Pre nekoliko dana Ekonomist medija grupa objavila je listu od 300 najkrupnijih firmi u Srbiji, prema konačnim finansijskim bilansima za 2007. godinu. Na toj listi Naftna industrija Srbije je sa 252,8 milijardi dinara poslovnih prihoda veoma ubedljivo zauzela prvo mesto među najvećim firmama Srbije, jer je drugo plasiranu Elektroprivredu Srbije nadmašila za više od dva puta (EPS je te godine ukupno prihodovao 120,5 milijardi dinara). Na istoj listi, Srbijagas je zauzela šesto mesto, s godišnjim poslovnim prihodima od 50 milijardi dinara.

Ako jednostavno saberemo poslovne prihode NIS-a i Srbijagasa za 2007, doći ćemo do „zbirnog prihoda“ od blizu 303 milijarde dinara. To jest, doći ćemo do „protoka“ novca koji bi – da je nekim slučajem još tada preuzeo ove kompanije – kontrolisao i usmeravao ruski Gasprom. Na kraju ove godine, taj zbir će se možda i udvostručiti, ali će iduće godine možda biti i dvostruko manji. No, nas ovde i ne zanima apsolutni nivo finansijskih sredstava koja će „strujati“ kroz račune kompanija u kojima će, najverovatnije koliko sutra – menadžment kontrolisati „ruski direktori“, jer će Gaspromnjeft, Jugorosgas ili Gaspromeksport (a u stvari Gasprom) imati u njima vlasnički paket deonica od najmanje 51 odsto. Ovde nas zanimaju relativni odnosi. Zanima nas zapravo, koji deo našeg finansijskog sistema „nosi“ protok dinara kroz našu naftno-gasnu privredu.

Najednostavnije je, u tom smislu, uporediti poslovne prihode NIS-a i Srbijagasa u 2007. s „poslovnim prihodima“ Srbije, to jest budžetskim prihodima države u istoj godini. Za indikaciju uzećemo projektovani budžet Srbije za istu godinu, koji je usvojen u noći između 23. i 24. juna 2007. (pošto pisca mrzi da po svojim papirima i na internetu sada traži konačnu budžetsku potrošnju u toj godini). Elem, prema spomenutoj skupštinskoj odluci u leto 2007. (budžet je kasnio zbog tadašnjih izbora i „zakašnjenja“ druge vlade dr Vojislava Koštunice), za 2007. godinu je bilo predviđeno da državni prihodi iznose 581,8 milijardi dinara, a rashodi su projektovani na 595,5 milijardi dinara (planiran je deficit od 13,7 milijardi dinara).

Opet krajnje uprošćeno, prihodi naftno-gasne privrede Srbije u stopostotnom državnom vlasništvu bili su na nivou većem od 50 odsto prihoda Republike Srbije. To, pojednostavljeno, ali krajnje jasno, „dimenzioniše“ značaj naftno-gasne privrede za finansijski sistem Srbije. Naravno da su se transakcijama s ovim novcem bavile gotovo sve poslovne banke u Srbiji. Ne zalazeći dalje u brojčane ilustracije, ovde je dovoljno napomenuti da se u bankarskom sistemu od 303 milijarde tekućeg depozita naftaša može „napraviti“ fantastičan bankarski „kreditini potencijal“ (uprkos relativno visokoj obaveznoj rezervi koju je propisala NBS), a na razlici u maržama (kamatama) „masno zaraditi“ – bez obzira na to da li je ta naftno-gasna privreda poslovala sa ovim ili onim dobitkom ili sa „supstancijalnim gubicima“ (ako se kao njeno „dotiranje“ uzme u račun razlika između domicilnih cena derivata i gasa i onih u okruženju).

Ove cifre racionalizuju najavu Gasproma da će za njim u Srbiju doći i Gasprombanka, a Moskovska banka je ovde već stekla „državljanstvo“ početkom godine. Jer, logično je očekivati da će ruski direktori naše naftno-gasne privrede preferirati ove banke kada budu donosili odluke gde da smeste, a moguće i premeste, ogromne depozite iz tekućeg poslovanja. Ne radi se samo o staroj apsolutnoj maternjejezičkoj poslovnoj razumljivosti, jer i ruski menandžeri dobro govore engleski, a naročito nemački (a ta dva jezika su već osam godina dominantna i u srpskom bankarskom sektoru), nego i o tome da će verovatno ovde ove dve ruske banke biti i glavni kreditori „modernizacije“ NIS-a.

O čemu ovde pričamo i zašto? Naravno da će i posle prodaje NIS-a i predaje Srbijagasa ruskoj državnoj kompaniji novac i dalje priticati državi Srbiji kroz fiskalni sistem, te da će ruske banke i ovde, kao i u Moskvi i u celoj Rusiji, dnevno poslovati sa svim postojećim i budućim bankama koje sede ili će sedeti u Beogradu – ali svako ko imalo zna nešto o bilo kom finansijskom sistemu može pretpostaviti ko će ovde postati njegov dirigent. Naravno, onaj ko će donositi prozaične odluke o plasmanu novca koji protiče kroz najšire privredno korito u Srbiji.

Mada su danas, u haosu globalizacije, pomalo prevaziđene teorije s početka 20. veka da je finansijski sistem stvarno središte moći u svakoj državi (pa je Fljakner otuda smatrao da boljševici moraju prvo razoriti stari finansijski sistem carske Rusije ako žele da uspostave svoju vlast) – nešto od te teorije ostalo je da živi do današnjeg dana. Grubo rečeno, nije u naftno-gasnom sporazumu Srbije s Rusijom na talonu samo energetika, već su tu možda i poluge upravljanja našim finansijskim sistemom – oko koga se jagmi mnogo zainteresovanih, uprkos talasima svetske krize koji sve grublje zapljuskuju i naše realno i novčano tržište.

 
Danas, 17.12.2008.

Peščanik.net, 18.12.2008.