U petak, 20. srpnja 2012. godine, državljanin Boro Nikolovski u jednom je spinutskom neboderu provalio u svoj privatni stan, u koji je za vrijeme rata uselio pripadnik Treće imotske bojne i ratni vojni invalid Zlatko Ljubičić. Poslije dvadesetak godina uzaludne pravne borbe, dvije godine nakon što je dobio de iure pravomoćno i de facto posve bezvrijedno sudsko rješenje o vlasništvu nad vlastitim stanom, Nikolovski je odlučio pravnu državu uzeti u svoje ruke: dok je nadstanar Ljubičić bio u rodnim Runovićima, Boro je zajedno sa odvjetnikom, sinom i grupom aktivista iz nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava razvalio vrata i oslobodio pedeset šest četvornih metara Republike Hrvatske.

U spomen na tu odlučnu bitku, 20. srpnja obilježava se kao Dan hrvatske državnosti. Ili će barem tako nekako jednog dana stajati uklesano na kamenoj ploči u prizemlju nebodera na splitskom Spinutu, gdje je osvajanjem pedeset šest kvadrata svoje građanske slobode Boro Nikolovski simbolički – a što se njega tiče i vrlo fizički i stvarno – dovršio historijski projekt nezavisne, suverene i slobodne Hrvatske.

Stvar je apsurdna samo naoko: „okupator“ Borinog stana nije samo pripadnik oružanih snaga iste države koju je Nikolovski simbolički oslobodio, već država sama. Zlatko Ljubičić u tuđi je stan uselio s urednim papirima Ministarstva obrane Republike Hrvatske, samoproglašene suverene države koja u sljedećih dvadesetak godina svoje slavne povijesti nije iznašla način da jednom svom državljaninu vrati što mu je silom otela.

Ako, naime, po rječniku stranih riječi i pravnoj literaturi – i po Haškoj i po Ženevskoj konvenciji – okupacija predstavlja vojno zaposjedanje teritorija neke suverene strane zemlje ili jednog njenog dijela, onda je nasilni ulazak vojnika Treće bojne Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske, s papirima i po zapovijedi nadređenih, u legalni privatni posjed građanina Splita i hrvatskog državljanina Bore Nikolovskog – klasična okupacija.

Operacija je, poput hiljada sličnih u to doba, prigodno predstavljena kao legitimna vojno-redarstvena operacija oslobađanja državnog teritorija, samom činjenicom nehrvatskog prezimena vlasnika toga djelića države. Teza je romantično zavodljiva, i prava je šteta što nema nijedno čvrsto uporište ni u građanskom, ni u državnom pravu. Ministarstvo obrane kao legalni organ hrvatske države, dakle hrvatska država kao takva, nastupilo je kao klasični okupator iz udžbenika za prvu godinu međunarodnog prava, priznajući tako pedeset šest četvornih metara privatnog stambenog prostora državljanina Nikolovskog kao strani teritorij, odnosno – da se ne ženiramo – kao teritorij fantomske jugoslavenske države.

Od tog trenutka, apsurd je posložen kao Rubikova kocka: hrvatska država nastupa kao klasični okupator na vlastitom teritoriju, dobrovoljno se na tih šezdesetak kvadrata parketa odričući suvereniteta i priznajući mu tuđi, kao razlog Domovinske okupacije i zalog njegove veličanstvenosti. Od toga časa, državljanin Boro Nikolovski, „čudni čovjek čudnog imena“, u svojoj dugogodišnjoj bitci za pravo na pedeset šest četvornih metara svog privatnog vlasništva – u bitci dakle za pravo hrvatskog državljanina da bude svoj na svome – nastupa kao klasični borac za slobodu, odnosno hrvatski branitelj koji to privatno vlasništvo štiti od strane okupatorske sile.

Od tada, ukratko, sudbina samostalne i suverene hrvatske države u rukama je državljanina Bore Nikolovskog. Apsurd je divno objasnio Mario Tomasović, predsjednik splitske Hvidre, koji se dvadesetak godina nakon brutalne okupacije privatnog stana jednog hrvatskog građanina upustio u neizvjesnu avanturu tumačenja moralnih, ljudskih i pravnih načela instituta okupacije i slobode.

– Hrvatske branitelje se unaprijed označava kao one koji su nasilni i koji se ne pridržavaju zakona, ali Zlatko Ljubičić se ne želi koristiti metodama kojima se koristi obitelj Nikolovski. Nasilno su ušli u stan i tako se ogriješili o pozitivne pravne propise RH. Tek po rješenju o deložaciji i uz pripadajuće mjere osiguranja je obitelj Ljubičić smjela biti deložirana. S obzirom da obitelj Ljubičić ima petoro djece od kojih je troje maloljetno, a da je Zlatko prošao sva bojišta s Četvrtom brigadom, što je ostavilo popriličnog traga na njegovu psihu, ovaj stresni događaj dodatno je traumatizirao ovu obitelj i smatram da je to nedopustivo s moralnog, ljudskog i pravnog stajališta – objasnio je ovaj ugledni splitski profesor moralnog prava.

Barem sedamnaest godina prekasno vojnik Ljubičić i hrvatska država odustali su tako od „nasilnih“ metoda, da bi se danas, u veličanstvenom povijesnom obratu, predstavili ni manje ni više nego kao žrtve okupacije. Bilo bi zabavno, kad bi ičeg zabavnog u slavnoj historijskoj borbi za slobodu i državnu pravicu uopće bilo: jedan vojnik i jedna država brutalnom su silom ušli u privatni prostor jednog građanina te države, da bi danas – nakon što se građanin, izgubivši svaku vjeru u pravni karakter okupatorske sile, istom silom vratio u svoj stan – hladnokrvno, amputiranog sluha za vlastite riječi, tvrdili kako se vojnik te države „ne želi koristiti metodama kojima se koristi obitelj Nikolovski“, i kako je taj „stresni događaj traumatizirao cijelu obitelj“ hrvatskog branitelja.

Gle kurca, rekla bi stara hrvatska slobodarska poslovica. Naravno da je „cijeli događaj“ traumatično iskustvo za petoro nesretne djece Zlatka Ljubičića, što su ni krivi ni dužni odrasli na tuđem, ali Boro Nikolovski zaista nema ništa s tim. Zlatku Ljubičiću, njegovoj supruzi i njihovoj djeci Boro bi – naprotiv – godinama mogao pričati o „traumatičnom iskustvu“. Možda bi, u krajnjoj liniji, bilo i ljekovito.

Borba državljanina Bore Nikolovskog za slobodu svojih pedeset šest četvornih metara stoga je zaista simbolična posljednja bitka za hrvatsku slobodu i državni suverenitet, simbolična pri tom samo zato što se stotine takvih bitaka još uvijek vode po hrvatskim sudovima.

A 20. srpnja – da ima povijesne pravde kad već nema povijesne pameti – bio bi Dan državnosti u punom smislu te riječi. Onom iz kojega se sloboda jednog društva mjeri slobodom čovjeka – malom, svega pedeset šest četvornih metara velikom slobodom – od koje je sastavljena.

 
Slobodna Dalmacija, 23.07.2012.

Peščanik.net, 24.07.2012.