Točno tri godine je prošlo otada, lipanj je bio 2009. godine, kad je Željko Kerum uvjerljivo pobijedio na izborima za gradonačelnika Splita, pa se sutradan u sedam ujutro, nakon slavlja s Jelenom Rozgom i neprospavane noći, pojavio na kavi u Bobisu preko puta Banovine. Zabavno je danas sjetiti se toga detalja, a sjetit ćete ga se, kad je znatiželjnim novinarima objasnio da je, evo, malo sjeo kod prike Svaguše, i kontrolira tko i kada dolazi na posao u Gradsko vijeće.
Sve je unutra goli neradnik i linguz, nakotilo se u prijašnjim vlastima u Banovini trutova i parazita na gradskoj plaći, pa malo što piju krv splitskom budžetu, nego uopće i ne dolaze na posao. Pojave se na radnom mjestu nakon što su poobavljali privatne poslove po gradu, učinili spizu, odveli djecu na kick boxing, dali intonak na brodu u lučici i kupili šećer za jematvu, pa tko u deset, tko u podne, polako, lijenim korakom stižu u ured. A tamo ih čeka gomila posla: trideset prijatelja od jutros postavilo novi status na Facebooku, svaki status ima po trideset komentara, a na svaki treba kliknuti lajk.
– Grozdana, oš molin te uć na moj akaunt izlajkat krizmu Dijanine male, ja ne znan kad ću stić sve – odjekuje hodnicima Banovine. – Šef mi je sad uvalija da mu tagiran album sa skijanja, ovo je za popizdit, majkemiću dat otkaz.
Gospođa referentica Odjela za lajkanje i šeranje s otkazom se, jasno, samo gorko šalila. Institucija otkaza u splitskoj gradskoj samoupravi ne postoji, iz Banovine se odlazi samo u penziju. A u nju dolazi, shvatili ste, kad se općenito nema drugog posla. Toliko u Banovinu redovito dolaze na posao da je jedan prije par dana donio punu aktovku općinskih nekih papira za Mediteranske igre. Polomio se stariji činovnik Skupštine općine Split od posla, doma je morao odnijeti da radi, prekinuo čovjek bolovanje zbog Mediteranskih igara, pa bacio svežanj dopisa i memoranduma na stol, zapuhan se primio za stol i upitao zbunjenu Kerumovu tajnicu:
– Jel Skataretiko doša? Pitaju iz Komiteta šta je sa drenažom za stadion, za po ure oće vidit izvještaj.
U takvo je, eto, Gradsko vijeće prije tri godine stigao Željko Kerum, da zavede red i disciplinu kakva krasi njegovu firmu. U sedam ujutro zauzeo je stražarsko mjesto kod prike Svagija na kavi, izvadio komad papira i zapisivao tko kad dolazi na posao. A Svagi sve vrtio glavom i skanjivao se nad javašlukom u gradskoj administraciji.
Tri godine prošlo je otada, i zanimljivo je vidjeti kako stvari stoje danas. A stvari danas stoje tako da je strogi novi šef Željko Kerum ipak malo popustio. Nije više onako isključiv kao onog lipanjskog jutra kad je galamio i prijetio da će počistiti Banovinu od lijenčina što na posao dolaze u deset. Ljudi smo od krvi i mesa, Dalmatinci smo i katolici, nismo norveški protestanti, treba razumjeti ljude kad im valja učiniti spizu, odvesti djecu na kick boxing, dati intonak na brodu u lučici ili kupiti šećer za jematvu.
I sam Željko Kerum, na kraju krajeva, ponekad će malo ljudski zakasniti, i on je od krvi i mesa. Dobro, možda neće baš malo zakasniti, zakasnit će i više, ali nije to baš tako često. Dobro, jest možda malo češće, ali Bože moj, Dalmatinci smo i katolici, na kraju ipak dođe i obavi se posao. Dobro, možda na kraju i uopće ne dođe, ali posao se obavi. Ako se i ne obavi, Bože moj, obavit će se kad-tad. Neće Mediteranske igre biti otkazane ako Kerum ne dođe na posao.
