Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, prijavio se Mujo na kviz, da u igri detekcije glumi zagonetnu ličnost. Oliver Mlakar ga u studiju posjeo pored neke dvojice, pa ih krenuo ispitivati. “Osoba A, hoćete li nam se predstaviti?” “Ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine”, odgovorio čovjek, a Mujo se pravo zbunio. “Hvala. Osoba B?” “Ja sam Ivo Andrić”, odgovorio i ovaj, “dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine”. “Čekaj ba, stani!”, ustao konačno Mujo, “ko sam onda ja?”.

Postao tako Ivo Andrić trideset šest godina nakon smrti zagonetna ličnost. Malo se o njemu zna, tek da je prije pola stoljeća dobio Nobelovu nagradu za fiziku, ili kako se već zove ona najpoznatija književna nagrada. Od cijelog Andrića ostale samo dvije rečenice, a nijedna njegova: ona “halo, pisac, napiše li se šta?”, kojom mu se čaršija javljala za njegovih šetnji Sarajevom, i ona “ko će nam sad biti pisac?”, kojom se po istoj urbanoj legendi oprostila od njega.

“Halo pisac, napiše li se testament?”, dobacuje mu čaršija i danas, čekajući da sud donese odluku može li Andrićeva beogradska Zadužbina zabraniti Matici hrvatskoj iz Sarajeva da njegove knjige objavljuje u ediciji “Hrvatska književnost u BiH”. Da odluči dakle čijoj književnosti pripada i tko je uopće zagonetna ličnost Ivo Andrić, pisac kojeg nema.

– Čekaj, stani, ko sam onda ja? – pita zbunjeno i on, pa nakon trenutka-dva opće konsternacije prasne u smijeh. – Zajebavam se, ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

– Hahaha, sjajno, sjajno, molim aplauz za osobu C – egzaltirano će Oliver. – Malo šale nikad nije naodmet, zar ne?

Nakon dugačkog aplauza iz publike natjecatelji konačno započinju unakrsno ispitivanje.

– Osoba C – započet će prvi. – Gdje ste rođeni?

– U Bosni i Hercegovini, u Docu kraj Travnika.

– Hvala. Osoba A, gdje ste odrasli, gdje ste išli u školu?

– U Višegradu i Sarajevu.

– Osoba B, recite, to što pišete, te knjige i to, o čemu se u njima radi, gdje se događaju?

– Pa, recimo uglavnom u otomanskoj Bosni.

– Hvala, nemam više pitanja – zadovoljno će zaključiti prvi natjecatelj.

Osoba B – ustat će drugi. – Kako vam se zovu roditelji?

– Antun i Kata. Ali odgojili su me tetka Ana i teča Ivan.

– Što su oni bili po nacionalnosti?

– Koliko ja znam, Hrvati.

– Hvala. Osoba C, gdje ste otišli nakon gimnazije?

– U Zagreb, na studije. I kasnije u Beč i Krakow.

– Recite, kako ste se tada upisivali u indeks, što ste navodili kao nacionalnost, vjeroispovijest i materinji jezik?

– Hrvat, rimokatolik, hrvatski jezik.

– Na kojem ste onda jeziku objavili prve knjige?

– Pa na hrvatskom, jasno. U Zagrebu.

– Hvala. Osoba A, sjećate li se možda kad ste prvi put uvršteni u neku antologiju?

– Sjećam se, kako ne, još kao studentu, 1914, pjesme su mi objavljene u Wiesnerovoj antologiji Hrvatska mlada lirika.

– Hvala, nemam više pitanja.

– Osoba A – ustat će najzad natjecatelj broj 3, zakopčavajući sako. – Gde ste točno umrli?

– U Beogradu.

– Tamo ste se zatekli, ili…?

– Ne, ne, tamo sam živio još od 1920. godine.

– Pa na kojem ste jeziku pisali celo to vreme?

– Na srpskom, jasno.

– Hvala. Osoba B, vi?

– Na srpskom.

– Čekaj bre, stani! – upast će osoba C. – Na kojem sam onda jeziku ja pisao?

– Hahaha, divno, divno, šala nas je održala, zar ne? Molim jedan aplauz za naša tri “nobelovca”, hvala, bili ste sjajni, naše natjecatelje čeka bogami težak posao.

I bio bogami težak posao. Svatko od trojice zagonetnih dobio po jedan glas i prava je sad drama u studiju.

– Koga ćemo prvog? – pogrijavat će dramu Oliver. – Dobro, najbolje po redu: neka nam se prvo predstavi osoba A.

– Ja sam Suljo, iz viceva o Muji i Sulji.

– Gospodine Suljo, moram vam reći da ste bili izvanredni, umalo ste i mene prevarili – oduševio se Oliver. – Kako ono, “čekaj bre”, to je bilo sjajno.

– Ma ja, vježbo sam malo. “Đes bre, šta ima”, i to.

– Molim veliki aplauz za našega Suljoa, hvala, hvala, a sada molim da nam se predstavi osoba B.

– Ja sam Haso, iz viceva o Muji i Sulji.

– Sjajno, sjajno! Kako ono – namignuo mu Oliver – “halo, Haso, napiše li se šta?” Hahaha, divno, sad znamo tko je naša zagonetna ličnost!

– Ja sam Fata – predstavila se na koncu i osoba C. – Iz viceva o Muji i Sulji, Mujina žena.

– Kako sad… – zamucao je voditelj, pa se lupio po čelu. – Shvaćam, hahaha, zamalo ste me prevarili, gospođo Andrić, pardon gospodine, hahaha, izvanredno, molim aplauz za našeg…

– Ne, ne, stvarno – prekinula ga Fata, pa izvadila iz torbice ličnu kartu. I zaista, lijepo piše “Fatima”.

– Čekajte, stanite malo, što ćemo sad? – gledao je zbunjeni Mlakar prema režiji. – Tko će nam sad biti pisac?

– Evo ja ću – javit će se konačno iz publike Mujo.

– Oprostite, a tko ste vi? – upitat će Oliver.

– Kako ba ko?? – pogledao ga je Mujo. – Ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Oslobođenje, 13.04.2011.

Peščanik.net, 14.04.2011.