Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Godine 1965. rukovodstvo Shella željelo je da zna kako će svijet izgledati u 2000. godini. Konsultovali su razne stručnjake koji su špekulisali o letećim vozilima na fuzijski pogon i “svim drugim mogućim vrstama fantastičnih tehnoloških izuma”. Kada su isto pitanje postavili naučniku Džejmsu Lavloku (James Lovelock), on je predvidio da će glavni problem u 2000. biti životna sredina. “Situacija će se pogoršati u tolikoj mjeri da će ozbiljno uticati na vaše poslovanje”, rekao im je. “I naravno”, kaže Lavlok 43 godine kasnije, “upravo to se i dogodilo”.

Svoja crna predviđanja Lavlok šalje iz svoje privatne laboratorije smeštene u starom mlinu u Kornvolu, s dosljednom tačnosti koja mu je donela reputaciju jednog od najuglednijih, nezavisnih naučnika, uprkos svoj njegovoj ekscentričnosti. Od svoje 40. godine radi samostalno, izumio je uređaj za detekciju CFC (hloro-fluoro-ugljenika), kojim je pomogao otkriće rastućih rupa u ozonskom omotaču, i uveo Geja hipotezu, revolucionarnu teoriju po kojoj je Zemlja samoregulišući super-organizam. U početku ismijana od mnogih naučnika kao new age glupost, danas ta teorija čini temelj gotovo cjelokupne nauke o klimatskim promjenama.

Njegovo zalaganje za nuklearnu energiju već decenijama izaziva otpor njegovih kolega ekologa – ali u zadnje vrijeme sve više njih se slaže s njim. Njegova najnovija knjiga “Osveta Geje” predviđa da će do 2020. ekstremne vremenske prilike na Zemlji postati norma, uzrokujući globalna razaranja; da će do 2040. veći dio Evrope imati klimu sličnu saharskoj; i da će dijelovi Londona biti pod vodom. Najnoviji izvještaj “Međuvladinog panela o klimatskim promjenama” (IPCC) napisan je manje dramatičnim jezikom – ali proračuni u njemu su slični Lavlokovima.

Kao i kod većine ljudi, moja panika zbog klimatskih promjena adekvatna je mojoj zbunjenosti šta bi s tim u vezi trebalo da se radi. Susret s Lavlokom zbog toga pomalo liči na susret sa prorokom. Skriven na kraju vijugave šumske staze, u sobi punoj knjiga, papira i nekih naprava sa brojčanicima i žicama, ovaj 88-godišnjak prezentuje svoje misli mirno, s čvrstom uvjerenošću koja obeshrabruje. Još alarmantnija od njegovih apokaliptičnih klimatskih predviđanja je njegova beskrajna ubjeđenost da je gotovo sve što pokušavamo učiniti pogrešno.

Na dan našeg susreta, časopis Dejli mejl pokrenuo je kampanju da se Velika Britanija jednom za svagda riješi plastičnih vrećica. Ova inicijativa udobno je smještena među kanonadom drugih ekoloških ideja, odmah uz etičku potrošnju, karbonsko izravnanje, recikliranje i tako dalje – a sve one zasnovane su na pretpostavci da individualno prilagođavanje životnog stila još uvijek može spasiti planetu. To su, kaže Lavlok, zaludne fantazije. Većina od onog što nam je rečeno da trebamo raditi možda će nam pomoći da se osjećamo bolje, ali neće napraviti nikakvu razliku. Globalno otopljenje je prošlo svoj vrhunac, katastrofa je nezaustavljiva.

“Prosto je prekasno”, kaže on. “Da smo kojim slučajem pošli tim putem 1967. godine, možda bi nam još i bilo pomoći. Ali sad više nema vremena. Sve standardne “zelene” stvari kao što je održivi razvoj, samo su riječi koje ne znače ništa. Posećuje me dosta ljudi koji mi govore: ne možete tako pričati, ne ostavljate nam prostora da nešto uradimo. Ja im kažem, naprotiv, pred nama je ogroman posao. Samo to nije ona vrsta posla koju biste vi htjeli da radite”.

Odbacuje eko ideje žustro, jednu po jednu. “Karbonsko izravnanje? Ni u snu ne bih pomišljao na to. Mora da se šale. Uplaćivati novac kako bi se zasadilo drveće koje će neutralisati oslobođeni ugljenik? Tako stvari vjerovatno postaju samo gorim. Mnogo je bolje platiti dobrotvornoj organizaciji “Cool Earth” koja taj novac daje domorocima da ne sijeku svoje šume”.

