Prikaz knjiga:

Forest of Struggle: Moralities of Remembrance in Upland Cambodia, Eve Monique Zucker, University of Hawaii Press

Intimate Enemies: Violence and Reconciliation in Peru, Kimberly Theidon, University of Pennsylvania Press

Građanski rat između batističkog režima sirijskog predsednika Bašara al-Asada i njegovih protivnika ušao je u treću godinu. Nedavno objavljeni izveštaj nezavisne Oxford Research grupe pokazuje da je do kraja avgusta 2013. ubijeno 113.735 civila i boraca, uključujući i 11.420 dece. Prema Visokom komesarijatu UN za izbeglice, broj sirijskih izbeglica dostigao je dva miliona u septembru, uz 4,25 miliona raseljenih unutar Sirije.

Nema mnogo izgleda da će se ovaj rat uskoro završiti. Ali iako nema realnih izgleda ni za sporazumni mir niti odlučujuću vojnu pobedu u narednih nekoliko meseci, to ne sprečava međunarodne organe i organizacije povezane sa sirijskom opozicijom da planiraju period koji će uslediti nakon uklanjanja batističkog režima.

Pre više od osamnaest meseci, organizacija Public International Law & Policy Group, ili PILPG, objavila je izveštaj koji opisuje „preporuke za mere koje bi prelazna sirijska vlada mogla preduzeti u danima neposredno nakon odlaska predsednika Bašar al-Asada“. U protekle dve godine bilo je brojnih takvih predloga, mnoge od njih iznose organizacije koje se, slično kao PILPG, nadaju da će igrati ulogu u sirijskoj tranziciji u demokratiju. Možda je najpoznatija od njih, i svakako najiskusnija, njujorška organizacija International Center for Transitional Justice, ili ICTJ.

Kada se zalažu za određeni pristup u post-konfliktnoj Siriji, PILPG i ICTJ se oslanjaju na prethodne slučajeve u kojima se može reći da mere tranzicione pravde nisu dale željene rezultate, bilo zato što nisu odražavale želje i potrebe zajednica ili zato što su primenjivane selektivno.

Uzmimo primer Kambodže. Pod Crvenim Kmerima, koji su vladali u Kambodži od 1975. do 1979, ali su mnogo duže kontrolisali neke delove države, oko dva miliona ljudi, ili četvrtina stanovništva, ubijeno je, oteto, ili umrlo od gladi i iscrpljenosti. Otkad su Vijetnamci 1979. srušili Crvene Kmere, Kambodža je prošla kroz nekoliko tranzicionih perioda, i u svakom od njih isprobana je drugačija kombinacija mera tranzicione pravde.

Kambodža je eksperimentisala sa nizom mera u suočavanju sa kršenjima ljudskih prava, uključujući amnestije, suđenja, memorijalne muzeje, godišnji dan sećanja i istorijske komisije. Međutim, 34 godine nakon pada Demokratske Kampučije pod vođstvom Crvenih Kmera, tranziciona pravda još nije završena. Specijalna odeljenja u sudu Kambodže, formirana 2006. nakon dugih pregovora između vlade Kambodže i Ujedinjenih nacija, do sada su završila samo jedan od četiri planirana procesa: prošle godine, apelacioni sud je osudio Kaing Guek Eava, zvanog Dač, na doživotnu kaznu zatvora pošto je proglašen krivim za zločine protiv čovečnosti i kršenje Ženevskih konvencija iz 1949.

Samo je nekolicina istaknutih vođa Crvenih Kmera krivično odgovaralo. Dač je bio visoki kadar Crvenih Kmera zadužen za bezbednosni aparat režima, uključujući i zloglasni zatvor Tol Sleng. „Obični“ počinioci koji su izvršili ubistva po nalogu Dača i drugih vođa, ili koji su svoje susede prijavljivali Crvenim Kmerima, do sada nisu krivično gonjeni. Pri tome, mere tranzicione pravde su se odnosile na četvorogodišnji period kada su Crveni Kmeri formalno vladali čitavom Kambodžom, pa su tako isključeni slučajevi kršenja ljudskih prava od strane Crvenih Kmera pre 1975. i posle 1979, i od strane drugih aktera, kao što je bezbednosni aparat Kmerske republike generala Lon Nola, koja je neposredno prethodila Demokratskoj Kampučiji.

