Sutradan nakon što sam na Hrvatskoj televiziji prikazan kako stojim pored Sanadera, primio sam poziv glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka. Rekao mi je da je ugovor o savjetovanju otkazan. Samo to. Točka.

Tako u Večernjem listu još vidno potresen priča bivši austrijski ministar poljoprovrede Franz Fischler, do jučer savjetnik hrvatske Vlade u pristupnim pregovorima s Europskom Unijom. Punih pet godina slao je herr Franz račune za svoje mudre savjete, a onda je Netko na televiziji ugledao arhivsku snimku gospodina Fischlera u društvu s Ivom Sanaderom.

Sva je sreća da je iskusni diplomat u tom trenutku bio u Austriji. Da se kojim slučajem zatekao u Hrvatskoj, umjesto telefonskog poziva u ponoć začuo bi tek zlokobno kucanje na vratima. Snena gospođa Fischler otvorila bi u kućnoj haljini, a na vratima bi stajala dva tipa u dugačkim kožnim mantilima.

– Je li drug Fischler kod kuće? – pitao bi onaj niži arktičkim glasom, pretvarajući sve u led, kao u onoj reklami za žvakaće gume.

I već sutradan, drug Franz Fischler, savjetnik za poljoprivredu bivšeg šefa Partije Ive Sanadera, umjesto u Večernjem listu našao bi se negdje u bijeloj pustinji arhipelaga Velebit. Ostatak života gradio bi putove do zabačenih odašiljača i dalekovoda, jeo smrznuti grašak, i noću krišom zapisivao strašne priče logoraša, čiji je jedini grijeh bio to što su bili prijatelji druga Sanadera. Nekoga je prijavio susjed, nekoga rođena žena, nekome su tek na bankovnom izvodu našli račun Ive Sanadera, a nekome, eto, snimku na kojemu samo stoji kraj njega.

Sic transit gloria Sanaderi. Jedva da je godina dana prošla otkako je suvereno vladao sovjetskom Hrvatskom, još početkom prošlog ljeta otpozdravljao je oduševljenoj svjetini sa zidina gornjogradskog Kremlja, a danas luta zapadom i preživljava hraneći se sirovim lososom po švedskim stolovima, od Europskog foruma do Europskog foruma.

Još jučer, glavna i zapravo jedina kvalifikacija za bilo kakav posao u Hrvatskoj bila je – biti Sanaderov prijatelj: svejedno je li bila riječ o velikim nabavama za državne tvrtke ili o karti za rasprodani koncert u Lisinskom, bilo je dovoljno biti rođak, zemljak, ili obiteljski prijatelj Ive Sanadera i njegove drugarice.

Što sve nesretnici nisu činili da dokažu svoje prijateljstvo ili rodbinsku vezu s premijerom! Neki su krivotvorili krštenice, drugi prijavljivali adresu u Dugobabama, treći kreirali lažne statuse na Facebooku i donosili printane potvrde da su prijatelji Ive Sanadera. Zabilježen je i slučaj starijeg bračnog para u Splitu koji su se predstavljao ni manje ni više nego kao Sanaderovi roditelji.

Novinska fotografija s drugom Sanaderom bila je najvažnija profesionalna referenca, a srednjoškolci su za džeparac zarađivali izrađujući vješte kompjuterske fotomontaže i videozapise na kojima sa šefom Partije u vikendici goli do pasa igrate briškulu, dokono razgovarate na palubi jahte, ili samo stojite kraj njega. I već sutradan dobili biste izradu neke besmislene studije za pola milijuna eura, ili, štajaznam, posao savjetnika za poljoprivredu.

– To je fotomontaža, pogledajte! – koju godinu kasnije plače očajna neka žena u kućnoj haljini dok joj dvojica u kožnim mantilima odvode muža. – Sjena mu pada suprotno od Sanaderove, a hrvatska zastava se vijori iako je na kaminu!

U ljupkom obratu, srednjoškolci danas zarađuju brišući u Photoshopu Sanaderov lik s privatnih fotografija. Svaki naš ugledni poduzetnik ima nekog nećaka srednjoškolca, nezainteresiranog kremplu što po cijele dane visi na kompjuteru, i slika na kojoj drug Sanader na nekom domjenku grli uglednog poduzetnika i drugaricu Kosor učas postaje fotografija našeg poduzetnika samog u društvu premijerke.

