Protekle nedelje, ministar i jedan od lidera srpskih narodnjaka Velimir Ilić izjavio je da je za petak ove sedmice zakazana “istorijska sednica” Narodne skupštine Srbije, na kojoj će se razmotriti uslovi pod kojima treba ili ne treba da nastavimo put u Evropsku uniju. Ispostavilo se da je glad za tom “istorijskom sednicom” kod radikala bila još veća, pa su se oni, opstrukcijom tekućeg parlamentarnog zasedanja, izborili da se ona zakaže i ranije, to jest za sredu popodne (a ovaj tekst se piše upravo tog dana, ali pre podne), kako bi eventualni “istorijski razlaz sa Evropom” mogao koji dan duže da deluje povoljno na izbornu kampanju njihovog vođe Tomislava Nikolića.

Zbog naglog pomeranja te “istorijske sednice”, dva dana “prema nama”, pregovori u vladajućoj koaliciji o tekstu najnovije (valjda pete po redu) antievropske rezolucije “o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije” su ubrzani, pa je već u ponedeljak nanoć postignut novi (valjda peti po redu) “istorijski dogovor” u vladajućoj koalicija o formulaciji stava “istorijske rezolucije” po kojem sporazum sa Unijom “mora biti u funkciji očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje”. Tako je u “istorijskom smislu” spasena Vlada, uglavljeno izglasavanje državnog budžeta za 2008. godinu i odobreno održavanje već zakazanih predsedničkih izbora, dok se objavljivanje “istorijskog dogovora” o datumu onih lokalnih i pokrajinskih izbora očekuje kad za to dođe pravi “istorijski čas”.

Poznata je opsesija svih političara da uđu u istoriju, ali je kod srpskih političara praksa da se samoproglase za “istorijske aktere” dobila bolesnu dimenziju. Evo, ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić i njegov stariji kolega ambasador Vladeta Janković već su na televiziji združenim snagama mogli da se pohvale da su kosovsko pitanje podigli na rang svetskog problema broj 1 i da su obezbedili dve i po milijarde prijatelja u svetu, pošto na stavove Srbije sa simpatijama gledaju Rusija, Kina, Indija, Indonezija i druge velike sile i mnogoljudne zemlje. Valjda je to trebalo da znači da je pravda na našoj strani.

Na kraju krajeva čovek se doista mora upitati zašto mi sami na naše gigante svetske diplomatije i strategije gledamo sa toliko malo poštovanja i sa toliko mnogo bagatelisanja – dok oni širom sveta krvave gaće za naš nacionalni interes. Pa zar već spomenuti Tomislav Nikolić nije izašao sa planetarnom geopolitičkom idejom da kontra Bušovom raketnom štitu u Češkoj smesti ruske atomske baze na naše Pasuljanske livade – gde bi se mogla odigrati nova Kosovska, ili bar neka nova Borodinska bitka svetskih razmera – majka svih bitaka (kako se to kaže u generalštabskom žargonu) – između, na primer, svetskog pravoslavlja i ostatka Evrope. Sve to bi se, naravno, moglo dogoditi ukoliko Tadić i Koštunica ne usaglase sve paragrafe i alineje na nekom međustranačkom dokumentu, koji bi vodio ka “istorijskom jedinstvu”.

U okviru pomahnitalog srpskog gigantizma i svetska diplomatija je ušla u modu u najšire slojeve naših političkih aktivista. Ljudi koji nikada nisu i nikada neće pročitati, a ni razumeti ni famoznu Rezoluciju 1244 SB UN, Helsinšku deklaraciju ili Kumanovski sporazum, sada razglabaju o najtananijim finesama međunarodnog prava i, kako god okrenu, izlazi im da je Srbija u pravu i na svojemu. Mada smo posle, navodno novog, ustava Srbije iz 2006. godine odahnuli, jer smo obavešteni da Kosovo konačno ostaje zauvek naše, odavde do večnosti, svi kafanski stratezi i televizijske gospođice, ipak, zlu ne trebalo, pronalaze gvintove s kojima ćemo zavrnuti blentave svetske diplomate u njihovim nastojanjima da nam podvale (sa Ahtisarijevim planom) i naterati ih da pokažu svu svoju osionu aroganciju. U stvari, sve je ustalo u Srbiji na noge da svetski imperijalizam i njegove domaće saradnike isteraju na čistac – to jest da ih nateraju da priznaju da nam se Kosovo otima silom. Dobro jutro, džezeri!

Pravo je čudo da pod pritiskom te Velike Predstave u državnoj ekonomiji do ovog trenutka nije povučen gotovo nijedan fatalan, nepopravljiv potez, osim tihog, ali glupog prekida spoljnotrgovinskih odnosa sa Kosovom. Međutim, problem sa zidarima iluzije da Srbija ima neke šanse da spase bilo šta ispod Ibra, pa zbog toga u tu investiciju valja uložiti i samu egzistenciju osam miliona ljudi, po logici šta košta da košta, približava se munjevitom brzinom i neće se rešiti ni posle predsedničkih izbora. Naime, prve indicije da su se neki “branioci Kosova” doista suviše zaneli, pa su spremni da u ovu diplomatsku igru unesu i resurse Srbije, vidimo po nekoliko izjava, a i po reakcijama na neke ruske privredne predloge.

Na primer, već spomenuti ambasador Janković je u jednom tv pasažu odbacio zebnju da ćemo “jesti korenje” ako se konačno posvađamo sa EU, pa je natuknuo da srpska privreda funkcioniše, da sve radi i proizvodi, da država ima velike devizne rezerve, da je sve normalno – što upućuje na zaključak da u okruženju premijera Koštunice dominira zabluda da ekonomski stojimo toliko dobro da se možemo malo i kockati – i sa EU, i sa Rusijom. A kocka je opasan porok, pa vrlo brzo možemo (valjda po stoti put u srpskoj istoriji) ponovo biti uvereni da je ekonomski oporavak uvek spor proces, a da je ekonomska katastrofa ponekad brža i od patriotske galame.

Druga velika politekonomska inicijativa u okviru kosovske politike, mada manje opasna, ipak može ispasti skupa – a reč je o ruskoj energetskoj ponudi, zasad u domenu gasa i NIS-a. Ima analitičara koji smatraju da poznata Gaspromova ponuda neće dugo stajati na stolu, pa je otuda brzo treba ili prihvatiti ili odbaciti. Moje je mišljenje da se u ovoj stvari manje rizikuje ako se okleva, a više ako se požuri – i sa da, i sa ne. Uostalom, javnost Srbije zapravo i ne zna šta Gasprom doista nudi – jer ono što je o toj ponudi objavljeno nije logično, to jest nije celovito. Na primer, u zamenu za “modernizaciju NIS-a” nudi nam se prihod od magistralnog gasovoda do Italije (i to posle 2014. godine), a trasu tog gasovoda Gasprom još nije “overio” kod italijanskog ENI-ja, pa ako ENI predloži neki drugi put – mi ostadosmo kratkih rukava. Nije, takođe, objašnjeno ni šta znači “preduzimanje modernizacije NIS-a” u režiji ruske državne kompanije, da li će i koliko ona koštati preduzimača, kome će bar nešto biti plaćeno i u čemu, itd. Suština i ovog, kao i svih drugih srpskih “istorijskih poslova” je da se iz Rusije očekuje modernizacija, a od Evrope razumevanje. Tu nešto ne štima.

 
Danas, 27.12.2007.

Peščanik.net, 26.12.2007.