Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Jedna od boljih stvari vezanih uz posjet američkog državnog tajnika Mike Pompea Sloveniji je u tome što nam je zahvaljujući izjavama koje je tom prigodom dao slovenski premijer Janez Janša, omogućio vrlo precizan uvid u profil ovdašnjih nacionalista. On se, pojednostavljeno govoreći, može svesti na sljedeće: Snishodljivost prema moćnijima, nedostatak bilo kakvog samopoštovanja u vanjskopolitičkim odnosima s njima, prezir prema sugrađanima koji ne dijele njihove političke stavove, kao i prema demokratskim institucijama, bahatost prema susjedima i onima koje smatraju manje vrijednima te odbijanje i falsificiranje zajedničkog antifašističkog nasljeđa. Sve ove crte možemo uočiti kod apsolutno svih postjugoslavenskih nacionalista koji su se dočepali vlasti, pri čemu im je različit jedino stil s kojim sve to skupa rade i naravno spisak moćnika kojih se boje te onih koje smatraju manje vrijednima. Iako je spisak moćnika nekoć bio sveden na apsolutnu poniznost i nekritičko prihvaćanje njihovih politika i stavova prema SAD-u i Europskoj uniji s jedne strane te Rusiji s druge, današnji sve kompleksniji svijet obogatio je taj popis i s Orbanovom Mađarskom te Kinom. Što se pak tiče popisa onih koji u vizuri ovdašnjih nacionalista zaslužuju pogled s visoka, on se uvijek svodi na susjede i ostale jugoslavenske države i narode, u pravilnom kretanju od sjeverozapada prema jugoistoku. Drugim riječima, svaki ovdašnji nacionalist misli da je njegova nacija i danas država bolja ili vrednija od one na jugoistoku, pa tako redom.

Janšine riječi mogu stoga poslužiti kao tipski primjer za sve navedeno, posebno iz razloga što je u svega par rečenica uspio iskazati skoro sve od navedenog. On je, naime, na zajedničkoj konferenciji za novinare, pored toga što je isključivo govorio o transatlantskom partnerstvu i pravio se da ništa jugoistočno od Slovenije ne postoji, naglasio da su Slovenci još uvijek zahvalni Amerikancima za to što su ih oslobodili od totalitarizama i primili slovenske iseljenike koji su odlazili u SAD nakon Drugog svjetskog rata. Amerikanci su, po riječima Janše, Slovence dva puta u prošlom stoljeću spasili, najprije pred nacizmom i fašizmom, a onda i pred komunizmom. Prosto je nevjerovatno kako netko uspijeva izreći toliko očitih laži, koje su u otvorenom sukobu s činjenicama iz političkog i društvenog iskustva države koju predstavlja, pa čak i iz osobnog iskustva. Ovdje uopće ne želim ulaziti u Janšino viđenje jugoslavenskog socijalizma kao totalitarnog režima, koje naravno ne dijelim, budući da je dovoljno zadržati se kod potpunog spomenutog samoponižavanja. Ako postoji zemlja u Europi koja je samu sebe oslobodila od fašističke okupacije i svih mogućih domaćih kolaboracionističkih režima, to je Jugoslavija sa svojom Narodnooslobodilačkom borbom, a sve zahvaljujući masovnom učešću građana u toj borbi, u kojoj je slovenska Osvobodilna fronta igrala nezaobilaznu ulogu. S druge pak strane, jugoslavenski socijalizam je otišao sa scene na demokratskim izborima, koje je u svim republikama raspisao republički Savez komunista, a društvena atmosfera u kojoj su se ti izbori, npr. u Sloveniji održavali, bila je takva da je u čitavom nizu novina i ostalih medija, od Mladine pa dalje ta ista partija bila kritizirana na svaki mogući način. Štoviše, sam Janša je ispisivao neke od tih tekstova, zbog čega je zaradio optužnicu koja je zahvaljujući pobuni javnosti doživjela propast. Drugim riječima, ostaje potpuni misterij, čak i kad zanemarim ideološko neslaganje s njim, zbog čega ljudi ne cijene vlastitu baštinu, kako društvenu, tako i osobnu, nego svjesno svode vlastita društva na razinu nezrelih društava koja žude za patronatom moćnijih, a da stvar bude bizarnija nastupaju s nacionalističkih pozicija? Ovo je u prvom redu pitanje puno više za psihologiju, nego za ijednu drugu znanost, ali dok ne odgovorimo na njega nećemo moći razumijeti stanje u kojem već trideset godina živimo.

Peščanik.net, 17.08.2020.