– A ovo? – pita strogo gospodin doministar, predsjednik povjerenstva za dodjelu koncesija u Ministarstvu prometa i veza. – Što je ovo?

– Kojo? – zbunjeno će naš ugledni poduzetnik.

– Ovo – pokazuje doministar u dnu fotografije lijepo postrojene cipele.

– Cipele – promucat će poduzetnik.

– Koliko tu imamo cipela?

– Č… četiri muške i dvije ženske.

– Čije su onda ove dvije?

– Ha! – strest će se naš poduzetnik ugledavši zaista kako se na fotografiji par lakiranih muških cipela veselo ugurao između njega i gospođe Kosor. – Ne biste vjerovali, gospodine doministre, ali to su moje cipele. Meni žena za sastanke uvijek pripremi dva para. Kaže: nikad dovoljno cipela.

– I ova ruka je onda vaša? – studenim će glasom predsjednik povjerenstva, pokazujući kraj gospođe premijerke našeg poduzetnika s dvije ruke mlohavo obješene niz tijelo, i trećom nehajno prebačenom preko vlastitog ramena.

– Ah, to? – oblit će našeg uglednog poduzetnika hladan znoj. – Nerado pričam o tome, ali kad već pitate… iznimno rijetka tjelesna anomalija. Zovu je „treća ruka“.

– Treća ruka?!

– Aha. Jedan u milijon slučajeva. Ali naučio sam živjeti s njom, dobro dođe za češanje po guzici – nasmijat će se naš poduzetnik kiselo, kao da mu naživo vade zub. – I za glasanje o povjerenju predsjedniku Vlade.

– Kao i drugarici Kosor, pretpostavljam? – nadmoćnim će prezirom gospodin doministar, pokazujući istu takvu ruku i na premijerkinu ramenu. – Ili je to hilandarska Bogorodica Trojeručica?

– Pa… zapravo smo se drugarica Jadranka i ja baš i upoznali u Društvu oboljelih od „sindroma treće ruke“ – tone sve dublje naš poduzetnik.

– I gdje vam je sad?

– Šta?

– Treća ruka.

– Ah, mislite treća ruka? Amputirana, u prometnoj nesreći.

– Zajedno sa satom? – poentira na kraju uz hijenski smješak predsjednik povjerenstva za koncesije, pokazujući na poduzetnikovoj trećoj ruci skupocjeni sat Lange und Söhne, trideset tisuća eura vrijedan model Grand Lange 1.

Samo je jedan takav bio u cijeloj sovjetskoj Hrvatskoj, i taj jedan našao se – poduzetnikovom jebenom srećom i nećakovim javašlukom – baš o njegovu ramenu. Već sutradan, jasno, doći će po njega dvojica u kožnim mantilima, i kad ga u velebitskom gulagu drug upravitelj bude pitao zašto je u logoru, kroz gorki smiješak reći će da je Sanadera poznavao iz treće ruke.

Onako kako su prije samo godinu-dvije grozničavo tražili nešto, bilo što, da dokažu kako su dobri prijatelji Ive Sanadera i njegove drugarice – danas hrvatski savjetnici, odvjetnici, građevinari, bankari, ministri, doministri i članovi Partije traže dokaze i potvrde da nikad nisu ni stajali kraj tog đubreta od čovjeka, a kamoli plovili s njim jahtom ili igrali briškulu. Nepredvidljivi su vrtlozi historije na ovim našim zlosretnim brzacima, ko bi gori, začas je već doli. Samo blesavi nećaci i dalje zarađuju na Photoshopu. Posla preko glave.

– Treća ruka? Čuo sam za to, dosta uobičajena anomalija kod nas, ali vaš je slučaj ipak jedinstven – reći će već sutradan predsjednik Vladina povjerenstva gledajući fotografiju našeg uglednog poduzetnika s novim premijerom: naš poduzetnik stoji s dvije ruke mlohavo obješene niz tijelo, na trećoj, nehajno mu prebačenoj preko ramena, elegantna biserna narukvica i pažljivo lakirani nokti, a na parketu, uz noge, ležerno odložena velika, crvena ženska torba.

– Ah, to? To mi je za glavu – nasmijat će se naš ugledni poduzetnik kiselo, kao da mu naživo vade zub. – Znate kako kažu: kod nas u Partiji uvijek glava u torbi.

Globus, 28.09.2010.

Peščanik.net, 28.09.2010.