Sjeća li se neko one dvojice begova iz TV serije Tale (ja mislim) koji sjede u tami bosanske provincijske kafane i srču kahvu. Svako malo, jedan kaže: „E, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” A drugi malo šuti, pa kaže: „Jah, jazuk za Peštu.” Sentiment dvojice begova lako je prepoznatljiv kao nostalgija i dobro je poznat Bosancima kako u domovini, tako i diljem slobodarskog svijeta – ko barem jednom dnevno od nekog ne čuje: „E kako smo nekad lijepo živjeli!”, treba mu odmah oduzeti bosanski pasoš.
Begovi su u Pešti bili jednom, ili možda čak ni jednom, ali su peštanski kupleraji simbol mladosti i vremena kad se moglo. Njihova nostalgija je, hajde da kažemo, privatna. Postoji također i kolektivna, nacionalna nostalgija: nostalgija za državom kad je nacija šatro bila svoja na svome (NDH-zijska nostalgija u Hrvatskoj) ili za državom koja nikad nije postojala (a malo je falilo) zbog raznoraznih zavjera i prevara (Velika Srbija). Begovi, s druge strane, ne žale za državom – Pešta je bila u drugoj državi – nego za vremenom kad su kupleraji cvjetali i kad se za kupleraja imalo ćune i para.
Svetlana Boym, profesor slavistike na Harvardu, u svojoj knjizi Budućnost nostalgije (The Future of Nostalgia) izvrsno bistri tu razliku između različitih oblika nostalgije. Po njenom mišljenju, postoje dvije vrste nostalgije: rekonstruktivna (restorative) i reflektivna (reflective). Rekonstruktivna nostalgija je striktno kolektivna rabota i bavi se nacionalnom prošlošću i budućnošću, s ambicijom da obnovi nacionalni dom, da izbriše jazove u kolektivnom sjećanju, ili da ukine privatna sjećanja koja su u konfliktu sa kolektivnim – operacija koju je Dubravka Ugrešić nazvala „konfiskacijom sjećanja”. Rekonstruktivna nostalgija ne vidi sebe kao nostalgiju – kao selektivnu fantaziju o prošlosti – nego kao otkrivanje zaturene nacionalne istine. Rekonstruktivna nostalgija rekonstruiše spomenike nacionalne prošlosti, nacionalne simbole i rituale, sve u namjeri da obnovi naciju i njen vječni, istinski duh. Rekonstruktivna nostalgija je mrtva ozbiljna (mrtva i ozbiljna) – sa moštima cara, Sinjskom alkom i ostalim nacionalnim svetinjama – s avetinjama nema zajebancije.
Reflektivna nostalgija, s druge strane, jeste domen individue i kulturnog sjećanja, često se izražavajući u privatnim narativima – pričama. Reflektivna nostalgija insistira na detaljima, za koje se čini da će iščeznuti iz sjećanja ako se ne evociraju, pošto su isuviše sitni. Reflektivna nostalgija devera sa čežnjom i gubitkom („Jazuk za Peštu.”), sa tragično nesavršenom ličnom i kolektivnom memorijom. Reflektivna nostalgija se bavi, kaže Svetlana Boym, „ruševinama, patinom vremena i historije, snovima o drugim vremenima i drugim mjestima”. Reflektivna nostalgija je svjesna da povratka kući nema, da je ono što je prošlo – prošlo, da je jedino što je ostalo jeste sjećanje na prošla vremena. Otud je reflektivna nostalgija svjesna da je nostalgija – selektivna fantazija, te ne uzima sebe potpuno ozbiljno. Sa peštanskim kuplerajima, ili sletovima za Dan mladosti, lako je zajebavati se.
U bosanskoj kulturi jedan dio tog emotivnog prostora pokriva riječ sevdah, mada bi sada trebalo naći preciznu riječ za ono što u ovim novinama manje-više briljantno tabiri Miljenko Jergović, a što hrvatski nacionalisti, recimo, pogrdno nazivaju jugonostalgijom: osjećanje da je sa nestankom nemiloševićevske Jugoslavije nestao i dobar komad kolektivnog i ličnog iskustva koji nema nikakve direktne veze sa državnim uređenjem i političkim ritualima titovske Jugoslavije. To osjećanje zasniva se na privatnim sjećanjima o vremenima koja su obilježena kolektivnim državnim simbolima: u mom sjećanju, Dan republike označava dan kada je prijatna kombinacija bijelih štramplica, plave suknjice, bijele košulje i crvene marame bila uniforma članica hora Osnovne škole „29. novembar”. Ono što je neshvatljivo nacionalistima, za koje svako privatno sjećanje štaviše, svaka privatna emocija – pripada domenu kolektivnog, jeste da neko može da se toplo prisjeća vremena socijalističke Jugoslavije a da pri tome ne osjeća nostalgiju za socijalističkim samoupravljanjem, delegatskim sistemom, ili armijom koja se desetljećima pripremala za zločin fantastičnih razmjera. Većina onih koji misle da nam je nekad bilo dobro, kao krunski dokaz navode da se svake godine moglo ići na more. Kad me neko podsjeti kako smo nekad lijepo živjeli, ja se sjetim porodičnih ljetovanja u odmaralištu Elektroprenosa u Makarskoj, kad se plažom širio miris mekika, kad sam sa Ninom igrao piljaka, kad su se u trolisti kornet mogle instalirati tri kugle istovremeno: dvije čokolade i vanila.
U svojoj knjizi Svetlana Boym spominje novinsku priču o njemačkom bračnom paru, koji nakon otvaranja ruskih granica odluči da posjeti svoj rodni grad Königsberg, u dijelu Rusije koji je nekad imao značajno njemačko stanovništvo i koji je nekad bio sjedište srednjovjekovnih tevtonskih vitezova. Königsberg je bio važan pruski grad, grad u kojem se izvjesni Immanuel Kant onomad bavio zvjezdanim nebom nad nama i imperativima u nama, ali je nakon rata očišćen od svog njemačkog stanovništva, te mu je ime promijenjeno u Kalinjingrad. Njemački par je hodao Kalinjingradom ne prepoznajući ništa – sve je bilo novoizgrađeno osim gotičke katedrale bez kupole, gdje je kiša počesto pljuštala po grobu spomenutog Immanuela. Konačno, naši su Nijemci stigli na obalu rijeke, gdje je miris cvijeća i sijena dozvao sjećanja na njihove roditelje i djetinjstvo. Stari Nijemac je klekao na obalu i umio se rijekom koja je nekad tekla njegovim životom. Sljedećeg trenutka, međutim, vrisnuo je od bola jer mu je rijeka njegovog djetinjstva, dobrano zagađena socijalističkim progresom, spržila lice.
Od nostalgije, pouka je, može da se obnevidi. Televizijsko-mitski begovi s početka ove priče ugasili su se u mraku bosanske kafane, a da su izašli iz kafane, možda bi skontali da se još uvijek moglo, sa manje para i starijom, ali iskusnijom, ćunom. Nostalgija, rekonstruktivna ili reflektivna, Bosanaca (i bivših Jugoslavena), kako u domovini tako i u svijetu, redovno ukazuje na neprilagođenost novim vremenima i novim situacijama. Žal za vremenima kad smo dobro živjeli znači da je vrijeme sadašnje poprilično tereti. Možda je zato generacija koja ne pati od nostalgije – rekonstruktivne ili reflektivne – ona koja daje nade, generacija kojoj su bajke koje priča otac nacije očigledan lavor i kojoj se Tito ukazuje samo u kletvama i psovkama.
BH Dani, 11.05.2001.
Peščanik.net, 29.04.2009.
