dreamstime
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, vuče se Mujo s golemom vrećom kamenja po vreloj i suhoj tanzanijskoj savani podno Kilimandžara, kad naiđe na Sulju gdje na leđima tegli telefonsku govornicu.
“Šta će ti, bogati Suljo, telefonska govornica?”, zbunjeno će Mujo. “Zbog lavova”, odgovori mu ovaj. “Čuj to?”, začudio se Mujo. “Aha, kad me natjeraju lavovi, ja spustim govornicu, zatvorim se unutra i pozovem pomoć”, objasni mu Suljo, pa pogleda u vreću na Mujinim leđima: “A šta će tebi to?” “Ovo?”, spusti Mujo vreću. “Mislio sam gore na Kilimandžaru da od kamenja napravim šahovnicu od dva duluma.”
“Čuj to, da Mujo pravi šahovnicu?!”, začudio se ja Koži.
“Čuj to, da praviš šahovnicu?!”, začudio se i Suljo Muji.
“Ma zajebavam te, isto zbog lavova”, nasmijao se na kraju Mujo. “Kad me natjeraju, bacim vreću, pa lakše trčim.”
Svakako, razumnije je po tanzanijskim savanama tegliti kamenje zbog lavova, nego ga po hercegovačkim brdima tegliti zbog grbova i šahovnica, kao što je nekidan na brdu Planinica iznad Mostara tridesetak pripadnika Ultrasa, navijačke skupine Zrinjskog – “mladih entuzijasta”, kako su predstavljeni u vijesti o toj hvale vrijednoj akciji – od kamenja složilo gigantski, dvije hiljade kvadratnih metara veliki hrvatski grb. Razumnije je, štoviše, i kad šahovnicu od kamenja na Kilimandžaru pravi entuzijast Mujo, nego kad je na Planinici prave Mostarci: Mujo je, jebiga, barem u vicu. Vijest o mladim mostarskim entuzijastima i ultrašama nije, međutim, bila vic. I taman da su to silno kamenje po Planinici pobacali bježeći od lavova, više bi imalo razumnog smisla.
Stvar, međutim, nema nikakve veze s razumom, već sa vjerom: dva duluma šahovnice, povjerili su se ultraški heraldičari na društvenim mrežama, “poklon je gradu za Uskrs”. Mladi katolici, ako sam ja to dobro shvatio, bace kamenje pa onda lakše uzbrdo bježe od lavova i đavlova.
Morate se, jebiga, pokloniti tako čistoj i snažnoj vjeri, čak i kad u svojoj slijepoj nevjeri ne vidite nijedan teološki smisao hrvatskoga grba na brdu niti ijednu njegovu logičku vezu s Isusovim uskrsnućem. Božji sin gore, za razliku od vas, morao je biti dubinski ganut svjedočenjem vjere mladih Mostaraca.
“Dvije hiljade kvadrata?”, u nevjerici je Nazarećanin gledao u Majku.
“Jest, vidi se iz Međugorja”, potvrdila je Ona.
“Kakav narod, ti Hrvati!”, zadivljeno je procijedio Sin. “A šta im je ono iznad gomile?”
“Ah, to? Ništa, relej hrvatskog TV-kanala”, odgovorila je Marija. “Poklon gradu za Uskrs.”
“Stvarno?”
“Ma zajebavam te”, nasmijala se na kraju Majka. “Isto zbog lavova.”
Morate se, rekoh, pokloniti takvoj snažnoj vjeri i plamenom entuzijazmu. Sve da su po Mostaru tražili trideset entuzijasta da na brdu iznad grada raskrče dva duluma kamenjara i slože suhozide za vinograde, ne bi ih našli ni za dvadeset maraka po satu. Potražite li, na primjer, na tribinama stadiona ili po Mepas Mallu mlade, snažne muškarce da od kamenja na strmoj Planinici slože, štajaznam, dom i izletište za djecu s Downovnim sindromom, smijat će vam se do Ljubuškog. Jednoga u cijelom gradu – dobro, u pola grada – ne biste našli niti da od kamena napravi zidić za ispijanje piva pred Konzumovim marketom, a kamoli, recimo, šahovsku tablu za penzionere iz staračkog doma: njima tamo, ispred marketa, smiješno je i besmisleno bilo već i kad se od kamenja slagao Stari most.
Pa ipak, trideset njih, najstasitijih i najsnažnijih, oduševljeno se i bez krzmanja odazvalo genijalnoj ideji da na surom brdu iznad Mostara, iz čistog mira i posve besplatno, raskrče i poravnaju dvije hiljade kvadratnih metara nepristupačne šume i makije, pa od kamenja slože i sprejom iscrtaju crveno-bijelu šahovnicu veličine pola nogometnog stadiona, bez iđe jedne veze i sa čim. A onda još orno, puna grla zapjevaju onu svoju ultrašku, “Tiho, tiho, teče Neretva, nema dušo više mostova, kraj Neretve samo ti i ja – Zrinjski Mostar, Herceg-Bosna, moja država”.
U kojoj, shvatili ste, nema više mostova, već samo Zrinjskog, Herceg-Bosne i grbova po brdima.
Pa neka još samo jednom kažu da su mladi Hrvati lijenčine i probisvijeti što povazdan vise po kladionicama, kafićima i Mepasu! U cijelom Japanu i Njemačkoj ne biste ih našli ni da na brežuljku naprave šahovnicu veličine šahovske ploče, niti za pare, a u malom hrvatskom Mostaru džabe, golim rukama, sami uzbrdo složili dvije hiljade kvadrata šahovnice! Da neki Semir Osmanagić u budućnosti stane i gleda, pa zaključi kako su u Herceg-Bosni nekad živjela inteligentna bića.
Elem, vuče se mladi mostarski Ultras po čelopeku vrelim hercegovačkim kamenjarom s golemom vrećom kamenja, kad naiđe na Isusa Krista gdje na leđima tegli divovski, teški križ. “Šta će ti, bogati Ultre, to kamenje?”, zbunjeno će Krist. “Zbog hrvatske Herceg-Bosne”, odgovori mu ovaj. “Čuj to?”, začudio se Sin Božji. “Aha, slažemo gore na Planinici hrvatsku šahovnicu od dvije tisuće kvadrata”, objasni mu mlad ultraša, pa pogleda u skalameriju na Kristovim leđima: “A šta će tebi to?” “Ovo?”, spusti Isus svoj teški križ. “Zbog Židova. Kad me natjeraju Židovi, ja spustim križ, razapnem se na njega i pozovem Oca u pomoć, pa treći dan uskrsnem.”
“Čuj to, da uskrsneš?!”, začudio se Ultre Kristu.
“Ma zajebavam te, isto zbog hrvatske Herceg-Bosne”, nasmijao se na kraju Isus. “Mislio sam da ga stavim gore, na vrh Huma.”
Oslobođenje, 31.03.2016.
Peščanik.net, 02.04.2016.
