Kako izbjeći da nas presuda ne osudi na sukob

Presuda Žalbenog vijeća izazvala je u Hrvatskoj i Srbiji euforične reakcije suprotnog predznaka. Malo koji političar može si dopustiti da ne dijeli opće oduševljenje “pobjedom pravde” odnosno, opću frustriranost i ogorčenje “očitom nepravdom”. Međutim, u ovom slučaju, za “iracionalno ponašanje balkanskih urođenika”, kako nas intimno doživljava dio međunarodne zajednice, priličnu odgovornost snosi jedna od najrespektabilnijih međunarodnih sudskih institucija, zamišljena kao visoko stručna i visoko moralna, iznad svih korupcija i političkih utjecaja. Razlika između osude na 24 godine zatvora i oslobađajuće presude, donesene bez i jedne nove činjenice, svjedočenja ili dokaza ozbiljna je mrlja na rad MKSJ; ili je Raspravno ili je Žalbeno vijeće gadno pogriješilo. O stupnju racionalnosti ove presude govori nešto i podatak da su se najtočnija predviđanja pokazala ona katoličkog klera, koji je godinama sotonizirao “Haški sud”, a u ovom je slučaju prognozirao oslobađajuću presudu pod utjecajem molitvenog bdijenja. Da li su još neki vanpravni elementi utjecali na odluke Raspravnog ili Žalbenog vijeća (jedan član Žalbenog vijeća takvu mogućnost, prvi put u povijesti MKSJ, sugerira u izdvojenom mišljenju) bit će tema žučnih pravnih i političkih rasprava koje će ovu presudu o tako osjetljivom pitanju, donesenu s tako tankom većinom, pratiti vjerojatno duže od postojanja samog Suda. Neki ovdašnji stručnjaci za bjelosvjetske zavjere, poput admirala Domazeta Loše, nemaju nikakve dvojbe ni danas: Raspravno vijeće radilo je po diktatu Velike Britanije, Žalbeno vijeće prema nalogu SAD.

Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini, žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina, masovna spaljivanja kuća, govori Tuđmana,¹ Jure Radića,² Bosiljka Mišetića,³ uspostavljanje režima na granici koji je, mjesecima onemogućavao, a, poslije, godinama otežavao povratak izbjeglica, … ostale su činjenice koje, na žalost, odluka ni jednog suda ne može promijeniti.

Ovih dana često se citira izjava Gotovine iz kratkog i odmjerenog govora održanog u euforičnoj atmosferi na glavnom zagrebačkom trgu: “Okrenimo se budućnosti”. Moguće je da su pred Hrvatskom, što se tiče okretanja prema budućnosti, dva izbora. Može kratkovidno uživati u trijumfalizmu u kojem su sve glasniji tipovi s osebujnim shvaćanjem pravde – čuo se već jedan saborski zastupnik koji traži da se, na osnovu haške presude, abolira Glavaš⁴ i prekine suđenje Merčepu.⁵ Može odlučiti da se ne obazire na tuđe frustracije i duboki osjećaj nepravde, posebno kod izbjeglica, koji već broje osamnaestu godinu svog izbjeglištva. Takve frustracije lako prelaze u mržnju koja bi mogla desetljećima trovati život ljudima na ovom području i biti latentni izvor nekih novih sukoba. Brojni su primjeri, od stvaranja plodnog tla za uspon nacizma u Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata, do stvaranja terorističkih organizacija, dobrim dijelom iz očaja, među izbjeglim Palestincima.

Druga mogućnost je da onaj dio hrvatskih političara koji trenutno određuje hrvatsku politiku, prije svega Vlada i predsjednik Republike, pokaže dovoljno mudrosti, koje je falilo Tuđmanu i hrvatskom političkom vrhu nakon “Oluje”, da u “pobjedi pokaže velikodušnost”. Da se javno odrekne one politike koja je oslobođenje zemlje uprljala svojim idejama o “etničkoj čistoći” i postupcima da se ona postigne, da ljudima koji su bili žrtve tih postupaka upute riječi koje će pokazati da današnja hrvatska službena politika nije neosjetljiva na njihova stradanja i da te riječi prate postupci koji će predstavljati konkretnu pomoć.

