zelena livada i plavo nebo
Foto: Predrag Trokicić

Više ne stojimo na istom mestu.

Vladavina Aleksandra Vučića može se podeliti u četiri faze. Prva je bila dok je on vršio državne i javne poslove u statusu prvog potpredsednika vlade (PPV). Tada je potpisan Briselski sporazum koji ga je kandidovao za političara koji će rešiti problem Kosova; na taj način je dobio skoro sveopštu podršku važnih spoljnih faktora koji su insistirali na normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, što bi se završilo priznavanjem Kosova kao nezavisne države. U tom periodu je „čitao Maksa Vebera“, govorio o modernizaciji Srbije, da će Srbija biti kao Finska, da će se obračunati s korupcijom, počev od spektakularnog hapšenja Miškovića. Uz to je tekla vruća kampanja protiv bivše vlasti i demonizacija opozicije kao ključnog neprijatelja koga treba uništiti jer je upropastio Srbiju, a Vučić je sebe proglasio spasiocem Srbije.

Druga faza je vezana za vanredne parlamentarne izbore na osnovu kojih je postao predsednik vlade umesto Dačića. Glavne njegove preokupacije tada su bile (1) stavljanje medija pod kontrolu, to jest porast broja tabloida i tv kuća sa nacionalnom frekvencijom pod njegovom kontrolom i (2) realizacija Briselskog sporazuma radi dobijanja datuma za pregovore o pristupanju u EU. Čim je to dobijeno 20. januara 2014, raspisani su novi vanredni izbori na kojima je dobio više nego ubedljivu većinu, što mu je omogućilo kontrolu nad parlamentom i učvršćivanje odnosa sa spoljnim faktorima (naročito Nemačkom) koji su počeli da mu gledaju kroz prste u pogledu poštovanja prava građana i zakona. Očekivali su rešenje Kosova kroz započete intenzivne pregovore, koji do sada nisu dali rezultate, a trenutno su dogurali do samog ćorsokaka. Kako je postao predsednik vlade tako je glavna tema postala ekonomija, odnosno sređivanje ogromnog deficita koji je pretio bankrotstvom. To je uglavnom postigao nelegalnim smanjivanjem penzija, što nije dovelo do većeg nezadovoljstva javnosti. Samu operaciju sređivanja deficita izveo je Dušan Vujović kao ministar finansija.

Već tada je započela treća faza čija je glavna odlika napad na sve nezavisne institucije, pre svega pravosuđe – udaranje po opoziciji i nezavisnim medijima se podrazumevalo – pa je trend ka autokratiji i jačanju kulta njegove lične vlasti već bio više nego vidljiv. Kao predsednik stranke izgradio je kontrolisanu partijsku kulu članova, od mesne zajednice do vrha, a partijska „vojska“ je rasla iz dana u dan i postajala sve moćnija. Treća faza dostiže svoj karakteristični vrhunac kada je isposlovao da se tadašnji predsednik Nikolić odrekne kandidature za predsednika da bi se on kandidovao, jer tek preko dvostruke predsedničke funkcije – partijske i državne, on praktično stavlja pod kontrolu ceo institucionalni sistem (skupštinu, vladu, pravosuđe i čitav javni sektor). Time je dodatno ojačao partijsku mašineriju i rasporedio svoje ljude na sva direktorska i vodeća mesta, sve do mešetarenja fudbalskim funkcionerima i klubovima, uključujući i „navijače“ (huligane) koje je držao pod kontrolom. Tako je zaokružena lična vlast: preko stranke kontrolisao je infrastrukturu države.

S druge strane je krenula intenzivnija borba opozicije (doduše, dosta slabašna) koja je glavne zahteve konstruisala oko izbornih uslova, jer oni u demokratskim okvirima više nisu postojali. Prve demonstracije građana iz 2018. odnosile su se na institucije, izborne uslove i autoritarnu vlast. Stranke su za izbore 2020. tražile demokratske izborne uslove pod pretnjom bojkota, što se na kraju i dogodilo i zbog čega je aktuelni saziv skupštine praktično jednostranački.

