U volji za izbavljenjem, kako religioznim tako i revolucionarnim, leži stremljenje za oslobađanjem iz lanaca bivstvujućeg kao takvog i u cjelini. Riječ je o metafizičkom pokušaju razbijanja bivstvovanja, pokušaju koji je vođen željom za osvetom, resantimanu prema bivstvovanju, koje je kao takvo neodvojivo od ništine. Razbijanje bivstvovanja trebalo bi nas iz simfonije radosti (bivstvovanja) i užasa (ništine) uzdići u područje čiste radosti, u pokrajinu blaženosti kao radosti s onu stranu bivstvovanja: radosti pod svjetlom (ideje) Dobra, Dobra koje je, zbog svoje metafizičnosti, iznad čovjeka i njegove prirode smrtnog bića.

S gledišta mišljenja kao mišljenja bivstvovanja riječ je o pokušaju nadomještanja ontologije agatologijom kao ontologijom Dobra, pokušaju zamjene ontologije soteriolologijom. Soteriologija kao takva manifestira se u dva vida: u teološku zapovijed o preobraćenju i u politološku uputu o promjeni svijeta. U prvom slučaju naglasak je na osobnoj i zajedničkoj metanoji, u drugom na masovnoj, odnosno društvenoj revoluciji. No ni individualno preobraćenje ni kolektivna revolucija ne mogu usmrtiti smrt i uništiti ništinu. Ljudski biti znači biti u rasponu između radosti (bivstvovanja) i užasa (ništine), prebivati pod nebom ljubavi spram života. Pokušaj prevladavanja i ukidanja raspona između bivstvovanja i ništine zato vodi, doslovno, u razbijanje bivstvovanja. Posrijedi je uništavajući pokušaj. S gledišta čovjeka kao smrtnog bića samoubilački. U krajnjem slučaju preokreće se u namjerno ubijanje ili umorstvo drugih i drukčijih.

Pogledajmo kako su se ta volja za izbavljenjem rađala kod jednog od glavnih protagonista nacističkog totalitarizma, Josepha Goebbelsa.

U svoj dnevnik (citiramo prema: Joseph Goebbels, Tagebücher, I-IV, München-Zürich 1992) od 4. jula 1924. godine Joseph Goebbels piše: “Njemačka čezne za jednim čovjekom, kao što zemlja ljeti čezne za kišom. Spasit će nas posljednje prikupljene snage, oduševljenje i bezuvjetna predanost. Sve su to čudesne stvari. No može li nas spasiti čudo? Gospodine, pokaži njemačkom narodu čudo! Čudo!! Jednog čovjeka!!! Bismarcka! Mozak i srce usahnuli su mi od očaja nad sobom i nad svojom domovinom. Očaj! O veliki Bože, pomogni mi! Na kraju sam snaga!!!” Godinu dana nakon toga ispovijedanja očaja Goebbels čita Hitlerovu knjigu Mein Kampf. Zapisuje u dnevnik: “Pročitao sam Hitlerovu knjigu do kraja. S velikom napetošću! Ko je taj čovjek? Napola plebejac, napola bog! Da li je on zaista Krist ili samo Ivan? Čežnja za spokojem i mirom. Idemo kući”.

