Iako Mirka Đorđevića nisam lično poznavala, čitajući njegove radove i slušajući ga, imam osećaj kao da smo se dobro znali. Mirko Đorđević je bio onaj izostali, nedostajući glas savesti na prvom mestu srpske crkve, ali i društva, i svih verujućih i neverujućih. Njegovo shvatanje Hrista, života i crkve bilo je u suštini veoma jednostavno, i moglo bi se svesti na jednu rečenicu: ljubi bližnjeg svog kao sebe samog. Ova jednostavnost je istovremeno sama po sebi prekomplikovana i preteška jer nosi u sebi veliku odgovornost, potpunu slobodu i traži celokupnu ličnost. Za Mirka, čini se, ovo nije bio preteški zadatak, dok za srpsku crkvu i njene velikodostojnike, o kojima je kritički pisao i govorio, ova zapovest je bila preveliko breme i skoro utopijska ideja. Ovde je nastao paradoks, kada su crkveni lideri sveli hrišćanstvo na nacionalnu ideologiju i zarad 30 srebrnjaka sveli jedinu i najvažniju životnu zapovest na utopiju. I tu je Mirkova veličina i značaj, iako ne jedina. On je kritikovao jer nije mogao podneti niti shvatiti da ga je crkva, “glasnogovornik” istog raspetog Hrista koji je svojom zapovešću o ljubavi prema bližnjem promenio svet, jednostavno izneverila svojim postupcima, od ratova devedesetih naovamo, i time postala ta koja je Hristovu poruku svela na paradoks, na mit, običaje i praznu priču. Mirko nije pristajao na kompromis, niti razvlačenje istine po palanačkom glibu. Razlikovanje dobra i zla, budnost i svesnost o tome šta to znači biti čovek, i koliko je zapravo esencijalno živeti za bližnjeg, koje god vere ili nacije bio, bili su Mirkov podsetnik svim vernicima i nevernicima, izostali glas savesti i opomene.

Mirkov Isus je bio revolucionar, i njegova poruka bila je suviše važna da bi se mogla tek tako iskompromitovati. I Mirko je bio revolucionar u tom smislu; podsetio je Srbiju, ali i sve one koji su imali uši da čuju, na jednog drugog Hrista koga su mnogi kojima on nije silazio sa usana zaboravili, govoreći o važnosti ljudskosti, jer nije mogao da sedi s mirom dok je glas brata iz nekog bosanskog groba vapio za pravdom, niti dok su fundamentalisti mahali i krstom i motkama po osiromašenoj i dezorijentisanoj palanci. Zato je Mirko proglašen izdajnikom. Uprkos tome, svaka njegova kritika bila je iz ljubavi – glas razuma koji nam je često svima nedostajao.

U tom smislu njegov život i rad su bili izraz njegove lične vere, ali i slobode i odgovornosti revolucionarnog Hrista, koga je Mirko znao i na koga nas je podsećao. Postati čovek u punom smislu te reči znači misliti, a misliti znači kritički ispitivati sve autoritete, kako je Pavle Rak rekao, uključujući i crkvene. Jasnoća uma potrebna za ovo dolazi opet od spremnosti na žrtvu, ljubav, milost i praštanje.

Mirkova poruka, koju je ostavio u amanet, svodi se na ovu jasnu i čistu formulu. Sve dogme, tumačenja, filozofije i ideologije padaju pred jednom rečenicom: ljubi bližnjeg svog. To je poruka uskrsa, a tu je poruku Mirko vaskrsavao svaki put kad nam se obraćao.

Pišem ovo iz sveta, čini mi se nekad jedne drugačije vrste palanke, jer su zlo kao i dobro univerzalne pojave, razmišljajući da je ono što nas menja i transforimiše taj palanački duh upravo ono što dolazi od bližnjih, retkih ličnosti koje srećemo u životu, a koje nam služe svojim primerom i dobrotom. Kao sto je bio Mirko. Verujem u vaskrsenje, pa makar se Mirko sa mnom i ne složio do kraja; u međuvremenu – Mirko počivajte u miru – više ćete vi nama nedostajati u ovoj palanci, nego mi vama, tamo gde ste sad.

 
Peščanik.net, 22.04.2014.