14. septembra 1930. godine. U Njemačkoj se upravo dogodio politički zemljotres. Stotinu i sedam zastupnika Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) odsad zasjeda u Reichstagu. Prije izbora bilo ih je dvanaest. Hitler je euforičan. Intelektualci se propituju. U književnim se salonima čak na frivolno oduševljen način raspravlja o neminovnoj pobjedi ”nacionalne revolucije”, koja bi mogla povoljno djelovati na ekonomski položaj knjige. Mnogi ispovijedaju otvorenu dijaboličku simpatiju. A drugi, iz nekog čudnog ponosa, žele čak i prema smrtnom neprijatelju ostati ”objektivni”, ”puni razumijevanja” i ”pravedni”. Odbijajući da podlegne pesimizmu i da uvidi da je nastupila ”minuta do ponoći” na povijesnom satu, senzibilni Stefan Zweig tvrdi da razumije ”možda nerazboriti, ali u biti prirodni i svake hvale vrijedni revolt mladih protiv sporosti i neodlučnosti ‘visoke’ politike” (eine vielleicht nicht kluge, aber im Innersten natürliche und durchaus zu bejahende Revolte der Jugend gegen die Langsamkeit und Unentschlossenheit der ‘hohen’ Politik”).
Takvo viđenje juvenilne pobune pobunilo je Klausa Manna. On ima dvadeset i četiri godine i ljutito replicira hermeneutičkoj benevolenciji za koju Stefan Zweig, koji ulazi u pedesetu godinu, smatra da bi se trebala pokazati prema onome što bismo mogli danas nazvati njegovom generacijskom klasom. Napisat će zato Klaus Mann otvoreno pismo Stefanu Zweigu pod naslovom Omladina i radikalizam (Jugend und Radikalismus). U njemu će, između ostalog, reći: ”Postoji isto tako i ‘razumijevanje svega’, blagonaklonost prema mladima, koja ide predaleko (Es gibt auch ein Alles-Verstehen-Können, eine Bereitwilligkeit der Jugend gegenüber, die zu weit geht). Sve što mladi poduzimaju ne vodi u budućnost (Nicht alles, was Jugend tut, weist in die Zukunft). Govorim to iako sam i ja mlad. Veliki dio mojih vršnjaka – u svom se poletu, koji bi trebao služiti kretanju ‘naprijed’, opredijelio za kretanje ‘unatrag’. To ne bismo smjeli odobravati. Ni uz koje uvjete!”
Za Klausa Manna pobuna uvijek ima razloge, ali nema uvijek pravo na pobunu. Radikalizam ne može biti pozitivan po sebi, ne može više biti riječi o traženju isprika nacionalsocijalističkom bijesu i njegovom brkanju s nezadovoljstvom civiliziranih ljudi pred kretanjem svijeta. Zavjereni potrazi za porijeklom ili skrivenim smislom, Klaus Mann zamjera intelektualcima moralni noyer le poisson: ”Između nas i njih nije moguća nikakva veza (Zwischen uns und denen ist keine Verbindung möglich); osim toga, oni bi bili prvi koji bi prekinuli takvu vezu gumenim palicama. Uz pomoć psihologije u stanju smo razumjeti sve, čak i gumene palice. No ja ne želim primjenjivati tu i takvu psihologiju. Ne želim ih razumjeti, odbacujem ih (Ich will jene nicht verstehen, ich lehne sie ab). Prisiljavam se na tvrdnju, iako je ona u suprotnosti s mojom čašću kao pisca, da me fenomen histeričnog nacionalizma čak i ne zanima. Jedino ga smatram opasnim! I u tom je moj radikalizam”.
U toj obustavi interpretacije nije riječ ni o kakvom odbijanju mišljenja kao mišljenja, nego o žestokom i pronicljivom odbijanju dopuštanja da društveni događaj uguši ljudski skandal, čudo čovjekove egzistencije u svijetu. Klaus Mann ne želi genealoškom strasti izgubiti pravo na to da kaže – ne. On želi koristiti mogućnost procjene, i time je zaštititi od učene i milostive težnje da je se stavi u uzročno-posljedični lanac djela i djelovanja osvajačkog totalitarizma.
Jer, kako je govorio Charles Peguy, ”kapitulacija je isključivo operacija koja počinje objašnjavati umjesto da djeluje. Kukavice su ljudi puni objašnjenja”. I ne samo kukavice, smatra Klaus Mann. Kad svladaju svoju odbojnost prema rješavanju problema u korijenu i ”objektivnog” shvaćanja odbojnih stvari, i velikodušni ljudi biraju put kapitulacije.
Pun razumijevanja i velikodušnosti, Stefan Zweig to neće još zadugo ostati. Čim stupe na vlast, hitlerovci će njegova djela staviti na lomaču zajedno s djelima Thomasa Manna, Werfela, Schnitzlera, Einsteina, Freuda ili Wassermanna. Godine 1934. napustit će Zweig svoju zemlju. A život će okončati u Brazilu, 1942. godine, očajan zbog pada Europe.
