Srpska superiornost glede neutežive potrebe za duhovnošću u obliku mentalne religiozne vertikale – odavno je postala vaskolika pravoslavna dijagonala o čemu, da izvinite na ćiriličnoj formulaciji, govori drska činjenica da usred Beograda već mesecima živi, radi, opstaje, deluje i uljem podmazan funkcioniše “Odbor za verska i nacionalna pitanja Gradskog saobraćajnog preduzeća (GSP)”. Sama ingeniozna ideja da se vozači, kondukteri, auto-mehaničari, vulkanizeri ili perači autobusa organizuju po verskoj horizontali koja samo izgleda kao nacionalna hipotenuza – svedoči da je geometrijska formula postavljena i da ćemo, koliko u bliskoj koštunjavoj budućnosti, posedovati čitavu mega-strukturu patološki povezanih ćelija: Odbor za verska pitanja Kanalizacije usko će sarađivati s Odborom za nacionalna pitanja Gradske čistoće koji će imati slobodu da se povezuje s Odborom za verska pitanja Vodovoda (bez Kanalizacije koja je samostalnost izborila količinom izlučenih verskih fekalija u poslednjih petnaestak godina), što će omogućiti Odboru za nacionalna pitanja Elektrodistribucije da u sečenju struje bude posebno rigorozna prema ateistima koji – pokazuju istraživanja Odbora – odbijaju da preko računa za struju plaćaju zakonski harač u obliku TV pretplate za javni servis Aleksandra Tijanića.

Objašnjenje Odbora za verska i nacionalna pitanja radnika GSP (hrvatski: OZVINPRGSP) da se oni, kao umobolna ali ispravno registrovana organizacija u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, bave “verskom i duhovnom prosvećenšću radnika kroz humanitarno delovanje i pomoć, organizovanjem verskih duhovnih tribina i pokloničkih putovanja po manastirima, kao i negovanjem srpskih vitalnih nacionalnih interesa” prošlo bi bez velike medijske pompe (recimo: sličan umobolni Odbor koji sebe naziva “strankom”, Koštuničin DSS, registrovan je bez neophodne medicinske provere), da se javnosti nije obratio predsednik OZVINPRGSP Milan Milovanović koji je na tragu filozofskih traganja dr Vojislava Koštunice objavio: „Svaki čovek, pre nego što je postao vozač ili direktor ili član bilo koje partije, sindikata, bilo čega, on je prvo postao član Hristove crkve putem krštenja. Znači vera je svakom potrebna. Život u svetoj pravoslavnoj veri“.

U četvrtoj brzini, bez kočnica, Milovanović objašnjava zadatak negovanja srpskih vitalnih nacionalnih interesa: „Najpre se misli o Kosovu i Metohiji. Kosovo i Metohija su sastavni deo Srbije i iz svog srca nikad nisam izbacio Kosovo i Metohiju i smatram da je ovo samo jedno Božje dopuštenje da zlo privremeno zavlada i da je to dopušteno zbog ogrehovljenosti srpskog bića. Sigurno je da mi možda i ne zavređujemo naše prisustvo na Kosovu i Metohiji, ali zbog velike žrtve svetog Kneza Lazara i 70 hiljada srpskih mučenika, Gospod će nam vratiti Kosovo i Metohiju, kad se mi budemo vratili svojoj svetoj veri, sigurno“.

Skroz nesrećna okolnost da, kao Petar Luković, ne radim u GSP-u, te formalno ne mogu da budem član OZVINPRGSP, čime se podrazumeva da nisam prisustvovao “svečanom osveštanju” svih prostorija saobraćajnog pogona Novi Beograd, gde je ovo isterivanje đavolskih mašinskih sila uspešno obavljeno – ne sprečava me da predložim nekoliko akcija u obliku pravoslavnih tribina: “Srpski menjač kao merna jedinica vere”, “Ćelave gume: Michelin – Kosovo, uzroci i posledice”, “Petrolejska kriza: zavera protiv GSP-pravoslavlja” ili “Vazdušne kočnice protiv nezavisnosti Kosova”.