Danas je Kambodža ustavna monarhija sa redovnim parlamentarnim izborima (iako je, kako ističe Human Rights Watch, „premijer Hun Sen uspeo da se održi na funkciji preko dvadeset sedam godina primenom sile i zastrašivanjem“). Iako je Hun Sen nekadašnji kadar Crvenih Kmera, nema naznaka da bi Crveni Kmeri ili neki sličan režim mogli da se vrate na vlast u dogledno vreme. Specijalni sudovi rade sporo, ali makar procesuiraju neke od najgorih zločinaca koji su bili na vlasti u drugoj polovini 1970-ih. Istorijski udžbenici su prepravljeni i sada odražavaju realnost vladavine Crvenih Kmera, i podignuti su spomenici i muzeji u znak sećanja na stradanje Kambodžanaca u tom periodu.

Tokom 2002. i 2003, Iv Monik Zuker radila je terensko istraživanje u jednom zabačenom selu u planinama kambodžanske pokrajine Kompong Speu na jugozapadu zemlje. U svojoj knjizi Forest of Struggle (Šuma borbe), ona to selo nazova Otma. Za žitelje Otme, četiri godine Demokratske Kampučije samo su jedno poglavlje u 13-godišnjem periodu obeleženom ekstremnim nasiljem i raseljavanjem. Zapravo, meštani Otme su tek krajem devedesetih mogli konačno da se vrate kućama.

Od 1970. godine do kraja osamdesetih, planinski region gde se nalazi Otma zvao se Prei Brâyut ili Šuma borbe. Tu su Crveni Kmeri stvorili uporište pre nego što su preuzeli kontrolu nad ostatkom zemlje i tu su pronašli utočište za vreme građanskog rata nakon pada Demokratske Kampučije.

Od 1970. do sredine 1990-ih, svi vojno sposobni muškarci Otme, kao i mnoge žene, primoravani su da se bore sa Crvenim Kmerima ili protiv njih. Neki od njih su se borili prvo na jednoj strani, a zatim na protivničkoj. Skoro svi punoletni muškarci su ubijeni tokom tog perioda; većinu su ubili Crveni Kmeri.

Porodice su podeljene, jer su se neki muškarci borili sa Lon Nolom, drugi sa Crvenim Kmerima. Ali to nije bio najgori deo 30-godišnjeg rata u Otmi. Pošto Crveni Kmeri nisu mogli da identifikuju neprijatelje isključivo po izgledu, nikada nisu bili sigurni da su ljudi „oni koji tvrde da jesu ili oni koji izgleda da jesu“. U nedoumici, Crveni Kmeri su likvidirali one koji bi mogli da budu neprijatelji. Imajući u vidu njihovu paranoju o lojalnosti običnih Kambodžanaca, Crveni Kmeri su se oslanjali na denuncijacije. „Seljaci su potkazivali druge seljake, optužujući ih da su izdali revolucionarni pokret“, piše Zuker. „Optužene bi Crveni Kmeri odvodili na egzekuciju.“

Veliki deo njene knjige posvećen je čoveku koga naziva Ta Kam, koji je bio jedan od retkih muškaraca iz Otme koji su preživeli teror Crvenih Kmera. Za činjenicu da je preživeo nije bio zaslužan splet srećnih okolnosti, nego to što je potkazivao mnoge svoje susede Crvenim Kmerima, koji su ga postavili za seoskog starešinu.

U prvoj fazi svog terenskog rada, Zuker u Ta Kamu nije videla ubicu, nego „srdačnog, simpatičnog, i cenjenog starca“. „Zamisao da bi ljudi čiji su muževi ili očevi predavani Crvenim Kmerima dopustili vinovniku da živi među njima izgledala je nezamislivo. Ali iako žitelji Otme nisu želeli da se svete Ta Kamu, izolovali su ga iz svog života.

Zuker smatra da je Ta Kam imao važnu funkciju u Otmi. On je bio oličenje „svih izdaja njegove generacije“. Ali žitelji su nemoral pripisivali njegovim postupcima, a ne njegovoj ličnosti, i smatrali su ga više amoralnim nego nepopravljivo zlim. Zuker je iz razgovora zaključila da je i sam Ta Kam sebe tako video: kao piona koji se ne može smatrati odgovornim za to što je služio višoj sili.

Seljaci iz Otme su želeli da zaborave nasilje koje je razorilo njihovu zajednicu, kao i pojedinačne postupke koji su ga pokretali i raspirivali. Pretvarali su se među sobom i pred strancima da žive u harmoniji i pokušavali da sav nemoral iz prošlosti pripišu postupcima nekoga ko, pošto navodno nema morala, ne može da se krivi za stradanja njihovih suseda i rođaka.

