Javno je dobro institut kojim se određuje simbolički prostor života zajednice, otvoren svima bez ikakvih privilegija za bilo koga. Njime se, ujedno, razgraničuje konkurencija među privatnim interesima od suradnje karakteristične za prostor namijenjen zajedničkome korištenju. Riječju, javno je dobro osnova zajedničkoga života u punome značenju, pa je svakidašnje postupanje s njime pouzdan indikator funkcionalnosti, dapače: smislenosti neke zajednice.
Nije teško utvrditi kako Hrvatska izdržava ovaj kriterij uzme li se u obzir tretman što ga uživaju četiri inačice javnoga dobra o kojima se u rečenim terminima najčešće razgovara: javna televizija, visoko školstvo, nacionalne sportske reprezentacije, ključni urbani prostori.
I.
Javnu su televiziju posljednjih godina opetovano spašavali – izvana i iznutra, no svaka je od tih intervencija izazivala daljnju redukciju javnosti u djelovanju HTV-a koja je postajala sve sličnija privatnim televizijama. Dostatno je, posve površinski, upozoriti na to da je riječ o jedinstvenome „javnom servisu“ koji filmove i serije emitira s prekidima za reklame, čiji program (prepun „sapunica“!?) kasni zbog enormne količine promičbe, itd. Informativni program – o kojemu se najviše govori – bitan je problem još samo za političku klasu, jer HTV u tom segmentu i nije najgledanija, no takve kritike zapostavljaju programske aspekte koji su za mnoge važniji od toga – od katastrofalne razine sportskoga komentiranja, preko „zabavne“ dosade, do potpune praznine domaćega dokumentarnog programa. Naveliko reklamirani Đelo marno pronalazi dokumente o starome kamenju, neobičnim životinjama i sl., no HTV se tek marginalno bavio dokumentiranjem života skupljača plastičnih boca, svakidašnjice u Vukovaru i Kninu, ili, s druge strane, nekima od najbogatijih obitelji u Hrvatskoj (što ugledne evropske javne TV redovito rade), opstankom LGBT populacije… (O radio-programu se gotovo uopće ne raspravlja, vjerojatno zato što funkcionira neusporedivo profesionalnije od televizijskoga.)
Javni je interes za (navodno) javno dobro uspješno zabašuren nesuvislom upravljačkom shemom u kojoj već desetak godina formalno glavnu riječ vode „predstavnici civilnoga društva i profesionalnih udruga“. Organi javnoga nadzora trebali su biti „očišćeni od politike“, pa su ih nekritički ispunili pričuvnim političarima. Time je sustavno sramoćeno i civilno društvo (koje po logici svoje konstitucije naprosto ne može imati predstavnike – uz to i saborski ocarinjene), ali i politička struktura (koju nadomještaju svojevrsne marionete). Kako su predstavnici stručnih udruga u tim tijelima nerijetko u eklatantnome sukobu interesa, lako je zaključiti kako je, zapravo, zastupan javni interes; kao da je, naprosto, logična rezultanta konkuriranja brojnih posebnih, pa i privatnih interesa, kao da je javno dobro puki pričuvni prostor za naknadno privatiziranje.
II.
Višemjesečna „borba“ plenumaša, pretežito na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, posljednjih je mjeseci zamrla, premda ništa od njihova (ne baš ambicioznoga) programa nije ostvareno. No, zato je teorijsko (i, dakako, literarno) parazitiranje na plenumaškim zgodama već u punome jeku. Pritom je programska okosnica većine interpretacija u poimanju „visokoga obrazovanja kao javnoga dobra“.
Ideja da se univerzitet proglasi prostorom ne-konkurentskoga odnošenja svih građana može, naizgled, djelovati privlačno, pa i demokratski. No, u tom slučaju otpada jedna od temeljnih pretpostavki za samo postojanje ove institucije – naime autonomija. Nije potrebno odviše teoretiziranja da bi se uglavilo kako je autonomija nemoguća na javnome dobru, jer ono načelno ne podnosi isključivanje. Ne slučajno, plenumaši nisu tražili pravo studiranja za sve, nego neplaćeni studij za one koji već studiraju, koji su već – na osnovi danih kriterija – ušli u simbolički prostor sveučilišta (što je, usput, pogrešan, ali na žalost uvriježen prijevod pojma univerzitet).
