Slažem se sa Vladom Gligorovim da je opoziciono delovanje važno za sprečavanje povratka nacionalističke politike. Povratak takve politike je uvek moguć, ne samo kod nas, nego svuda. Pa ipak, naš slučaj je specifičan, pa je oprez potreban. Ne ulazeći u uzroke nacionalizma, za ovu priliku dovoljno je reći da je kraj hladnog rata i realnog socijalizma omogućio da se na tlu bivše Jugoslavije otvori borba za stvaranje novih nacionalnih država i za rasplamsavanje unutrašnjih sukoba sa “iredentističkim” manjinama. Nacionalizam je, i kao politika i kao pogled na svet, izrastao iz borbi za kolektivna nacionalna prava, izbacujući iz igre sve druge političke orijentacije i ciljeve, proglašavajući ih nevažnim dok se “ne reši nacionalno pitanje”.

Gligorov ne kaže zašto bi se mogao vratiti nacionalizam, niti je naznačio šta bi opozicija trebalo da čini da bi taj povratak sprečila. Po mom mišljenju, povratak nacionalizma bi se mogao blokirati ako bi svi važni politički akteri u Srbiji prihvatili postignuta kolektivna prava i više ta pitanja suštinski ne bi otvarali, uz istovremeno postavljanje novih tema, koje automatski znače izlazak iz nacionalističke okupacije. Ovaj proces je već odavno počeo priznavanjem svih novih država, i ustavom i zakonom zagarantovanih manjinskih i drugih autonomnih prava u okviru tih država i u Srbiji. Sada se upravo završava proces regulisanja manjinskih prava srpskog naroda na Kosovu, što je doprinelo da se odbaci ključni i dugotrajni izvor srpskog nacionalizma. Ta priča nije završena, ali je na dobrom putu da se završi.

Ako je kriterijum za sprečavanje povratka nacionalizma prihvatanje postignutih rešenja kolektivnih prava, to bi bio orijentir za opoziciju u Srbiji kako da se postavi u odnosu na vlast po tom pitanju. To treba da bude politika zatvaranja preostalih nacionalnih pitanja i odbacivanja otvaranja novih. U odnosu na vladajuću koaliciju, opozicija u ovom domenu treba da se locira jedan korak ispred onoga što sada čini vladajuća koalicija, kako joj ova ne bi stalno bežala, ubrzavajući podizanje lestvice (sada se već pominje i promena ustava). DS trenutno gubi podršku građana, zavijanjem o sebi samoj, umesto da uskoči u voz ka budućnosti, jer se tu odigrava nadmetanje za vlast.

Na nivou indvidualnih pokušaja, ima nekoliko dobrih primera. Takva je pozicija Nebojše Krstića, savetnika bivšeg predsednika Tadića, i njegovo insistiranje da se neprijateljska i ratna retorika u odnosima sa Albancima zameni mirnodopskim i prijateljskim diskursom. Milan Panić, bivši premijer SRJ, smatra da Kosovo i Srbija ne treba da se blokiraju u bilo kom pogledu, već da se uzajamno pomažu kako bi zajednički ušle u EU. On je predložio plan Dva E: Evropa i ekonomija, pri čemu oba polja podrazumevaju izlišnost nacionalizma. Slično čini i Saša Ilić, kada otkriva katakombe nacionalističkih dubina u kulturi, iz čega proizlazi da od vlasti obećane modernizacije Srbije neće biti ništa, ako treba da je vode nacionalističke olupine. I njegov tekst o štrajku rudara u Loznici takođe vodi u istom smeru, ka oslobađanju od nacionalističke okupacije i otvaranju novih tema.

Ovo su mišljenja koja bi vlast i opozicija trebalo da saslušaju.

Ako ne računamo ekstremiste, šta stvarno radi opozicija? Treba reći da su sve opozicione stranke iz proevropskog korpusa uredno podržale Briselski sporazum, što je dobro, i u skladu je sa njihovom ulogom da gase i sprečavaju nacionalizam. Od svih opozicionih stranaka, LDP je u pogledu Kosova najjasnija, pominjući i njegovo formalno priznanje. U skupštinskoj raspravi, ova stranka je bez uslovljavanja podržala Briselski sporazum. LSV je podržala Sporazum, ali traži nove nadležnosti za Vojvodinu, po ugledu na ono što bi Srbi dobili na Kosovu. Rasplamsavanje takve bitke, što nije mnogo verovatno, moglo bi da izazove nove nacionalističke ispade, slične onima kakvi su ranije viđeni. Isti efekat bi imao i pokušaj sužavanja i osporavanja postojećih prava, kao i tvrd stav da se neke važne potrebe i obaveze Vojvodine ne uvažavaju.