Kako tvrdi Zuker, pokušaji seljaka bili su samo delimično uspešni: „Veselje i komunalni duh bili su retki u Otmi. Muke, nepoverenje i strah… poljuljani međusobni odnosi… Činilo se da je retko ko spreman da se pomuči kako bi pomogao susedu u nevolji“. Iako mnogi pamte izdaju, prisustvo Ta Kama ih je podsećalo na vreme kada su društvene veze prekinute. Budući da je on bio jedini još uvek živi muškarac iz te generacije, nisu mogli ni da steknu saznanja o tradiciji i vremenu kada su meštani jedni drugima mogli da veruju.

Zuker je izvukla neke pouke iz onoga što je videla na terenu u Otmi: uticaj destruktivne prošlosti na ljude koji često nisu ni bili rođeni kada su se komšije i rođaci okrenuli jedni protiv drugih. Voleo bih da je u knjzi bilo nešto više o tome kako su se seljaci iz Otme osećali i šta su govorili o problemima života pored poznatog zločinca. Koliko je bilo bolno onima koji su izgubili muževe ili očeve da ignorišu Ta Kama? Da li su razmišljali o osveti? I ako jesu: koliko je truda bilo potrebno da to ne učine?

***

Knjiga Kimberli Tejdon Intimate Enemies (Bliski neprijatelji), jedno je od najpotresnijih i najprovokativnojih publicističkih dela koje sam pročitao u poslednje vreme.

Tejdon piše o posledicama nasilja u Peruu između 1980. i 2000. Kao u Kambodži – ili u Ruandi ili Bosni, kad smo već kod toga – sukob u Peruu je često okretao komšije jedne protiv drugih. U drugim zemljama Južne Amerike – naročito u Čileu, Argentini, Urugvaju i Brazilu – ljudska prava su kršili predstavnici države, ponekad nakon perioda kad su levičarske gerilske grupe (kao tupamarosi u Urugvaju) pribegavale atentatima da sruše vladu. Vojne hunte u Čileu (1973-90), Argentini (1976-83), Urugvaju (1973-85) i Brazilu (1964-85) uglavnom su proganjale ljude sa političke levice, uključujući i studentske aktiviste i sindikalace. U Čileu i Brazilu, domoroci koji su tražili svoja prava takođe su proganjani. Ali, ovo nasilje nije bilo ni blizu građanskog rata, a ogromna većina stanovništva nije bila direktno pogođena otmicama, torturom i ubistvima. Zapravo, bar u nekim periodima, vojne hunte su imale široku podršku naroda.

Peruanska priča je bila potpuno drugačija. Ta zemlja je živela pod jednom ili drugom vojnom diktaturom najvećim delom dvadesetog veka. Peruanska levica je takođe bila izložena represiji vojske, naročito početkom 1930-ih i 1940-ih. Ali 1979, u vreme kada su u drugim zemljama južnoameričkog južnog konusa vladale vojne hunte, peruanski general Francisko Morales Bermudez, na vlasti od 1975, tražio je povratak demokratske vladavine. Predsednički izbori, prvi u šesnaest godina, bili su zakazani za 18. maj 1980.

Uoči ovih izbora, maoistička grupa Sendero Luminoso, ili Sjajni put, spalila je glasačke kutije u gradiću Čusči u andskoj pokrajini Ajakučo. Sjajni put je bio aktivan nekoliko godina, naročito u Huamangi, glavnom gradu Ajakuča, gde je njihov osnivač Abimael Gusman predavao filozofiju na lokalnom univerzitetu. Simbolično spaljivanje glasačkih kutija označilo je početak oružanog sukoba u koji su na kraju ušle četiri strane: Sjajni put; druga manja grupa pobunjenika, Revolucionarni pokret Tupak Amaru; peruanska vojska; i takozvani rondas campesinas, teritorijalna formacija osnovana radi odbrane ruralnih zajednica od Sjajnog puta. Kako je sukob eskalirao, vlada je posezala za sve oštrijim i nezakonitijim merama, i za vreme predsednika Alberta Fudžimorija Peru se našao na listi zemalja autoritarnih režima.