Jer, u nakani da brane autonomiju (što je često ponavljano) aktivisti su morali reći: „prste k sebi!“ – ponajprije se to, dakako, odnosilo na vlast, ali, posljedično, i na one koji, neuspješno, žele studirati (nije, naime, bilo riječi o ukidanju formalnih prepreka za ulazak na studij). Utoliko, naknadne interpretacije – s obzirom na teorijsku spremu većine interpreta najvjerojatnije nehotice – niječu temeljnu odrednicu plenumaškoga gibanja; ozbiljno shvaćeno, univerzitet kao javno dobro ne bi mogao funkcionirati ni autonomno, niti na osnovi meritokratskih kriterija, ukratko: ne bi mogao biti univerzitetom (pa čak ni sveučilištem).
III.
Sportaši su odavno neupitno prihvaćeni kao ponos nacije – najzadrtiji ognjištari i bjelosvjetski šminkeri, desni i lijevi, muškarci i (u novije vrijeme sve više) žene, svim razlikama unatoč dijele povremeni ushit zbog uspjeha naših šampiona. Ne smeta pritom ni to što im mediji – slijedom svenazočnoga amerikaniziranog primitivizma – nadijevaju tradicionalna domaća imena: „barakude“, „kauboji“, itd. Pa ni činjenica da ih zbog dresa (koji zapravo kopira „Crvena zvezdu“ iz osamdesetih) nesuvislo zovu „kockastima“, što je svakako uvreda izgledu hrvatskih reprezentativaca u kvadratičasto dizajniranoj opremi.
Uzavrelu atmosferu dodatno podgrijavaju ponajprije proizvođači piva (pretežito primitivnim reklamama), kladioničari, te – iznad svega – televizijski komentatori (radijski su, i opet, pristojniji). „Javna“ je televizija započela (a ostali ju oponašaju) s navadom bezostatnoga poistovjećivanja s „našima“, tako da njihovi govornici stalno viču nešto poput: „promašili smo čistu šansu”, „uzeli su nam čistu loptu“, „pritisnuli su nas sa svih strana“, i sl. Gubitak subjekta nije najgore što se može dogoditi novinarima koji očito ne pretjeruju sa subjektnošću, no doista je opasan privid da, eto, „svi igramo“ (velika većina sjedeći, dakako).
Istovremeno, (politička) vodstva sportskih saveza nametnula su već odavno sustavnu povredu javnoga dobra; prije svakoga nastupa hrvatski reprezentativci (i reprezentativke) pozdravljaju himnu držeći ruku (više-manje) na srcu!? Zna se, to je pozdrav koji karakterizira uglavnom pripadnike jedne (doduše, velike) hrvatske političke stranke, ali svakako ne sve državljane – pa, izgleda, ni većinu od njih. Ako, ipak, svi reprezentativci pozdravljaju himnu na stranački način, to nužno znači jedno od troga: a) svi su dosadašnji članovi reprezentacije – posve nevjerojatnom igrom slučaja – bili učlanjeni baš u tu stranku; b) onima koji nisu članovi rečene stranke nije dopušten nastup u reprezentaciji; c) politička vodstva sportskih organizacija teroriziraju „svoje“ sportaše jednostranačkom interpretacijom patriotizma. Veoma je vjerojatno da je inačica c) približno istinita, no, u svakome slučaju, riječ je o nedopustivu privatiziranju javnoga dobra, emocionalno toliko važnoga mnogima da prevaru, na žalost, i ne primjećuju.
IV.
