Izbori koji su upravo okončani u Hrvatskoj, s gotovo do kraja prebrojanim i ažurirano objavljenim službenim rezultatima na stranicama Državnog izbornog povjerenstva, koje barem u dijelu obavještavanja javnosti i ažurnošću obrade podataka jeste na nivou ozbiljne zemlje, ne ostavljaju nikakvu dvojbu. Imamo jasnu i neupitnu pobjedu desnice. Što ne znači da imamo toliko jasnu buduću vlast, iako milimetri dijele aktualnog premijera i predsjednika HDZ-a, Andreja Plenkovića od trećeg uzastopnog mandata.
I možemo mi sada pričati o nakaradnom i suštinski neizmijenjenom izbornom sustavu kojeg su Vladimir Šeks i HDZ skrojili uoči Tuđmanove smrti i jasno najavljenog poraza, da bi se taj poraz minimizirao, pa zahvaljujući njemu imamo to da lijevi Možemo s više od 1 % ili više od 21 hiljadu glasova više, u odnosu na desni Most, ima jedan osvojeni mandat manje, što se najbolje vidi u desetoj izbornoj jedinici u Dalmaciji, gdje zahvaljujući D’Hondtu, čak ni značajan prelazak praga od 5,26% glasova nije bio dovoljan da Možemo uzme mandat. No, bez obzira što ovo jeste problem kojeg treba što prije riješiti, činjenica jeste da je, kad sve zbrojimo, oko 60% građana Hrvatske jasno podržalo desnicu, a oko 40% ljevicu ili neku od liberalnih opcija, i to uz priličnu izlaznost od preko 62%, koja je realno i puno veća s obzirom da popis birača nije ozbiljno pročišćen, niti je pratio migracijske demografske trendove. Ovdje ne spadaju manjine, među kojima jedino srpska ima značajniji postotak stanovništva, koja je premoćno podržala nominalno pa i sadržajno lijevi Pupovčev SDSS, no koji je, međutim, uvijek u koaliciji s HDZ-om.
Sad kad imamo ovaj podatak o ideološkim preferencijama građana Hrvatske, koji je manje-više kontinuiran, jer je čak i na onim prijelomnim izborima iz siječnja 2000., kad je HDZ pometen na izborima, solidan postotak glasova za tzv. šestorku bio desni, a to su svakako bili skoro svi glasovi koje je tada dobio HSS i solidan dio glasova HSLS-a, ideološki omjer bio isti, možemo o tome što budućnost u političkom smislu konkretno donosi.
Prvo, izbori su pokazali ključni problem Milanovićevog javnog udara i formalno neproglašene, a faktično aktivne kandidature za budućeg premijera. Naime, budući da on nije bio ni na jednoj listi, a sve i da je bio, s obzirom na izborni sustav, mogao je nositi listu u samo jednoj izbornoj jedinici, teško je mogao na taj način nešto konkretno promijeniti. I to ne samo zbog psihološkog momenta njegove prisutnosti na listi i u kampanji, nego zato što je njegov evidentan i višegodišnji ideološki zaokret ka najtvrđoj tuđmanističkoj desnici bio jednostavno prebrz za statično hrvatsko društvo, zbog čega mu glavnu bazu glasova i dalje predstavljaju lijevi birači skloni SDP-u. Koji je opet, toliko potrošen, bezidejan i s isturenim veteranskim kandidatima, još i dobro prošao s osvojenih 25,5% glasova, ali koji ima svoje limite preko kojih ne može, sve i da je nastupio potpuno rebrandiran. A ne može jer potencijalni prostor širenja nije na desnici, nego na ljevici, koju je već zauzeo Možemo, sa svojih malo više od 9% glasova. Opet, sve i da su se drukčije podijelili ti glasovi ljevice, opet bi se Milanović suočio s istim problemom činjenice da je sadržajno desni kandidat, koji nastupa kao prikriveni lider lijeve partije.