Dok su ljudi u zabačenim planinskim selima kambodžanske pokrajine Kompong Speu trpeli nasilje i raseljavanje daleko duže od stanovnika Pnom Pena, niko ko je živeo u Kambodži između 1975. i 1979. nije ostao pošteđen terora Crvenih Kmera. S druge strane, 20-godišnje nasilje u Peruu duboko je pogodilo neke segmente populacije, dok su ga drugi jedva osetili. Skoro četiri petine od 69.280 evidentiranih žrtava ubijenih u Peruu između 1980. i 2000. živelo je ruralnim područjima, a tri četvrtine su bili govornici kečuanskog. Drugim rečima, ogromnu većinu žrtava činili su kampesinosi iz andskih planina. To su bili ljudi koji su dugo smatrani dnom rasno orijentisane društvene hijerarhije.

Za razliku od Kambodže, peruanski mirovni proces i instrumenti tranzicione pravde nisu bili podstaknuti spoljnom intervencijom. Takođe za razliku u Kambodže, sukob je uglavnom bio završen do trenutka promene režima, pošto su i Tupak Amaru i Sjajni put vojno poraženi a njihove vođe ili poginule ili uhapšene. Godine 2000, predsednik Fudžimori je nedugo nakon osvajanja neustavnog trećeg mandata na pokradenim izborima podneo ostavku i pobegao iz zemlje. Sledeći predsednici su podržali ukidanje njegovih antiterorističkih zakona i zakona o amnestiji. Alehandro Toledo, koji je izabran za predsednika 2001, i sam je govorio kečuanski i bio naklonjen onima koji su najviše stradali. Komisija za istinu i pomirenje osnovana za vreme privremenog predsednika Valentina Panigue imala je punu Toledovu podršku.

Kada je komisija iznela svoje nalaze 2003, mnogi Peruanci su bili šokirani razmerama nasilja i brojem žrtava. Ne samo što su Ajačuko i susedne oblasti najviše stradali od terora Sjajnog puta i vojske. Činjenica da su ubijene desetine hiljada ljudi nije registrovana u glavnom gradu Limi jer, kako ističe Tejdon, žrtve su „činili ljudi koji – u nacionalnoj svesti – nisu mnogo primećivani za života i koji su uglavnom neprimećeno otišli u smrt.“

Bratoubilački priroda nasilja u Otmi između 1970. i kraja 1990-ih takođe je bila karakteristika 20-godišnjeg rata u Ajačuku gde je Tejdon sprovodila istraživanje od sredine 90-ih. Nasilje je podelilo porodice i sela, okrenulo komšije i rodbinu jedne protiv drugih. Prisećajući se perioda koji se na kečuanskom zove sasachakuy tiempo – teško vreme – jedan od njenih sagovornika je rekao: „Bojali smo se svojih bližnjih – svojih suseda, svoje braće.“

Poput Zuker, Tejdon je želela da sazna kako su obični ljudi pokušali da obnove društveno tkivo koji je rastrzano ekstremnim nasiljem. Šta se događa nakon završetka nasilja, kada „nekadašnji pripadnici Sjajnog puta, današnji simpatizeri, udovice, siročad, žrtve silovanja i vojni veterani“ sada moraju da žive jedni pored drugih? I Zuker i Tejdon su zainteresovane za obnovu moralnog poretka. Tejdon se takođe pita kako je „otelotvoren moralni diskurs“, i kako su ljudi povratili pristup emocijama i osećanjima, kao što su caridad, saosećanje za druge, izgubljenima za vreme sukoba. Istraživala je kako su žitelji Ajačuka, nakon godina dehumanizujućeg nasilja, ponovo pokušali da nauče kako da budu ljudi.

Tejdon ne idealizuju proces rehumanizacije i ponovnog uspostavljanja reda. Neki bivši pripadnici Sjajnog puta pozvani su da priznu i pokaju se, nakon čega im je oprošteno i dozvoljeno da ostanu u zajednici. Drugi su ubijeni – ne iz besa, nego da bi se rekonstituisale zajednice. Jedan od njenih sagovornika opisao je ova ubistva mirno i staloženo: „Počeli smo da čistimo naše zajednice. Očistili smo ih – od svih tih gerilaca.“

Poput seljaka iz Otme, kampesinosi iz peruanskih planina pokušali su da zaborave. „Sećanja me guše,“ reklo je nekoliko žena Kimberli Tejdon. „Danas su nam najpotrebniji lekovi za zaboravljanje“, rekala je jedna od njih, iznoseći zajednički stav grupe žena na pitanje koje su zdravstvene usluge prioritet u njihovoj zajednici. Druga žena je timu za prikupljanje informacija komisije za istinu i pomirenje poručila: „Kada zaboravim, dobro mi je. Od sećanja, čak i sada, samo poludim.“ „Zaborav nije samo strategija dominacije moćnih protiv slabih“, piše Tejdon. „Umesto toga, to može biti stanje koje priželjkuju oni koji pate od muke sećanja i traže olakšanje od teškog bremena bolne prošlosti.“