Da li on i njegova supruga pokušavaju ograničiti svoja putovanja avionom? “Ne, to nema smisla. I recikliranje je gotovo sigurno čisto gubljenje vremena i energije”, dok je priklanjanje “zelenom životnom stilu” tek nešto više od “razmetanja velikim gestovima”. On ne vjeruje u etičku potrošnju “zato što to uvijek na kraju ispadne neka muljaža… ili ako nije bilo tako u početku, vremenom se u to pretvori”.

Lavlok priznaje da je Dejli mejlova kampanja protiv plastičnih vrećica “na prvi pogled dobra stvar”, ali jasno je da u stvari smatra da je to samo još jedno premiještanje ležaljki na palubi Titanika. “Naučio sam da nema smisla izazivati svađu baš oko svega”. Čuva se kako bi osuo paljbu po onome što smatra najispraznijim lažnim obećanjem od svih – obnovljivim izvorima energije.

“Nikada iz vjetra nećete dobiti dovoljno energije kojom biste pokretali društvo kao što je naše”, kaže on. “Vjetrenjače! Nema šanse da to funkcioniše. Možete pokriti cijelu zemlju prokletim spravama, milionima njih. Sve je to gubljenje vremena”. Sve ovo iznosi uz dobroćudno čuđenje neizrecivoj ljudskoj gluposti. “Ljudi samo žele da i dalje rade ono što su do sad radili. Priznaju da ima problema, ali ne žele ništa da promijene”.

Lavlok smatra da je globalno otopljavanje sada nepovratan proces i da ništa ne može spriječiti da velike dijelovi planete ne postanu prevrući za nastanjivanje, ili da ne nestanu pod vodom, što će rezultirati masovnim migracijama, glađu i epidemijama. Britanija će postati čamac za spasavanje za izbjeglice iz kontinentalne Evrope, pa umjesto što gubimo vrijeme na turbine na vjetar, moramo početi planirati kako da preživimo. Za Lavloka, logika je jasna. Ludi su oni koji misle da se možemo spasiti povratkom prirodi; naša jedina šansa za preživljavanje neće doći smanjivanjem tehnologije, već njenim uvećanjem.

Nuklearna energija, tvrdi on, može riješiti naše energetske probleme – veći izazov će biti hrana. “Možda će sintetizovati hranu, ne znam. Sintetička hrana nije neka suluda vizionarska ideja. Možete je kupiti u Tescou. Nije tako dobra, ali ljudi je kupuju. Može se na njoj živjeti”. Međutim, on se plaši da nećemo pronaći neophodne tehnologije na vrijeme, te očekuje da će “oko 80% svjetske populacije biti zbrisano do 2100. Proroci su predviđali armagedone otkako je svijeta, ali sad je to realnost”.

Novinari često primjećuju suprotnost između Lavlokovog predviđanja propasti i njegovog smisla za humor. “Ja sam veseo čovjek! Optimista sam kada vjerujem će do propasti zaista i doći”. Čovječanstvo je u vremenu sličnom onom iz 1938-9, objašnjava on, kada smo “svi znali da će se nešto strašno desiti, ali nismo znali što s tim u vezi činiti”. Ali kada je Drugi svjetski rat počeo, “on je donio i uzbuđenje, ljudi su voljeli to što se s tim u vezi nešto moglo učiniti, pa kad pomislim na ovu predstojeću krizu, mislim na taj način. Služiti svrsi – to je ono što ljudi žele”.

Kakve su Lavlokove kvalifikacije za proroka? Socijalista u mladosti, on sada favorizuje tržišne snage, i nije najjasnije da li su njegovi politički stavovi uslovljeni njegovom naukom ili obratno. Njegov neprijateljski stav prema obnovljivim izvorima energije, na primjer, očituje se u izrazitom euroskepticizmu, u smislu njegove iritiranosti subvencijama i birokratijom. Ali smiri se kad govori o Zemlji ili Geji: “Bilo je sedam katastrofa otkada su ljudi na zemlji, vrlo sličnih onoj koja upravo treba da se desi. Mislim da ovi događaji nastavljaju odvajanje žita od kukolja. Imaćemo na kraju čovjeka na planeti koju istinski razumije i u stanju je s njom živjeti onako kako treba. To je izvor mog optimizma”.

Što bi Lavlok uradio kad bi bio na mom mjestu, pitam ga. On se smiješi i kaže: “Uživajte u životu dok možete, jer ako budete imali sreće, imate 20 godina prije nego što sve ode dođavola”.

Decca Aitkenhand, The Guardian, 01.03.2008.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 23.01.2016.

TEMA – KLIMA