Beogradski list Glorija je početkom 2006. godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavio foto-reportažu o vladiki Vasiliju Kačavendi u kojoj je on predstavljen kao moralista i esteta uz seriju fotografija raskošnog vladikinog dvora koji je sagrađen na ruševinama jedanaest bošnjačkih kuća.

Vladika Kačavenda poznat je javnosti iz perioda ratova u bivšoj Jugoslaviji, kao blizak prijatelj i poštovalac Radovana Karadžića i Ratka Mladića pod imenom đavolji vladika, kako ga mnogi i dalje zovu. Danas, vladika Kačavenda pripada „konzervativnoj” struji SPC, tzv. bosanskom lobiju, koji se protivi izboru novog patrijarha, unošenju promena u liturgiju i saradnji sa drugim religijama.

Krajem januara 2006. novinar  Lazar Manojlović, inače član Helsinškog odbora i borac za ljudska prava, uredniku Glorije šalje protestno pismo koje beogradski list nikada nije objavio. Pismo objavljuju brojni bosanski mediji, posle čega je vladika Kačavenda Manojloviću javno pretio smrću.

Pismo – dokument odgovornom uredniku Glorije

Vaš izvršni urednik Igor Karanov, autor fotoreportaže o V. Kačavendi (Versaj na srpski način, Glorija, 4. 01. 2006), pogazio je osnovno novinarsko pravilo: pitaj i drugu stranu, kao i osnovne norme novinarskog kodeksa. Jer, parče neba na zemlji jeste raj Vase Kačavende, a na zemlji semberskoj. I najlošiji novinar bi postavio pitanje o porijeklu tog raja u vrijeme vjersko-zvjerskog bosansko-hercegovačkog pokolja u kojem je Kačavenda uzeo vidnu ulogu. Mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle. Previše je zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini. U svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi vladika nije birao sredstva da stigne do cilja, što Karanov glorifikuje kao osvedočenog estetu (sic). Evo nekih činjenica o osvedočenom esteti:

– Kačavenda 15. maja 1992. godine bježi iz Tuzle u Bijeljinu ostavljajući svoje vjernike same sebi prepuštene;

– odmah po dolasku u Bijeljinu, sa svojim crnomantijašima, počinje ratnohuškački pohod, govor mržnje, prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

– popa Radomira Markovića iz Zagona, koji je ujedno i diplomirani pravnik, zbog odbijanja poslušnosti ražaluje i šalje trideset naoružanih ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana i umrla, a pop izbačen na ulicu i od Kačavende žigosan;

– odmah potom mještani pet sela dolaze u Bijeljinu sa svim mogućim vozilima i blokiraju grad tražeći od Karadžića da protjera Kačavendu. Ali, vrana vrani oči ne vadi. Umjesto protjerivanja, Radovan Karadžić, sa svom svojom bulumentom, dolazi istog dana na večeru kod vladike. Da se zna ko je bog na zemlji (1993);

– u svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine, i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto prokleto;

– deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

– nije se vladika, u svojim monstruoznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihove kuće, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpela moždane udare. Prvi je još živ, sa posljedicama, a drugi je umro. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

– treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta Saveza komunista jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

– pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju a nikada ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju. Njima će bog pomoći. Amin;

– Skupština opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

– Vladičanski dvor u Tuzli vladika je izdao pod zakup, a to su zvanično njegove prostorije gdje i treba da živi i radi. Ne kaže Kačavenda, vašem novinaru Karanovu, zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla činio i zašto se boji. On je jedini vladika koji se nije vratio u svoju parohiju, a time ne poštuje odluku Sinoda SPC. Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. godine. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i jevanđelje;

– od 200 crkvenih objekata (bolje da je izgradio radionice i narodne kuhinje) napravio je vladika i dvije crkve gdje im mjesto nije, na Diviču kod Zvornika i u dvorištu Fatinom u Konjević Polju. To su inat crkve gdje vladika u određene dane šalje plaćene razbojnike da se mole bogu. (Jadan im bog.) Ti isti “vjernici” obavezno izazovu incidente koje Kačavendina TV odmah snimi i emituje TV gledalištu. Vladika se odmah pojavi u TV studiju i to komentariše kao genocid nad Srbima. Tako božji izaslanik aktivno održava politiku mržnje, jer treba opravdati sva zvjerstva, pljačke, rušenja i paljenja koja su počinjena. U ime boga Marsa i Aresa. Tako vladika Kačavenda širi mir među ljudima;

– ne reče vladika da je on lično razbio Međureligijsko vijeće na nivou Bosne i Hercegovine, kojem je osnovni zadatak bio da miri građane različitih konfesija. A Vasilije sve naopako…

Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati u svece. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović.

Bijeljina, 23. januar 2006.

Lazar Manojlović, novinar

Preuzeto sa www.ceeol.com

Peščanik.net, 13.11.2008.