I da, postoji minimalna mogućnost da koalicija svih ostalih, što uključuje i lijeve SDP i Možemo i radikalno i klerikalno desni Domovinski pokret i Most te male regionalne i liberalne stranke koje su prešle prag, čak i bez podrške manjina, na valu rušenja HDZ-a kao jedinog zajedničkog cilja, formira većinu i tako spriječi Plenkovićev treći premijerski mandat u nizu. Međutim, ta koalicija toliko, ne samo različitih, nego sadržajno potpuno suprotstavljenih stranaka, je teško zamisliva. Posebno na čelu sa Zoranom Milanovićem kao premijerom koji bi jedini mogao biti neki kandidat konsenzusa svih navedenih, ali koji je sve samo ne čovjek kompromisa, strpljenja i pregovaračkog umijeća. Stoga, iako ovu mogućnost, koja čak i kad bi se desila, ne bi nikako bila duga vijeka, ne treba u startu otpisivati, njeni su izgledi minimalni.
I kakav god bio Zoran Milanović i koji god da mu bili krajnji ciljevi s ovim izborima, on i neće imati puno izbora, nego kao predsjednik države dati prvu šansu Andreju Plenkoviću da formira većinu. Jer, bez obzira što je HDZ prošao nešto malo lošije nego je očekivao, to je ipak lista koja je osvojila 60 mandata, dok je prva sljedeća lista SDP-a, odnosno njegove koalicije ‘Rijeke pravde’, uzela čitavih 18 mandata manje, odnosno njih 42.
I sad dolazimo do matematike i nagađanja. HDZ ima elegantnu mogućnost napraviti koaliciju s radikalno desnim Domovinskim pokretom, čiji su članovi ionako odreda bivši hadezeovci, otpali iz HDZ-a ponajviše zbog radikalne nacionalističke isključivosti prema Srbima i zbog koalicije s SDSS-om. Toj bi koaliciji za većinu falila dva mandata, koje bi Plenković lako pronašao bilo gdje, čak možda najprije kod neke od manjinskih lista koje nisu liste srpske zajednice. Međutim, teško je za povjerovati da bi se Andrej Plenković osjećao ugodno u takvoj situaciji, koja bi dodatno zapalila političku i društvenu atmosferu. To Plenkoviću koji voli stabilnost i koji je osigurao izostanak emocija iz političke borbe i relativno dobru socijalnu i ekonomsku situaciju, koje su mu i bitno pomogle na izborima, uz ogromnu korupciju naravno, teško da može odgovarati.
Druga je, odnosno treća opcija brojimo li onu prvu o sveopćoj antihadezeovskoj koaliciji, ta da Plenkovićev HDZ, opet zajedno sa svim manjinama i bitnom ulogom Pupovčevog SDSS-a, napravi koaliciju, kojoj bi zatim falilo osam mandata do većine u Saboru. Tih osam mandata bi Andrej Plenković mogao pronaći u regionalnom IDS-u i regionalnoj stranci župana Matije Posavca, gdje bi mu opet falila dva ili tri mandata. Koja može dobiti s potencijalnom koalicijom s liberalima iz koalicije Fokusa i Vandelićeve Republike i s još možda ponekim prebjegom iz Domovinskog pokreta. Osobno, ovakav rasplet mi se čini najrealnijim.
Svakako realnijim od nemoguće koalicije HDZ-a, Domovinskog pokreta i manjina na čelu s SDSS-om.
Što znači da će, kolokvijalno govoreći, izvisiti ili krajnja desnica ili Srbi, a vjerovatnije će to biti krajnja desnica kojoj još jedan solidan rezultat opet neće biti dovoljan da bude onaj presudni faktor. Postoji naravno mogućnost da Plenković iznenadi i složi isključivo ideološki nabrijanu koaliciju, tj. odluči se za onu drugu opciju, ali čisto sumnjam u takav rasplet.
Peščanik.net, 18.04.2024.
