košarkaška lopta u bari
Foto: Peščanik

Trijumfalno i sa nemalom količinom ponosa, gradske vlasti najavile su da će u okolini Beogradske arene biti izgrađena „Mozzart Eko zona“. Da ne bude zabune, nije nazvana po kompozitoru, već po kladionici. A da budemo iskreni, ni Arena odavno više nije beogradska, već Štark.

Mada se u saopštenjima govori o „eko zoni“ i „jedinstvenoj pojavi u ovom delu Evrope“, u pitanju je, ukratko, brendirani park, nazvan po kladionici koja ga finansira. Umesto običnih i dosadnih staza, klupa, drveća i zelenila, dobijate isto to, samo što će, ako je suditi po priloženom reklamnom materijalu, svaki mogući pedalj postati reklama za Mozzart kladionice, od plavih klupa do celokupnih košarkaških terena.

Ova jedinstvena pojava u ovom delu Evrope, na oko 9.000 kvadrata javnog prostora Novog Beograda, biće izgrađena do kraja aprila, a uz uobičajene floskule o maksimalnom smanjenju buke, najsavremenijim standardima i ostale superlative, gradski menadžer Goran Vesić zahvalio se kladionici Mozzart na parku, na svim sportskim terenima koje je Beograd od nje dobio, a posebno, kako kaže, „što decu okreću ka sportu“.

Naravno, nije kladionica Mozzart loše prošla: već se predstavljaju kao odgovorni društveni akteri zabrinuti za naše zdravlje i budućnost planete, a priroda čitave stvari najjasnije se vidi u reklamnom spotu u kojem je „eko zona“ uključena u njihov širi i reklo bi se jednako društveno angažovani projekat – nagradnu igru pod imenom „Za duži životni vek – najduži tiket“.

Verovatno se pitate kakve veze može da ima nagradna igra jedne kladionice sa životnim vekom, javnim prostorom i budućnošću bilo koje planete. Odgovor je jednostavan – pored automobila, oni u nagradnoj igri poklanjaju i bicikle.

***

Nisu gradski menadžer i kladionica Mozzart izmislili toplu vodu: u pitanju je sve popularnija praksa koja potpada pod nešto što se zove „društvena odgovornost korporacija“ odnosno Corporate Social Responsibility. Naravno da ima skraćenicu: CSR. Jedan njen oblik je brendiranje javnog prostora.

Matematika je jednostavna: gradovi i javni sektor nemaju novca a firme i privatni sektor imaju; javnosti su potrebni parkovi i druga javna dobra, ali privatni sektor nema interesa da takve stvari finansira. Ali šta ako – pazite sad – grad ustupi neki javni prostor, recimo park, i pristane da ga neka kompanija pretvori u sopstvenu reklamu? Genijalno. Ne samo što grad dobija renovirani park, već kompanija, pored reklame, dobija i priliku da se pohvali svojim „ekološkim brendom“ i brigom za budućnost planete.

Uglavnom kada pričamo o brizi za budućnost planete, govorimo o žrtvovanju: država, na primer, može da žrtvuje jeftinije energente u korist vetra, ili grad unosno građevinsko zemljište kako bi napravio park ili školu na adekvatnom mestu, ili pojedinac može žrtvovati malo svog vremena na razdvajanje otpada za reciklažu. U brendiranju javnog prostora, sa druge strane, privatni kapital najčešće ne mora da žrtvuje ništa: u pitanju je reklamni prostor koji bi već bio plaćen, a „društvena odgovornost“ je marketinški bonus koji ne mora koštati ni dinara.

Kladionica Mozzart se pohvalila kako u „eko zonu“ ulaže 50 miliona dinara. To je nešto više od 400 hiljada evra – prevedeno na marketinški jezik, to je oko 45 minuta reklama u večernjem terminu na televiziji Pink, odnosno oko 40 nedelja iznajmljivanja mreže reklamnih bilborda u Beogradu. Za taj novac, koji, usput, ni gradu Beogradu svakako nije nedostižan, kladionica Mozzart dobila je 9.000 kvadrata reklamnog prostora u samom epicentru sporta u Srbiji zvanom Štark arena – na neodređeno.

Nisu ni gradske vlasti ostale dužne marketinga: gradski menadžer je iskoristio ovu istorijsku i jedinstvenu priliku da ponovi svoje fantastične planove za budućnost Beograda. Da podsetimo: Beograd, često jedna od najzagađenijih metropola na svetu po kvalitetu vazduha, konkuriše za titulu „zelene prestonice Evrope“ 2022. godine. Naravno, Beograd tu titulu nikada neće smisleno dobiti – ili je i bukvalno neće dobiti, ili će, ako zapravo postane „zelena prestonica“, samim tim činom obesmisliti čitavu stvar.

Između ostalog, Beograd u te svrhe, kako ponavlja gradski menadžer, planira da zasadi ni manje ni više nego milion novih stabala u narednih pet godina.

Milion stabala. To je toliko velika brojka da je jedan Njujork, i to uz pomoć tadašnjeg milijardera-gradonačelnika Majkla Blumberga i fondacije poznate glumice i pevačice Bet Midler, napravio čitavu famu jer je uspeo da milion stabala uopšte zasadi, i to za „samo“ osam godina. Beograd može za pet?

Teško je i zamisliti kakav je to posao: milion stabala za pet godina jednako je 548 zasađenih stabala svakog dana, i vikendom, bez prekida i praznika, tokom pet godina. Gotovo 23 drveta zasađena svakog sata. Ako se sadi samo u toku radnog vremena, onda je to oko 100 stabala svakog radnog sata.

U međuvremenu, u realnosti u kojoj za razliku od ovakvih inicijativa žive Beograđani, nema razloga stati sa jednim parkom: što ne bismo, na primer, ako već toliko „okreće decu ka sportu“, imali osnovne škole ili bolnice koje nose ime Mozzart kladionice?

Autor je urednik časopisa o nauci u društvu Odiseja.

Peščanik.net, 13.02.2020.