Početkom 1925, odmah nakon osnivanja Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije u Rajnskoj, Goebbels postaje nacista – iz očaja. U nesretnim je ljubavnim aferama, traži “veliku ljubav” koja bi ga sasma ispunila i omogućila mu da se nekome prepusti. Ali nalazi samo mlakost i proračunatost. Bilježi: “Neutješno siromašan i bijedan svijet”. Snove o karijeri nije ostvario. Diplomirani germanista želi postati pjesnik. Napisao je roman Michael i nekoliko drama, ali nije pronašao izdavača ni teatar koji bi ih postavio. Iako ima 28 godina, još je uvijek financijski ovisan o roditeljima. 1923. godine nalazi nakratko skromno radno mjesto u Dresdenskoj banci. Taj mu je posao poniženje. Vlastiti život čini mu se besmislenim. Deprimira ga i društveno-politička situacija. “Domovina” i “narod” za njega su religiozne vrijednosti. One bi životu mogle dati smisao, ali oko sebe vidi samo “podrivanje” i “rastrganost”. Pronalazi podudarnost između ponižavajućeg položaja u kojem se sam nalazi i ponižavajućih odnosa u kojima živi “narod”. Taj narod pokorile su udružene pobjedničke sile i kapital, smatra Goebbels. Nakon sklapanja ugovora u Locarnu 1925. godine zapisuje u dnevnik: “Obična prevara. Njemačka popušta i prodaje se zapadnom kapitalizmu. Izgledi su stravični: njemački sinovi iskrvarit će na evropskim frontovima u službi kapitalizma kao robovi…Da li će nama vladati budale ili nitkovi? Gubim vjeru u čovječanstvo! Zašto je tim narodima dato kršćanstvo? Samo zato da bi ga zloupotrijebili! Gdje je čovjek koji će te sitne trgovce bičem istjerati iz hrama nacije! Zar je cijeli svijet predodređen za propast! Kad nas ne bi bilo, očaj…”.

Smatra da je u Hitleru pronašao “čovjeka” koji će trgovce bičem istjerati iz hrama nacije. Riječ je o novoj “vjeri”. Nacionalsocijalizam je za njega “katekizam nove političke vjere u očaju obezboženog svijeta koji se urušava”. Partija neće određivati “realnu politiku”, neće određivati umjetnost “datih mogućnosti”, sve je to po Goebbelsovom mišljenju “ništa”. “Narodno pitanje po mojem mišljenju povezano je sa svim pitanjima duha i religije…to više nema veze s politikom. To je pogled na svijet”.

Posrijedi je soteriologija. Goebbels se želi izbaviti od svog očaja, svojih sumornih osjećaja besmislenosti, svoje socijalne bijede i strahova od napuštenosti. Želio bi ponovo moći voljeti i biti voljen. Konačno će se ispuniti “njegova nada u povratak kući”. Iz rastrganog društva, koje ne objedinjuje nikakva Ideja, nastat će zajednica u kojoj će se čovjek osjećati zaštićeno. No neće biti izbavljenja ako čovjek već sada nije spreman postati novim čovjekom. Čovjek mora doživjeti preobraćenje, metanoju. Goebbels je preobraženje doživio u susretu s Hitlerom. U javnoj zahvalnici Hitleru Goebbels piše: “U najdubljem očaju vi ste nam pokazali put do vjere…Vi ste postali ostvarenje tajanstvene čežnje…Vi ćete postići čudo slobode koja izbavljuje”.

S tom “vjerom” Goebbels se bori protiv raspoloženja pesimizma, besmislenosti i usamljenosti. Naziva ih “napastima”. U jednom takvom trenutku napasti piše: “Kad bi čovjek mogao barem dva sata biti s Hitlerom. Tada bi se sve razjasnilo…Želim znati zbog čega se upropaštavam”.

Kuda treba voditi “izbavljenje”, kakvog “novog čovjeka”, kakvo “novo vrijeme” i “novo društvo” će to izbavljenje donijeti? “Novo” je u vrijednostima koje su obilježene simbiotičkim potrebama. Unutrašnja rastrganost i proturječnost ustuknut će pred unutarnjom zatvorenošću. I spolja će biti kao i iznutra: tijelo naroda postat će jedna cjelina, nadahnuta jednom voljom, jednim duhom i osjećajem, upravljana jednom misli. Takvo jedinstvo može se ostvariti samo ako načelo jedinstva ne vlada kao apstraktni zakon, nego se utjelovljuje u jednoj živoj osobi – Führeru: “Obruč se steže oko vaše ličnosti, vidi u vama nosioca ideje, koji nas mislima i pojavom veže za neizrecivo posljednje. Legija budućnosti koja je voljna u očaju i muci strašnim putem ići do kraja. A onda neka dođe dan kad će se sve razbiti…Iz nepokretne mase nastat će pokret. Taj će nas pokret odvesti cilju! Carstvu koje dolazi!”.