Tri godine nakon one kave kod Svagija, strogi ali pravedni šef Željko Kerum, ukratko, uopće više ne dolazi na posao. Ne pamte u Gradskom vijeću kad su ga posljednji put vidjeli. Neki kažu da je bio jednom, lani u proljeće, a jedna iz Upravnih poslova kune se da ga je pred Uskrs vidjela kraj aparata za vodu, navodno ga je i snimila mobitelom. Iz njegova ureda kažu da se gospodin gradonačelnik jučer zvao tajnicu i javio da su Meje još zametene snijegom, i da će doći čim se ralica probije do Galerije Meštrović.
Upućeniji pak kažu da je jednog jutra prije tri godine, dan nakon izbora za gradonačelnika, Kerum sjeo kod Svagija na kavu kontrolirati tko kad dolazi u Banovinu, uzeo komad papira i sve zapisuje imena i uru kad se dolazi na posao. Popili on i prika tako bogami i tri kave, sačekivali zaposlene do deset, jedanaest, do podne, sve tako čekajući popili pivo, dva, zamezili onda desetak krafni pa zalili malo šampanjcem, čaša na čašu, piće na piće, u neka doba promijenili kafić, kava, pivo, krafna, šampanjac, piće na piće, ajmo kod mene u Jokera, ajmo, kava, pivo, krafna, piće, ajmo sad na rulet, ajmo, i jebiga. Prošlo tako tri godine.
Ekipe iz gradskog protokola u međuvremenu krstare gradom i traže šefa, neki zahtijevaju da se nestalog gradonačelnika proglasi mrtvim, pa da se može nastaviti s poslom. U potragu je, kažu, uključena i Gorska služba spašavanja, prekaljeni tragači obilaze nepristupačnije dijelove grada, policija se razvila u strijelce pa s psima češlja Marjan, ronioci pretražuju bazen na krovu Jokera, ali od gradonačelnika ni traga ni glasa. Sastalo se tako nekidan cijelo Gradsko vijeće u Vili Dalmacija na svečanoj sjednici za Dan državnosti, samo poteštata nema.
A Kerum nema pojma što se događa. Znate kako je, vrijeme s prijateljima leti, iz kafića u kockarnicu, iz kockarnice u kafić, tura na turu, proletjele tri godine dok si rekao „eks“.
Sjedi tako društvo kod Vjeke na Rivi, stavio Kerum na stol komad papira sa zapisanim nekim imenima i nekim urama, pa se pokušavaju sjetiti odakle mu i šta je to uopće. Taman Svagi zvao svoje u firmu da pošalju dvije gajbe krafni, da ne piju na gladno, kad eto ti iza palme Stipe Božić, u punoj opremi, sa cepinima, konopima i radio stanicom.
– Ljudi, evo Stipe! Sidi, Stipe, popij nešto! – srdačno mu se javio gradonačelnik. – Oš jedan gemišt od Perinjona? Mala, donesi, još jednu čašu!
– Željko, Isusatidraga, pa di si ti? – pitao ga, vele, naš proslavljeni alpinist. – Traže te po cilome gradu, čekaju te u Vili Dalmacija, na banketu za Dan državnosti!
– Mene?! – blenuo Kerum. – Zašto mene?
– Pa nije red bez gradonačelnika – objasnio mu Stipe, pa izvadio radio stanicu. – Orao zove, Orao zove, hitno helikopter kod Vjeke, prijem.
– Gradonačelnik!!! – lupio se tada Željko Kerum po čelu, izvadio četiri velike novčanice i stavio ih pod pepeljaru, pa se hitro digao od stola. – Ljudi, ja moran na posa, stvarno kasnin.
Slobodna Dalmacija, 25.06.2012.
Peščanik.net, 27.06.2012.