Ovu fazu karakteriše izbijanje brojnih koruptivnih i lopovskih afera na svetlo dana, što je nedvojbeno ukazivalo da je Vučićeva država totalno korumpirana, da cveta visoki kriminalitet pod rukovodstvom vlasti, te da se Srbija svrstala u red mafijaških država, o čemu je u poslednje vreme mnogo pisano. Afere Belivuk i Jovanjica postale su afere prekretnice, koje su načele vlast Aleksandra Vučića, tako snažno da posle njih kao da više ništa nije bilo isto.

I nije bilo isto. Desio se preokret. Dok opozicija nije uspevala da nađe formulu koja bi ujedinila različite političke stranke i pokrete za predstojeće izbore 2022, građanski pokreti su ujedinjujući fokus našli u dramatičnim ekološkim pretnjama Srbiji. Tu nisu bile značajne nikakve ideološke razlike. Zajednički fokus postoji i zato vredi podsetiti na reči Sava Manojlovića da dva zakona – o referendumu i eksproprijaciji, koja su oba išla na ruku dolasku Rio Tinta – okupljaju sve ideologije: desničare, levičare, nacionaliste i „građaniste“, antivaksere i provaksere. Jednostavno, sve te razlike se brišu pred ova dva zakona koja prete napadom na zemlju u prirodnom, bukvalnom smislu. Politička opredeljenja nisu više bila kamen spoticanja za ujedinjenje svih pokreta i stranaka, pa su se brzo mogle odneti i prve male pobede. Što se i dogodilo.

Dok smo ranije govorili o „zarobljenoj državi“, odnosno o otetim državnim institucijama, borba se odvijala oko institucija, demokratije, slobode štampe i izbornih uslova, sada je došlo do konceptualnog pomeranja koji je daleko više motivisao građane da se pokrenu. A i činjenica je da se od protesta građana 2018. do danas Vučićeva vlast smučila mnogo većem broju ljudi. Stiglo se do zarobljene zemlje, jer je država krenula u bukvalnu trgovinu zemljom, rudnim bogatstvima, i to onim čije vađenje nepovratno ubija životnu sredinu i raseljava stanovništvo.

Zemlja je fundament. Teško je kada državu zarobi autokratija, ali još je teže kada autokratija zarobi zemlju i pretvori je u koloniju. Zemlja je fundament i nedodirljiva vrednost za ljude najrazličitijih shvatanja. Uopšte nije važno šta misle o institucijama, izbornim uslovima, nacionalnom pitanju, Kosovu, nacionalizmu, BiH itd, kakav im je odnos prema drugom i gde se svrstavaju u različitim ideologijama. Ovo nije pitanje odnosa premadrugom,nego prema sopstvenoj zemlji. Nema temeljnijeg tkiva koje bi okupilo sve, ama baš sve nezadovoljnike i različitosti. A taj fundament je zemlja koji se iskazao u sloganu Ne damo Srbiju, ne damo našu zemlju.

Taj novi fenomen je mnogo fundamentalniji, jer sada stupa na scenu borba protiv zarobljene zemlje – e, to već ne može niko da ospori, sem otuđene elite koja je toliko gladna novca da je spremna da rasproda zemlju, tlo pod nogama.

Kad umesto nacionalizma prevlada patriotizam zaštite zemlje u njenom bukvalnom, prirodnom značenju, kada nema odnosa prema drugom nego prema sebi samom, prema vazduhu, vodi, zemlji i šumama, onda više nema odustajanja od tog fundamenta. Taj fundament je vlast uveliko napala i pokušava otetom državom da zarobi zemlju. Ta činjenica da se zemlja ne može dati ujedinjuje sve ideologije i stvara uslove da kad odbranimo našu zemlju od uzurpatora koji bi je rado prodao, u sledećem koraku počinjemo da se borimo za svoja politička shvatanja, slobodu i demokratiju. Ali to je tek drugi korak, kao što je treći i posledični da se ne držimo više ispraznog i komšijskog trvenja i mržnje prema svojim susedima, da bismo krenuli novim putem: od nacionalizma ka patriotizmu kako nam je Đinđić preporučio u svom čuvenom predavanju, pred samo ubistvo. Ako uspešno prođemo kroz te bitke od borbe za zemlju do borbe za demokratiju i prosvećenost, ima šanse ne samo da oteramo Vučićevu mafiju, nego i da nam se više nikad ne vrati.

Peščanik.net, 15.12.2021.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)