Prošlog tjedna Vesna Pusić je u Splitu predstavila projekt HNS-a pod nazivom “Dalmatinsko zaleđe kao hrvatska Provansa”. Hvale vrijedna inicijativa, reklo bi se metajezikom politike, uljuditi dakle naš Vlajland, proći ga usisavačem i Domestosom, asfaltirati seoske ceste, orubiti ih drvoredima graba, ukloniti automobilske olupine, oživjeti divna mala sela i pustiti dim iz starih pušnica.
Pa s gumna mahati turistima što u kabrioletima obilaze ganga-jazz festivale po hrvatskoj Provansi i pitaju domoroce gdje je rodna kuća Ante Tomića. Da mi Soros isplati sve zaostatke, sutra bih kupio jedan takav napušteni zaselak, što ga godinama već mjerim na cesti između Omiša, hrvatskog Arlesa, i Šestanovca, hrvatskog Saint-Remy-de-Provencea, pa adio Splite, adio hrvatski Marseillese!
To je, međutim, jedino što me u cijeloj priči jebe – zašto bi naša kamena Vlaška uopće bila “hrvatska Provansa”? Zašto ne bi bila jednostavno Dalmatinska zagora?
Iz nekog razloga, naime, Hrvatima – najvećim domoljubima u cjelokupnoj povijesti domoljubavi – ništa hrvatsko nije dovoljno svjetski, pa sve uvećavaju u vlastitim ušima i krste “hrvatskim nečim”. Dalmacija, i sama odavno “hrvatska Azurna obala”, u toj je hrvatskoj frustraciji najmanje svoja. Sve je ovdje “hrvatsko nešto”, od hrvatske Kalifornije u delti Neretve, do Hvara, hrvatske Ibize: Milan Bandić je u predsjedničkoj kampanji, primjerice, Dubrovčanima obećavao hrvatski Monte Carlo, a HNS, evo, Zagori – hrvatsku Provansu.
Kad je tako dovršen projekt “Dalmacija kao hrvatsko nešto”, udarili Dalmatinci po svojoj Azurnoj obali, kako je valjda urbanistički red, planirati hrvatske Floride, pa u njima hrvatske Miamije i hrvatske Manhattane, sve one hrvatske Dubaije bez kojih je teško zamisliva ijedna Florida na Azurnoj obali. Ne prođe mjesec, a da neki zgubidan ne umoli kod babe parsto eura, pa naruči 3D montažu Petronas Towersa na gustirni iza ćaćine vikendice na Braču, kupi Paul&Shark majicu i na prezentaciji projekta “Bobovišće – hrvatski Kuala Lumpur” okupi pola Vlade i cijelu Gospodarsku komoru.
Zaboravljena Dalmacija
Sjećaju se Splićani famoznog AFCO-a, najvećeg splitskog investitora poslije Dioklecijana, koji je naumio na istočnoj obali luke graditi pravi pravcati “hrvatski Miami”, sa golemim casino & gambling resortima duž osmotračnog hrvatskog Ocean Drivea. I još famoznijeg Vicenca Blagaića, vjerojatno najupornijeg hrvatskog floridograditelja, koji je kao zgodan kontrapunkt hrvatskom Miamiju zamislio preko puta, na punti Čiova, ni manje ni više nego “hrvatski Manhattan”.
Kako konzervativni urođenici nisu pokazali previše zanimanja za New York na mjestu slatinske Kave, hrvatski Rašid Al Maktum preselio je svoje ambicije nešto južnije, pa između hrvatske Kalifornije i hrvatskog Monte Carla uz svesrdnu podršku Vlade udara danas temelje “hrvatskom Dubaiju”, osmom svjetskom čudu, više zapravo čudovištu – nečemu što bi dobili kad bi, ne znam kako bih plastičnije objasnio, Šangaj jebo Frapa marinu – sa svim onim zjogovima za golf i lučicama za nosače američkih penzionera, bez kojih danas nijedan ozbiljan arapski emirat ne može u Europu.