Kao i Zuker, Tejdon je zaintrigirana činjenicom da nije bilo spontanih ubistava iz osvete po okončanju sukoba, što je interesantno jer bi nasilje prema susedima bilo podstaknuto osvetoljubivošću. „Radim u ovim selima od 1995, i niko nije uzeo pušku da ubije nekoga u besu“, piše ona. Ali ne treba misliti da su se sve žrtve jednostavno odrekle osvete i mržnje i želje za odmazdom.

Najzainteresovaniji za osvetu – koji su najmanje u mogućnosti da je sprovedu – jesu žene i dečaci u pubertetu. Za neke žene, naročito udovice koji su gledale ubistva svojih muževa, „pomirenje je kao knedla u grlu i neprekidan bol u srcu“. Njih to često fizički uništava: „Toliko godina gutanja besa, toliki čirevi“. Na kraju krajeva, moraju da žive pored ljudi koji ne samo što su pobili njihove najmilije, nego su često i u materijalno boljoj situaciji od njih koje su ostale bez hranitelja porodice.

Tranziciona pravda „nije monopol međunarodnih sudova ili država“, piše Tejdon. „Pojedinci i kolektivi takođe mobilišu ritualne i simboličke elemente ovih tranzicionih procesa za lečenje dubokih rascepa koje su za sobom ostavili – ili oživeli – građanski sukobi“. Naravno da onda postoji potreba da sudovi i države obrate pažnju na strategije onih koji su najviše pogođeni sukobima, naročito kada su te strategije uspešne.

Ali često su „’tranzicija u demokratiju’ i ‘nacionalno pomirenje’ jednostavno novi oblici elitnih paktova za vlast i dominaciju“, zaključuje Tejdon. „Do sada nije bilo mnogo etnografskih istraživanja raskoraka između narodnog shvatanja pravde, oprosta i pomirenja i načina nkako te koncepte koriste tranzicioni i nasledni režimi.“

Radovi Zucker i Tejdon sugerišu da bi jednu konkretnu dogmu tranzicione pravde trebalo dovesti u pitanje. „Postoji jednačina koja prožima rad komisija za istinu i pomirenje: više sećanja = više istine = više isceljenja = više pomirenja“, piše Tejdon. „Ovakvom se logikom vode ove komisije i politika sećanja koja karakteriše našu epohu“. Zapravo, nema ubedljivih dokaza da je ta jednačina tačna, niti da je tačna tvrdnja da bi „više sećanja“ izlečilo ljude i sprečilo ponavljanje nasilja. Dovodeći u pitanje ispravnost ove jednačine ne želim da kažem da je spas u što većem zaboravljanju. U stvari, zaboraviti obično znači zapamtiti nešto drugo. Nasuprot tome, „više sećanja“ često podrazumeva da smo postali nesvesni onih aspekata prošlosti koji nisu obrađeni u  komisijama za istinu i ovekovečeni pomoću državno sponzorisanih ceremonija i spomenika.

„Politika sećanja koja karakterišu našu epohu“ je u velikoj meri skrojena pokušajima da se izađe na kraj sa holokaustom i zločinima nacističke Nemačke, naročito u posleratnoj Zapadnoj Nemačkoj. Komisije za istinu se sada često prave po uzoru na ono što je izgleda uspelo u Južnoj Africi. Ne tvrdim da treba ignorisati takve presedane, samo sugerišem da više pažnje treba posvetiti njihovom istorijskom i kulturnom modalitetu. Zapravo, mnogo se može naučiti iz rada Kimberli Tejdon u Peruu. Čak će i onima koji se bore za unosan konsultantski ugovor u novoj Siriji možda biti od koristi da znaju kako su kampesinosi iz Ajačuka pokušali da svoje živote dovedu u red nakon što su prestali da se ubijaju. „Ono što možda služi nacionalnim ciljevima – amnestije, ‘reintegracija’ bivših boraca u organizovanim ceremonijama pomirenja i vojno sprovedene kampanje pacifikacije“, piše Tejdon, „možda nenamerno komplikuje lokalne procese društvenog ozdravljenja.“

Autor je profesor istorije na Deakin univerzitetu u Melburnu, Australija.

Inside Story, 23.12.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 29.12.2013.