Što je lekcija tog iskustva? Danas u Europi, zacementiranoj zakletvom da više nikada neće ničice pasti pred krvavim idolom rase, vlada hvalevrijedan intelektualni i moralni oprez. Oprez, odnosno strategija sanitarnog pojasa, odbijanje tih ljudi, odbijanje da im se priznaju olakotne okolnosti. Činjenica da ”fašisti” imaju nesretno djetinjstvo, da imaju autoritarnog oca ili da ga uopće nemaju, da ih je vlak povijesti zaboravio ili ostavio, da pate što su ostavljeni u postindustrijskom društvu, da imaju traumatičnu prošlost, tešku sadašnjost i nesigurnu budućnost, u stvarnosti ne znači ništa – čvrst oprez ništa ne prepušta psihološkoj, ekonomskoj ili društvenoj kauzalnosti. Ne oprostiti, ne objasniti, postaviti laž u sferu laži, zlo u sferu neopravdivoga, načela su koja nadahnjuju to i takvo djelovanje. Protivnik ne može postati simptom ili zanimljiv fenomen.
No nipošto neopravdivo ne bi smjelo biti samo ono što nosi Hitlerov biljeg. Ni kad su u pitanju svi ostali imoralizmi (i njihovi spaljeni automobili, uništeni autobusi, razlupani izlozi, novinske redakcije satiričkih časopisa)… ne bismo smjeli govoriti o ogorčenosti, nego također o – zlu. Ni tu ne bi trebalo odgonetati, tražiti uzroke, neumorno se vraćati na kako i zašto, slušati i odgovarati na stalni poziv u tom nasilju.
Ako, recimo, u situaciji punog, premda dakako ne savršenog, poštovanja ljudskih prava i građanskih sloboda, govorimo o ”neljudskom zatiranju radnog naroda”, o ”eksploataciji”, o ”fašizmu” i slično, ujedno pozivajući, dakako prije svega mlade, na klasnu borbu i revoluciju, tada nam očito nije ni do demokracije ni do ljudskih prava. Ali jest do moći, Moći bez ikakvih ograničenja, kakve postavlja parlamentarna demokracija i pravna država, ti jamci slobode u značenju vrijednom svog imena, a time i graničari požude za bezgraničnom Moći, tom nadasve poželjnom cilju frustriranih samovoljnika, dosegljivom samo u krajnje izvanrednim okolnostima. Otuda njihovo veselje pri svakoj katastrofi, premda samo fiktivnoj, što se ocrtava na horizontu svagda apokaliptičnog imaginarijuma, bez svijesti o tome da im takvu razuzdanost omogućuje upravo demokracija koja im tako ide na nerve. Samo pod nebom liberalne demokracije mogu činiti to što čine, dakle i sprdati se s njom. Samo u okviru građanskih sloboda, kako nas je naučila Hannah Arendt, mogu tražiti njeno ukidanje, što bi dakako i uradili čim bi došli na vlast. Kako nam dokazuje povijest, svi poricatelji demokratske ustavne države odmah, čim preuzmu vlast, uvode neku drugu, totalitarnu Državu, državu bez prava i sloboda.
Zato su važne i čak katkada nužne etičke intervencije intelektualaca u politiku. One su izraz činjenice da usprkos autonomiji i autopojetičnosti djelomični sistemi društva kao sistema nisu sasma odvojeni, da između njih postoji međusobna zavisnost: međusobni utjecaj i prožimanje.
Djelomični društveni sistemi, poput ekonomije, politike i kulture, oblikovani su oko svojih medija. Ekonomija oko novca, povezanog u kapital i profit, politika oko moći, koncentrirane u vlast i vladanje, kultura oko smisla, artikuliranog na vrednote. Novac je vrijednost, ali za nas je vrijednost, dakle nešto što ima smisao, samo pod svjetlom kulture. I moć, odnosno vlast cijenimo, ako je uopće cijenimo, samo u horizontu kulture. Malo smo svjesni višeznačnosti kulture, toga da ona nije samo djelomični društveni sistem, jedan od sektora društva, nego i izvor i temelj aksiološke orijentacije, osmišljavanja i osmišljenosti onoga što radimo sami sa sobom i u svijetu. Samo u uzvratnom ogledalu te orijentacije, u ogledalu vrijednosti, čiji je zbir kultura, možemo zasnovati promišljenu politiku i ekonomiju.
Što to znači? To znači, zadržimo li se u okviru kulture, da nije riječ samo o njenom verbalnom značenju, nego i o njenom značenjskom horizontu, dakle i o onome što nam se pod svjetlom kulture pokazuje kao – nekultura. Što nam se, pogledamo li to pobliže, pokazuje čak kao anti-kultura. Kad je riječ o nacionalnom okviru, pokazuje nam se kao atak, kao neprijateljski napad. A njega kao takvog možemo prepoznati samo u ogledalu kulture.
Temelj kulture je upravo istina, vrijednost pri kojoj smo svjesni da je neistina zapravo neistina, odnosno laž. Sve dok se krećemo pod nebom nepoštovanja istine i živimo pod sjenkom kulture laži, lažne kulture, ni pravna država, kao nužni uvjet zaista uspješne ekonomije, ne može živjeti.
Peščanik.net, 18.11.2011.
