Nakon prilično dugog kontanja i premišljanja, predsjednik Srbije Boris Tadić učinio je ono što su mnogi očekivali – demisionirao je i tako omogućio da 6. svibnja budu raspisani i predsjednički izbori, pored parlamentarnih i lokalnih.

Odluka nije bila laka kakvom se čini: u Kabinetu i među prezidijalnom gospodom tajnim savjetnicima trajale su duge noćne debate. Bila je to stara dilema ‘tamnog vilajeta’, kao u preferansu: tko ide, kajat će se, tko ne ide, kajat će se.

U četvrtak je gđa Slavica Đukić-Dejanović, predsjednica Narodne skupštine (iz Socijalističke partije Srbije), raspisala predsjedničke izbore za 6. svibanj i postala vršitelj dužnosti šefa države ad interim. Tako je Srbija nakon desetak godina dobila za šeficu države, sve i ad interim, političko lice iz ekipe Slobodana Miloševića. To budi neugodne asocijacije simboličke naravi, dakako, ali što se može. Utrka može početi – i s njom cijeli prateći cirkus.

Kako te stvari sada stoje, dva kandidata su očiti favoriti: Boris Tadić ispred Demokratske i Tomislav Nikolić ispred Srpske napredne stranke. Nikolić je dva puta izgubio od Tadića s relativno tankom razlikom, ali ni to ne znači mnogo. Šanse su izjednačene i svaka bi prognoza bila brzopleta i nepromišljena ovoga trenutka.

 
Glodanje statističkog sira

Ima tu, međutim, stanovite unutarnje logike koja je u svakoj politici neizbježna. Tadićevi consiglieri procijenili su da bi mu inercija glasača kod parlamentarnih izbora mogla donijeti određenu prednost. Ali, postoji i jedna opasnost: slaba je šansa da bilo koji od dvojice favorita u prvome krugu izbora dobije potrebnih pedeset posto plus jedan glas od izašlih birača. Drugi se krug, dva tjedna kasnije, dakle, nadaje kao neizbježan. Upravo stoga svaka politička stranka od nekoga značaja u Srbiji smjesta se javila s vlastitim kandidatom za predsjednika. Dakako da one ne misle i ne ufaju se da će njihov kandidat pobijediti; druga je to igra. Sada treba otkloniti svaku mogućnost pobjede bilo kojega od dvojice favorita odmah, u prvome krugu. Tako će čopor perifernih, dapače marginalnih glodavaca oglodati onaj čuveni statističarski grafikonski sir svojim glasovima, pa bumo vidli istom u drugome krugu tko koliko nosi. A u ta dva tjedna do drugoga kruga bit će nadasve zanimljivo.

Naime, sve te buduće kombinacije oko ‘koalicijskog potencijala’ pravit će se tek u noći između 6. i 7. svibnja, kada vidimo tko je najviše zastupničkih mandata dobio. Ostale stranke tada će aktivirati svoj ucjenjivački potencijal: što nudite za potporu naših glasača u drugome krugu, molim, tender je otvoren, ponude primamo sa zahvalnošću, a apetiti su nam veliki i zdravi, hvala najljepša, pak vi vidite kako ćete nas usrećiti…

 
Dačić – šampion cjenkanja

U toj balkanskoj falschspielerskoj partiji nenadmašni je šampion Ivica Dačić, kao što je općepoznato. On je inteligentnim višemjesečnim cjenjkanjem 2008. u ljeto uspio sebi i stranci (SPS) izraditi mjesta potpredsjednika vlade i ministara unutarnjih poslova, infrastrukture i prosvjete, predsjednice Skupštine i desetine državnotajničkih, načelničkih i drugih namještenja unutar Tadićeve koalicijske vlade. O upravnim odborima javnih poduzeća i da ne govorimo. Dačić Ivica nije gubio vrijeme u ove četiri godine mandata koalicijske vlade: zasitio je strukturu moći svojim trabantima i kompanjonima po više vertikala moći; sebe je marljivo izgradio do popularnog ministra policije – što nije nimalo lako; stranku je uspio predstaviti kao skoro-pa-lijevu-socijaldemokraciju. Uostalom, prije nekoliko dana izvolio je izjaviti da mu je savršeno svejedno tko će u ovim izborima pobijediti jer da će u bilo kojemu slučaju on i stranka svakako biti u vladi.

Sva je prilika da će u ta dva tjedna između dva kruga predsjedničkih izbora Ivica Dačić obaviti sve potrebne konzultacije i procijeniti ponude koje stignu. Njemu je, uostalom, svejedno, kako je lijepo rekao: može on i s Tomom i s Borisom (to je već probao i radilo je); on i stranka već su zauzeli poželjno udobno mjesto usred ekstremnoga centra srbijanske politike, pa mogu sa svakime, nisu ni sektaši ni moralisti, puni su tolerancije. Oni su najpoželjnija udavača među strankama, s popriličnom dotom.

 
Marginalci i Šešeljeva žena

Ostale stranke nude sada jednu plejadu predsjedničkih kandidata, sve mrtvo ozbiljno, kao da imaju bilo kakovu šansu: Ujedinjeni regioni Mlađe Dinkića prvo su htjeli Milana Panića (ako ga se netko sjeća; to je onaj veseli američki ljekarnički milijunaš kojega je još Slobo doveo, pak kasnije ispujdao kao ‘saveznoga premijera’), ali sada nude doktora Zorana Stankovića, koji jest sudsko-medicinski patolog-anatom, što ga možda čini i dobrim kandidatom, ali bez šansi. Ostali su kandidati uglavnom marginalci bez ikakvog značaja, predmet sprdnje svakako.

Šešeljeva Srpska radikalna stranka kontala je neko vrijeme i onda kandidirala kao svojega predsjedničkoga trkača gospođu Jadranku Šešelj, suprugu haškoga uznika. Ta markantna crnka sa šiškama u politiku se praktički miješala nije nikada; statirala je i obavljala poslove povjerljivoga tekliča svojega supruga Voje između Scheveningena i Zemuna, dakle zadaće operativno-taktičke, zbog čega su joj više puta iz Tribunala zabranjivali posjete, na ogromnu indignaciju stranke. Riječ je bila o zastrašivanju i podmićivanju svjedoka, ali i o još gorim operacijama kriminalnog tipa.

Glodavci su se, dakle, pripremili. Sada treba sačekati tu kobnu noć između šestoga i sedmoga svibnja, pa ćemo vidjeti kako će se stvar odvijati nadalje.

 
T-portal, 07.04.2012.

Peščanik.net, 08.04.2012.