Za sada je takvu poruku, osim dvije polurečenice Predsjednika i premijera i izjava nekih hrvatskih nevladinih organizacija, najizravnije i na opće iznenađenje, uputio sam Gotovina. Njegov smiren kratki govor na Trgu, dok su se oko njega tiskali ljudi koji su očekivali i priželjkivali govor s mnogo manje tolerancije, bio je u tolikoj opreci sa stvorenom atmosferom da je bio popraćen zvižducima iako je Gotovina u tim trenucima uživao status hodajućeg sveca. Mnoge je podsjetio da se o Gotovininim današnjim stavovima puno pretpostavlja, a malo zna, da ni prije ni poslije “Oluje”, kad su se mnogi političari, akademici, pisci i vojnici nadmetali u izjavama od kojih bi se danas mogla složiti knjiga o netrpeljivosti i netoleranciji, on nije dao ni jednu takvu izjavu. Njegova izjava u razgovoru s novinarkom Kurira, da na Hrvatsku kao svoju domovinu ima isto pravo svaki izbjeglica iz nje koji je danas u Srbiji kao i on sam, da se “svi oni koji žele trebaju vratiti, da je Hrvatska njihova kuća kao i njegova”, bila je iznenađujuća, a zvučala je iskreno i plemenito. Da budem precizan, meni je zvučala iskreno, a za Hrvatsku bi bilo jako važno i ja bi jako volio da je uistinu iskrena.

U ovom trenutku inicijativa koja će ići prema smirenju situacije, ispravljanju nepravdi, jednakom tretmanu svih ratnih zločina, treba doći s hrvatske strane; srpska strana je povrijeđena nečim što oni smatraju dubokom nepravdom i to ne toliko oslobađajućom presudom za Gotovinu i Markača koliko implikacijom te presude – da zločina u kojima su Srbi bili žrtve gotovo da nije ni bilo i da su seljaci ostavljali svoje kuće, imanja, stoku i bježali u dugogodišnje izbjeglištvo “maltene” iz obijesti. Lako je sada nadmoćno pametovati da je glavni problem u Srbima i srpskim političarima jer se ne mogu suočiti s istinom da je Srbija bila agresor. Zamislimo na čas kakve bi ogorčene i iracionalne reakcije bile u hrvatskoj javnosti i među hrvatskim političarima da je tanka većina u Žalbenom vijeću prevagnula na drugu stranu.

Ovo nije važna nogometna utakmica u kojoj je jedna strana pobijedila na penale ili sumnjivo dosuđenim jedanaestercem, nego trenutak kad izbor postupaka u velikoj mjeri može odrediti budućnost odnosa u ovoj regiji i između Hrvata i Srba (za većinu za koju to još uvijek nije privatna stvar svakog pojedinca). Nadam se da nije previše i od hrvatskih i od srpskih političara očekivati malo više racionalnosti nego što to pokazuju nogometni navijači. Racionalnost i empatiju, koje su uvijek nedostajale na ovim prostorima, a koje je u ovom slučaju, podsjetivši da je svijet koji puta složeniji nego što izgleda, najjasnije pokazao sam Gotovina.

H-alter, 21.11.2012.

Peščanik.net, 22.11.2012.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA

1. Franjo Tuđman, Predsjednik RH 1990 -1999., na primjer govor u Karlovcu 26.8.1995., 18 dana nakon završetka “Oluje”: “A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub.” Ili: Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Ali još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi.
2. Jure Radić, ministar obnove u Vladi RH 1995., na primjer na sastanku s Tuđmanom 22.8.1995: “Ne smije se dopustiti da u tim područjima (odakle su Srbi izbjegli) bude više od 10% Srba”. Tuđman: “Ma ni 10%”.
3. Bosiljko Mišetić, potpredsjednik Vlade RH 1995., na primjer govor u kolovozu 1995: “Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu”.
4. Branimir Glavaš, hrvatski general, parlamentarni zastupnik, osuđen u Hrvatskoj za ratne zločine, pobjegao u BiH. Sada služi zatvorsku kaznu u Zenici.
5. Tomislav Merčep, zapovjednik posebne jedinice policije, bivši parlamentarni zastupnik, sada mu se sudi  u Hrvatskoj za ratne zločine.