DS je kao vodeća stranka opozicije podržala Sporazum, iskazujući pri tome patetičnu ogorčenost što ih pretiču ti “bivši”,  zaslužni za lošu prošlost, ali nije uspela da postavi nove zahteve pred vlast. Nema onog koraka ispred. Ona se zadovoljila time da ne kritikuje vlast, sve dok traje borba za datum, jer je to i njen cilj. Za to vreme DS neprekidno lamentira o tome da je politika vlasti u stvari njihova politika, da je DS pravi Evropejac, a ne ovi na vlasti. Pa je iz te ogorčenosti podršku Briselskom sporazumu uslovljavala priznanjem vlasti da prihvata nezavisno Kosovo. Podtekst ovog uslova je njeno neslaganje sa sporazumom, jer ga denuncira kao izdaju. Iako najveća opoziciona stranka, DS ne ume da istrči napred, zauzme busiju i tu sačeka vlast, već se stalno smešta nekoliko ćoškova iza nje, pod izgovorom da je ona sve to već radila, samo je gubitkom vlasti prekinuta. Tako ona omogućava da vlast neprekidno podiže ulog, ostavljajući je daleko iza sebe.

Nikolićevo izvinjenje za zločine u Srebrenici je jedno takvo podizanje uloga, bez obzira koliko je pravo i iskreno. Na taj izazov Đilas odgovara da je to dobro, ali ima više loših strana. Loše je što Nikolić to nije učinio pre šest godina, kad i Boris Tadić. Dakle, opet se ponavlja ona ista, mrtva pozicija: mi smo to već uradili. Loše je, kaže Đilas, i to što ovo izvinjenje uvodi praksu da se svaki predsednik Srbije izvinjava za Srebrenicu. A što bi to bila loša praksa? Izvinjavanje za genocid je trajno, pa je dobro da se ponovi, iako država Srbija nije osuđena za genocid. Ali jesu neki konkretni Srbi. Pri tome se uopšte ne radi o uvođenju prakse da se svaki predsednik Srbije izvinjava, nego o Nikolićevom izvinjenju. Ono može imati dalekosežni značaj. Kad se on izvinio, to može da znači da više niko ne može biti predsednik Srbije, a da pri tome osporava Srebrenicu.

Đilas kritikuje Nikolića zato što Srbe iz Republike Srpske smatra Bosancima. Šteta što nije prethodno pročitao tekst Miše Vasića, koji je sve lepo objasnio: Srbi, Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, sem Hercegovaca, oduvek su nazivani Bosancima, ne samo po nazivu države, nego i zato što svi nose jedan bosanski kod, teško izbrisiv i veoma prepoznatljiv. Tu izjavu predsednika sam razumela tako da on vidi Republiku Srpsku kao deo Bosne, a njene žitelje kao Bosance, kako je oduvek bilo. Korišćenjem kolokvijalnog, starog naziva, nikada nisu poricane različite nacionalnosti, ni srpska, ni bošnjačka, ni druge. Đilas se često služi stereotipima nastalim u vremenu nacionalizma, pa mu se dešava da brani Bojana Pajtića od optužbi da želi da odvoji Vojvodinu, navodeći kao argument da je Pajtić sin pravoslavnog sveštenika! E kad je sin pravoslavnog sveštenika, nikakve nepodopštine nisu moguće.

I da zaključim. Izlaz za DS vidim u okretanju ka budućnosti, u prihvatanju bačene rukavice tako što će se osloboditi sopstvenog nacionalizma iskazanog u strahu od izdajništva. To je jedini način da DS napravi krupnije iskorake u vezi sa upokojavanjem nacionalizma, čime bi se osposobio da jednom preuzme vođstvo. Jer, svaka politika ima svoja ograničenja, i u jednom trenutku počinje da se kreće nizbrdo. Lament, plač i zavist nisu nikakva pozicija. Umesto lamenta, bolja je politika otvaranja novih šansi koju uobličava vizija budućnosti i koja bi kao takva sprečavala povratak nacionalizma. Jer on, kad se zapati kao trajnija politika i stanje duha (u našem slučaju traje već trideset godina), po prirodi stvari sve dobre šanse potapa.

Peščanik.net, 02.05.2013.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)