Ta politika izbavljenja zahtijeva spremnost na samožrtvovanje. Može se dogoditi da se to izbavljenje ne doživi, da politika prije vremena doživi neuspjeh, jer je došla prerano i jer je usporava “tromost” i komoditet naroda ili pak neprijatelji (unutarnji ili spoljašnji) zadržavaju prevlast. No, “ko izgubi život, spasit će ga”. Nema obraćenja bez nadvladavanja egoističnog, sitničavog Ja. Čovjek se mora odreći ideala o privatnoj sreći u nekom tihom zakutku. Upravo u tom očaju Goebbels vidi snage nihilizma kojih se užasava. Nacistička politika, koja bi trebala biti više od politike, po Goebbelsu zasniva se na “vjeri, ljubavi i nadi”.

U dnevnik od 9. juna 1925. godine Goebbels piše: “O Bože, daj mi snage da ustrajem. Želim da zavlada pravda. I ljubav u novom danu. “Sada nam preostaju: vjera, nada i ljubav, to troje! Ali ljubav je najveća među njima!” Knjigu završavam u znaku vjere i ljubavi! Vjerujem u budućnost! Ljubim svoj narod i svoju domovinu! Raditi! Žrtvovati se! Ne očajavati!!!”

U intimnim dnevničkim pasažima gotovo da možemo promatrati kako Goebbels želi samoga sebe preoblikovati u “novog čovjeka”, kojemu će potom pripadati budućnost sviju. Tačno zapisuje “uspjehe” tog preobražaja. U nekim trenucima preplavljuju ga fantazije svemoći. U neobjavljenom romanu “Michael” tako čitamo:”Što većim i uzdignutijim činim Boga, to sam i sam veći i uzdignutiji…Iz mene izlazi svjetlo! Ja više nisam čovjek! Ja sam titan! Ja sam Bog”.

Ima trenutaka zanosa u kojima se prometejski san o postajanju Bogom (apsolutnim Subjektom) gotovo ostvaruje: “Kad govorim u Essenu, Düsseldorfu ili Elberfeldu, za mene je to praznik. To je život, ondje je ritam, ondje u prijatelju i neprijatelju pulsira strast…čovjek nadilazi tijesna mjerila ljudske umjetnosti i postaje propovjednik, apostol, kolovođa u svađi. I tada se zbiva čudo: divlja masa koja kliče i kliče pretvara se u ljude, ljude od krvi i mesa, ljude koji u sebi misle i osjećaju kao i mi, samo su izmučeniji, izmoždeniji i osjećaju veliku glad za svjetlošću i izbavljenjem. Tada je u mojim rukama duša njemačkog naroda i osjećam da postaje mekana poput voska. Ja je gnječim i oblikujem, ovdje i ondje…I preda mnom rastu ljudi. Vidim samo još šake i oči; iz očiju im sijeva munja”.

Nestala je razlika između unutra i spolja. Postoji samo još jedan zajednički osjećaj, veliko zajedništvo. Goebbels se u tom trenutku konačno osjeća kod kuće. Više nema otuđenja, ni od sebe ni od drugih – obuhvaćen je “istinskim bivstvovanjem”.

No u “istinsko bivstvovanje” čovjek dospijeva samo ako uništi snage poricanja, subverzije i otuđenja. Onako kako se “istinsko bivstvovanje” utjelovljuje u Führeru, tako se snage otuđenja utjelovljuju, po Goebelsu, u “Jevrejima”: “Kakav li je taj prokleti Jevrejin dvoličan lopov. Hulja, ništarija, izdajnik! Piju nam krv! Vampiri!”

U Goebbelsovom razmišljanju postoji samo svijet simbiotičkog jedinstva pod nebom totalne ideje i svijet neprijatelja. Pluralitet, različitost, drugi u svojoj drugosti za njega je nepodnošljiva prijetnja. Ono što izmiče simbiotičkom jedinstvu, zato što se razlikuje, mora se negirati. Uništiti. Prvo u mišljenju, potom i na djelu.

I tako je započelo jedno od zlodjela 20. vijeka.

 
Peščanik.net, 08.09.2010.