Fotografije čitateljki, Slavica Miletić
Teško se Ivan Tepeš nosi sa statusom “totalne medijske zvijezde tvrde desnice”. I s teškom mukom nosi križ “čovjeka kojega je nova vlast odabrala za iznošenje svojih ključnih mjera i stavova”.
Iznenađen je, kaže, što je “njegov kratak odgovor u intervjuu za Globus potaknuo raspravu o lustraciji”, ali mu je “drago da se konačno počelo pričati o zločinima iz razdoblja komunizma”, premda “nije očekivao da će to izazvati ovakvo zanimanje javnosti i politike”. Jer se ni o zločinima iz komunističke ere ni o lustraciji od 1990. naovamo valjda i nije raspravljalo, ma ni riječ u zemlji Hrvatskoj da bi se o tome rekla, eto sve do Tepešova kratkog ali epohalnog odgovora na pitanje novinara Gorana Penića: “Jeste li počeli pisati Zakon o lustraciji, i koga bi taj zakon obuhvatio?”
Taj revolucionarni Tepešov kratki odgovor glasi: “Na njemu se radi. Taj zakon neće predstavljati lov na vještice i ne bi smio biti progon nikoga nego lustracija treba biti jedna nit vodilja da nijedan zločin od svibnja 1945. ne smije ostati nekažnjen. Ne može se slati poruka djeci i unucima da se zločin isplati.”
Ako odgovor i jest kratak, ne može se reći da je baš jasan, pa novinar sugovornika upozorava da je “to stvar pravosuđa”. Tepeš, naravno, i nije htio reći ništa drugo osim da to što “neće predstavljati lov na vještice i što ne bi smjelo biti progon nikoga” ne znači da lova i progona biti neće: “Pa da, u tom kontekstu i gledam na to. Postoje određeni spisi i ljudi koji su radili zločine. Kao što Izrael i danas lovi naciste u poodmakloj dobi, ne vidim razloga zašto ne bismo i mi lovili zločince iz komunističkog režima.”
Ništa on pod milim Bogom ne bi ni radio nego lovio i gonio, ali mu je to iz nekog razloga neugodno priznati a da se ne ogradi od lovljenja i gonjenja. Pa se neobjašnjiv samome sebi neprestano pokušava objasniti po medijima. Pa onda u izjavi Novom listu taj Zakon o lustraciji naziva “eventualnim”. Pa lomi ganglije tumačeći kako to legislativno čudo “nije ni u kakvoj završnoj fazi” i kako je “daleko od toga da bi nekakav zakonski nacrt u tom smislu bio poslan u zakonsku proceduru”. Pa onda još – valjda u strahu da ni taj lustracijski nedogled ne izgleda dovoljno nedogledno – zaziva “široku javnu raspravu u kojoj bi sudjelovali pravnici, povjesničari, sociolozi i svi drugi koji o toj temi imaju što reći”.
A kada mu “oni koji o toj temi imaju što reći” kažu da lustracija nije isto što i progon zločinaca, jer pravno procesuiranje počinitelja zločina omogućuju i postojeći zakonski propisi pravne države Hrvatske, pa u te svrhe nije potrebno – baš naprotiv, nepotrebno je i zbunjujuće – donositi poseban Zakon o lustraciji, što na to može odgovoriti Ivan Tepeš?
Ništa, jer on ne razumije da postoji ikakva razlika između lustracije i pravnih sankcija za počinjene zločine. Ništa, budući da on zapravo i ne zna što govori, ali – eto – govoriti mora, em štošta em svašta em koješta, jer kako bi inače laštio svoj imidž “totalne medijske zvijezde tvrde desnice”?!
I sva ta njegova priča o nužnosti lustracije, i sav taj zakonosricateljski napor što ga navodno poduzima udruga Hrvatski križni put od koje je netko morao naručiti taj posao – a jedini bi naručitelj mogla biti Vlada Republike Hrvatske, s nečijim potpisom i pečatom ispod narudžbe koja bi morala biti javno dostupna – sve je to jedna sljeparija. Sljeparija koja ne služi ničemu osim onome što lustracijski aktivisti tobože nipošto ne žele raditi i što unaprijed odbacuju i nazivaju “lovom na vještice”. Jer čime bi se oni bavili i zabavili ako bi kakav-takav Zakon o lustraciji ikada bio napisan i izglasan, ako bi se kakva-takva lustracija sa zakonskom snagom kad-tad obavila?
To što oni nazivaju lustracijom ima svoju političku upotrebnu vrijednost samo dok se ne ozakoni, samo dok se pomoću te floskule uspješno napumpava javna histerija, samo dok se u Narodnim novinama ne objavi obavezujuća Karamarkova definicija tog pojma o čijem stvarnom značenju ni sam pojma nema: “Lustracija je naša odluka da ne želimo imati posla s vrijednostima prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Lustracija je naša odluka da se sve naše vrijednosti suvremene hrvatske države baziraju na Domovinskom ratu, braniteljima i Franji Tuđmanu.”
Onog trenutka kad se tako formulirana lustracija pretoči u zakonske paragrafe, bit će napisana i pravna formula za svođenje računa s nositeljima svake totalitarno raspoložene vlasti koja – baš kao po modelu što ga je odnekud prepisao Karamarko – čitavom društvu nameće vrijednosni sustav jedne političke partije zasnovan na kultu rata, vojske i vođe. I što na to reći osim – iz Karamarkovih usta, kroz Tepešov megafon, u hrvatski Ustav?!
Novi list, 22.02.2016.
Peščanik.net, 23.02.2016.
Srodni link: Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Uvod u lustraciju