Javno se dobro u gradu iskazuje ponajprije na trgu. Jer, trg je u gradu oduvijek imao odlikovano, ne tek gradograđevno, nego prije svega javno, dakle: komunikacijsko, pa, konsekventno, i kulturno i političko značenje. Moglo bi se gotovo ustvrditi da je to značenje usporedivo s onime što ga je Heidegger pridavao šumskoj čistini, na kojoj se – nakon lutanja drvarskim putovima – odjednom u punome svjetlu (čistoći) nadaje istina. Mnogo prije njega demokratska Atena upravo takvo mjesto i namjenjuje svojemu Trgu; riječ kategorija je izvorno označavala upravo iznošenje nekoga zahtjeva na trg (agora), pred sud čije je raspravno mjesto bilo baš tamo.
Braniti gradski trg svojevrsna je sveta dužnost samosvjesnoga građanina, jer tako se brani pravo na riječ, na realnu komunikaciju kojom se, uz dosta sreće dakako, dospijeva i do (javne) istine. Štiti se tako i mogućnost da ne bude sve u rukama vlasti (pa makar, svojevremeno, i bila izabrana) i njezinih periodičnih rituala.
Svi su se ovi tradicionalni (i tradicionalno uglavnom nenasilni) sukobi zrcalili ponajprije na glavnome zagrebačkom trgu. Na njemu su se desetljećima skupljali došljaci, sabijeni u nepisano, ali precizno određene dijelove plohe trga, ali je krajem šezdesetih radikalna modernizacija počela mijenjati lik Trga, da bi Univerzijada dovršila taj proces. Početkom devedesetih godina plebiscitarno je zazvana re-tradicionalizacija – naravno u kičastoj varijanti (tipičnoj za tranzicijsko „izmišljanje tradicije“) koja je bana-jahača okrenula na jug namjesto na sjever, jer aktualna potreba za novim saveznicima nije više dopuštala tradicionalnu okrenutost “proti Magjarom” (lakše ga je, činilo se, bilo usmjeriti protiv „blitvara“). I na to su se navikli pitomi građani zagrebčanski.
A posljednjih se godina sve više navikavaju i na to da “Trgač” pred njihovim očima zapravo prestaje postojati. Kretanje je trgom fizički sve teže, jer je njegova površina sve češće zauzeta čudnim montažnim građevinama (od patuljastih nogometnih igrališta, preko malih, ali veoma glasnih, pozornica s kojih rutinirano promukli voditelji svagda nešto “animiraju”, do ogromnoga šatora s lošim kuhanim vinom). Na Trgu je bio održan i (drugorazredni) šakački dvoboj, a često ga pretvaraju i u “plac” (pod firmom “Markova sajma”, i sl., krčme se čudne inačice “slavnoga hrvatskog nasljeđa”). Ne treba poznavati odveć povijesne sociologije kako bi se razumjelo kako je sajam na glavnome trgu označnica nekadašnjega grada, zapravo bez građana (u suvremenome smislu riječi), „slobodnoga“ grada kojim autoritarno vladaju grofovi i cehovi, žandari i načelnici, Zagorkina Zagreba. Ukoliko bi ovaj današnji trebao biti drukčiji, valjalo bi to moći pokazati i na njegovu glavnome trgu. To se ne čini (npr. Thompsonovim) koncertima u povodu Dana grada (koji, indikativno, nije datum sjedinjenja Kaptola i Gradeca, nego blagdan “nebeske zaštitnice grada”), vašarom, niti gromoglasnom propagandističkom onanijom. Ili, ono što se zbiva, ipak zapravo (većinski) odgovara gradu kakav jest?
S javnim dobrom zajednica, čini se, ne stoji baš dobro – pa, stoga, ni sa samom sobom. U raspetosti između opsesije (uglavnom ne baš slavnom) tradicijom i invazije globalizirane orgije privatiziranja, nedvosmisleno stradava javna sfera – kao uvjet mogućnosti da slobodni i ravnopravni ljudi surađuju u zajednici. Ostaci javnoga dobra su ne samo upozorenje na to da je, navodno, bilo bolje, nego, mnogo prije, podsjetnik na to da još uvijek, možda, može biti drukčije.
VL, preneseno uz dozvolu autora
Zamirzine, 12.02.2012.
Peščanik.net, 13.02.2012.