U toj silnoj ambiciji da naprave hrvatsku Azurnu obalu s hrvatskim Floridama, i u njima hrvatske Dubaije s hrvatskim Australia Open Golf Championshipima, Dalmatinci su nekako putem zaboravili – hrvatsku Dalmaciju. Pa je njihovu hrvatsku svjetskost i dalmatinsko hrvatstvo gadno uvrijedila vijest kako uzgajivači čuvene hvarske lavande od ove godine sadnice te mediteranske biljke nabavljaju od srpskog proizvođača iz Velike Plane, iz samog srca Šumadije!
Krenuo je tako s druge strane projekt “Uža Srbija kao srpska Dalmacija”: nakon što su iz Komiže u Niš prenijeli cijelu tvornicu sardina, sada uz Moravu sade i lavandu. Mediteran kakav nekad beše? Čak su i Putinu nekidan u Maderi servirali autohtonog srpskog lubina! Pa dok Komižani na mjestu stare fabrike grade hrvatski Miami Beach, Srbi od srdela iz Nišave prave sardine; dok Hvarani grade hrvatsku Ibizu, Srbi po Pomoravlju sade lavandu “šumadinku”; dok Dalmatinci pjevaju “Manhattanac sam, tu sam rođen ja”, Srbi pjevaju “Šumadijo, istorijom pretruisana”.
Med iz Kine
Onda je u sklopu projekta “Dalmacija izvan sebe” hrvatska Vlada odlučila da za standard slavnog dalmatinskog pršuta nije važno geografsko porijeklo mesa, pa sušeni but može dobiti certifikat autohtonog drniškog pršuta čak i kad je svinja kineska. Popizdili su na to ponosni hrvatski Provansalci, kao da i do sada nisu pravili pršute od kineske svinjetine, kao da su ih pravili samo od domaće krmadi tovljene pomijama od dolče garba i mekinjama s kaduljom.
Kao što se, kad smo već kod Kineza i kadulje, prije nekoliko mjeseci otkrilo da je i Dalmedov čuveni dalmatinski vrcavi med kadulje zapravo uvezen iz Kine. Poput dalmatinskog maslinovog ulja iz Španjolske, dalmatinske pancete iz Slovenije ili dalmatinskog vranca malog, čuvenog makedonskog plavca sa sunčanih padina Tikvešca, Pelješca, đava ga više zna.
Na kraju priče, turisti će lutati hrvatskom Provansom sve do nekog od dubaida i šangaida na azurnoj obali hrvatskog Pacifika, odsjesti u nekom hrvatskom Burj Al Arabu, naručiti kineski pršut, moldavske šparoge, indonezijsku hobotnicu pod bosansko saće i niške slatke srdele u maslinovom zejtinu, pa sve zaliti uzbudljivom niškom nugavom, ili kako se već zove ta srpska viška vugava.
A domoroci? Oni će valjda pobjeći kući, u McKinney, Texas, gdje američki milijunaš Jeff Blackard upravo ovih dana dovršava luksuzno rezidencijalno-trgovačko naselje “inspired by the beauty and charm of Dalmatia” i nazvano Adriatica, nakaznu repliku Supetra na Braču – dakle Las-Vegas-meets-Supetar-and-brutally-fucks-him – pravu pravcatu “američku Dalmaciju” sa tradicionalnim dalmatinskim kamenim Starbucks konobama i renesansnim komeštibile mallovima.
Ja ću pak sačekati još malo da mister Blackard ulagačima predstavi projekt “Teksaško dalmatinsko zaleđe kao američka hrvatska Provansa”, pa kupiti ono umjetno napušteno selo na Road 20 između Dallasa i Abilenea, u srcu teksaške Vlaške, da u miru sušim američke drniške pršute za katarske dalmatinske konobe, pjevušeći staru ojkalicu Texas Tornadosa “Oj, baby, que paso, won’t you give uno beso”. Pa adio američki hrvatski Dubai, adio hrvatska saudijska Dalmacijo, adio lažni svijete!
Slobodna Dalmacija, 28.03.2011.
Peščanik.net, 29.03.2011.