Budući da su Srpski Autobusi još 1995. pokazali kakvo su Oružje u rukama pravih ratnika, prilikom srpskog oslobađanja Srebrenice, kad je desetak hiljada Muslimana neočekivano izvršilo kolektivno samoubistvo, a na lično iznenađenje Ratka Mladića, koji se baš prepao pred tolikom količinom mrtvih, koje je morao da zakopava i otkopava i ponovo zakopava nekoliko puta – prilika je da OZVINPRGSP podigne spomenik Pravoslavom Busu u koji je već ugrađen Ciklon B: bio bi to hommage značaju ovog vozila u svim ratovima u kojima naša Srbija – zar vam to rahmetli Milošević već nije objasnio – nikad, nikad, nikad nije učestvovala, što će vam, čim ga probudite u kasno popodne, posvedočiti dr Vojislav Koštunica, vernik i vozač svih srpskih autobusa.

Duh OZVINPRGSP ovih se dana raspopamljenim mirisom mašinskog ulja prosuo Skupštinom Srbije gde se raspravljalo o Zakonu o crkvama i verskim zajednicama: kao da ga je pisao Koštunica pod pseudonimom Milovanović, Zakon stavlja u podređen položaj neke verske zajednice, sportski favorizuje Srpsku Pravoslavnu Crkvu koju lokalna samouprava “može” (hrvatski: “ne mora”) osloboditi poreza, u istu ravan stavlja presude crkvenih sudova s presudama državnih sudova, a verski službenici ne mogu biti pozivani na odgovornost ako u propovedi koriste, recimo, govor mržnje. Podrazumeva se, naravno, posle oslobađajuće presude verskom oficiru Pahomiju – koji je godinama, sustavno, razvijao svoje pedofilske aktivnosti glede guženja maloletnika – da je ovakav oblik polnih/jebačkih sloboda poželjan u novom Zakonu, u kojem se ne sankcioniše gotovo ništa, ali se zato u jednom članu poručuje: “Država štiti uniformu i njene delove”.

Da li je Pahomijev mlohavi penis deo pravoslavne uniforme? Očigledno da jeste: srpska teokratija – uprkos tzv. primedbama iz Europske unije da je zakon loš, nedorečen i nesaglasan tekovinama XXI veka – našla je i zašla: koliko sutra, Crkva u Srbiji biće kao beli medved, zaštićena od svega, slobodna da u svakoj crkvici rukopoloži pahomijevski DNK penis, kao znak da će nas sve, kolektivno, guziti, kao onu nesrećnu decu u Vranju.

U takvoj atmosferi SPC/DSS ludila koje se redovno ne kontroliše, indikativno je da se politički fanatizam polako pretvara u verski fundamentalizam. Slučaj ćiriličnog nedeljnika “Nin” (hrvatski: “Knin”) koji je započeo feljton o istoričarki Latinki Perović (na šest strana, s naslovom “Majka Druge Srbije”) a gde su svi sugovornici anonimni (!!!) i neprijateljski raspoloženi prema idejama Latinke Perović, koja se ad hoc proglašava izdajnicom i stožerom antisrpstva – nije samo medijski skandal ranga humoreske “Vojko i Savle” koja je 1987. označila unutarpatrijski rat u tadašnjoj Srbiji, između Ivana Stambolića i Slobodana Miloševića; ovo je vrsta harange u kojoj se Latinkin rad, zovite to životom, koristi kako bi se poručilo da, recimo, Sonja Biserko, Čedomir Jovanović, Žarko Korać, Srđa Popović, Nikola Samardžić ili bilo ko od simpatizera “Druge Srbije” nema budućnost u državi koju religioznim Zakonima DSS-kanona vodi Vojislav Koštunica.

Uzgred, kad je me je”Knin” kao kolumnistu “Ferala”, u istom tekstu, prozvao “srpskim Pol Potom”, osećao sam se povlašćenim: još da ubijem nekoliko miliona ljudi i da onda, zasluženo, odem na Hvar, gde će mi, jebi ga, najviše faliti priopćenja OZVINPRGSP. Kako se još nitko iz tog odbora nije setio da postavi temu: “Autobusi GSP u hvarskim dubinama: vaditi vozilo ili vaditi qurac?”

Lukovićev odgovor već znate. Nježnik, dakako! Najsvetija srpska reč!

 
Feral Tribune, 18.04.2006.

Peščanik.net, 18.04.2006.