Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Višestruko zanimljiva vest stiže iz Bora. Generalni direktor Rudarsko-topioničarskog basena (RTB) Bor Blagoje Spaskovski (koji ostaje na tom mestu kao partijski kadar svake vlasti) najavio je mogućnost arbitražnog postupka protiv kanadske kompanije SNC Lavalin koja je izgradila novu topionicu bakra. Razlog je požar iz 2015 u „tek izgrađenoj fabrici sumporne kiseline“ koji je „naneo ogromnu štetu“. Zatim se oglasio i Branislav Ivković (nekadašnji SPS-ov ministar, pa disident, a od 2012. u SNS-u), govoreći u ime Građevinskog fakulteta u Beogradu kao nadzornika radova, da će ta ustanova „do kraja maja sačiniti analizu koja treba da pokaže da li se isplati arbitraža u Parizu i zahtev za naknadu štete od kanadskog SNC Lavalina“, da je „materijal u pripremi i da će ga analizirati radna grupa Vlade Srbije“.

Pored RTB Bor kao naručioca posla, kanadske firme kao izvođača i Fakulteta kao nadzornog organa, četvrti akter je EDC banka, takođe iz Kanade. Oni su, kako se kaže, bili kreditori nove topionice, izgradnja je počela 2011, koštala je 250 miliona evra, a država Srbija je garantovala za taj kredit i dodala pride 30 miliona evra. Predstavnici banke su „izrazili zadovoljstvo kvalitetom vazduha u Boru“.

Da rezimiramo: o tužbi za loše izvršenje posla državno preduzeće razmišlja tek dve godine posle nastanka štete; valjano izvršenje ugovora u Srbiji, koje će biti plaćeno novcem iz budžeta Srbije ne može se izvršiti pred sudovima u Srbiji, već eventualno pred arbitražom u Parizu; o isplativosti zahteva za arbitražu i naknadu štete sud daju građevinci i to organ koji je vršio nadzor, pa bi trebalo da već zna da li je sve bilo izvedeno kako treba; banka daje ocene o kvalitetu vazduha.

Šire gledano, ova kratka priča je podsećanje na dva velika problema – partijsko upravljanje preduzećima u državnom vlasništvu i vezani kreditni aranžmani. Ugovori u kojima se istovremeno ugovara kreditor i izvođač radova su uvek loši, bilo da se posluje sa Kanadom (kao u ovom slučaju), Azerbejdžanom ili Kinom (kao u slučaju nedavno potpisanih ugovora za izgradnju puteva i pruga). Kamatna stopa za takve kredite može biti povoljna, ali se ta povoljnost ne može valjano sagledati bez uračunavanja troška isključenja konkurencije kod potonje nabavke radova. Ta informacija građanima ostaje trajno nepoznata, jer niko ne može da zna koja bi cena bila ponuđena u slobodnom nadmetanju. Dodatno, ovakvi aranžmani su potencijalno štetniji i zato što kreditor često ima upliv na odluku o predmetu nabavke, kao i zbog nemogućnosti da se eventualni spor razreši pred domaćim organima.

Autor je programski direktor Transparentnosti Srbija.

Transparentnost Srbija, 19.05.2017.

Peščanik.net, 19.05.2017.