AFP, Getty images http://bit.ly/1xNUwX9

 
Prije nekoliko godina Boris Tadić je oštro zamjerio Hrvatima što ovako pompozno slave Oluju, jer i Srbi bi, veli, mogli slaviti Srebrenicu, ali je ne slave. Bio je to strašan, neoprostiv gaf tadašnjeg srbijanskog predsjednika, poznatog po tome što je brinuo da ne bude previše oštar prema srpskim nacionalistima, da bi na kraju otišao s vlasti jer je bio previše blag prema anacionalnom kriminalu i korupciji. Jer, Srebrenica je jedinstven i neumnoživ primjer ratnih zločina u jugoslavenskim ratovima devedesetih i s njom se naprosto ništa ne može, ne smije uspoređivati. Ali, to ne znači da prvi dio Tadićeve rečenice ne stoji. Obljetnice Oluje zbilja se obilježavaju u Hrvatskoj s toliko zapaljivog trijumfalizma da je jasno da se njima ne slavi samo oslobođenje zemlje, nego isto toliko, zapravo i više, masovni odlazak Srba iz nje.

To znači da, iako kninske proslave formalno organizira država, njima zapravo iz drugog plana upravlja ekstremna i revanšistička struja u hrvatskoj politici. Prošle godine Ivo Josipović i Zoran Milanović pokušali su u Kninu to malo okrenuti na svoju stranu i zna se kako je to završilo. Milanović je orkestralno izviždan i izvrijeđan iako je održao vrlo pravovjeran govor u kojem je rekao da je “naš put bio pravi i nije imao alternative”, ali uz dodatak koji mu očito nije oprošten, da je “Hrvatska ovdje obranjena na jako frustrirajući i težak način”. Izviždan je, iako blaže, čak i Ivo Josipović, čovjek neuništive volje da se nikome ne zamjeri (ne računajući tu Milorada Pupovca i tjednik Novosti), kojemu je to valjda prvi zvižduk u životu, a svakako u predsjedničkom mandatu. Ovaj put ga je ipak dobio nakon što je rekao da “trebamo pružiti ruku i onima na drugoj strani i trebamo pružiti ruku i nacionalnim manjinama, jer Hrvatska je europska i takva će i ostati”.

Kninski koncert zvižduka toliko je neprijatno odjeknuo da se od njega morao ograditi čak i Tomislav Karamarko, iako uz vrlo zanimljiv i znakovit dodatak da za to “ne treba tražiti krivca”. Pa da, u ovdašnjoj tradiciji je da se krivce za ovakve stvari traži u nekontroliranoj svjetini na tribinama, dakle na marginama događaja, a braniteljske i pseudobraniteljske udruge nisu nikakvi marginalci. One su, zajedno sa svojim političkim sponzorima, kako rekoh, stvarni i nesumnjivi vlasnici licence za kninske proslave godišnjica Oluje. To se moglo vidjeti i kroz jednu pomalo zagonetnu epizodu koja se dogodila uoči ovogodišnje proslave u Kninu. U tjedniku Globus pojavio se naizgled vrlo intrigantan tekst u kojem se tvrdi da branitelji ucjenjuju državni vrh da na proslavi za nekoliko dana ne smiju govoriti Milanović i Josipović, pa čak i da državni vrh smije hodati samo na kraju kninske kolone. Dakle, magarcima je ostavljeno što im i pripada, zadnja klupa.

Moram priznati da mi se, pročitavši to, informacija učinila pomalo sumnjiva i izgledalo mi je da svakako treba ostaviti mogućnost da je barem malčice pogurana iz izvora na Gornjem gradu, na Pantovčaku, ili i iz oba. Ali, ta dvojba zasjenjena je odmah zatim, kada su se oglasili predstavnici faktičnih producenata kninske predstave (Josip Klemm i Ante Deur). Oni su u ime braniteljskih (i pseudobraniteljskih) udruga kojima su na čelu energično zanijekali da je pred državni vrh postavljen ovakav neumjesan zahtjev. O, naprotiv, oni su izuzetno zadovoljni što će Milanović i Josipović govoriti u Kninu, i umalo ne rekoše da jedva čekaju da čuju njihova važna izlaganja. A to je pametnome dosta. Ovim su se praktički predstavili kao oni koji suvereno odlučuju da li dopustiti čelnim ljudima Hrvatske da govore u Kninu, i oni im, evo, to dopuštaju, jer su, kao, shvatili da ono zimošnje opstruiranje i zaprečavanje državnih čelnika u koloni u Vukovaru nije bilo najpametnije.

Naravno, u Kninu se može dogoditi i obratno. Pa da posebno Milanović bude opet dočekan jarosnim zvižducima, a možda i gađan prezrelim voćem i užeglim jajima, nakon čega bi sigurno počela nova runda nadmudrivanja i preseravanja jesu li za to krivi branitelji ili možda ono moguće podmetanje njima u Globusu. A toga je stvarno dosta. Ovo mučenje s obljetnicom Oluje koje se ponavlja iz godine u godinu trebalo bi prekinuti jednostavno tako da se proslava u Kninu – ukine. Da, svakome je jasno, pa i meni, da takav prijedlog može naići samo na zgražanje i užasavanje braniteljskih udruga, a možda samo za nijansu blaže reagirali bi i u državnom vrhu. Ali, polako, nemamo ovdje namjeru nikome dirati u delikatne nacionalne osjećaje, a pogotovo se nemamo namjeru iživljavati nad bilo kime, kako se to ustalilo u Kninu.

Ovaj prijedlog ima, naime, i stavak dva, a to je da bi proslave obljetnica Oluje trebalo preseliti u Vukovar, odmah ću objasniti i zašto. Vukovar je simbolička metropola Podunavlja, koji je, poznato je, reintegriran u sastav hrvatskog državnog teritorija mirnim putem, što znači i da je ondje ostala većina srpskog življa, ili barem većina onih koji su to svojom voljom htjeli. Time bi se postigle dvije važne stvari koje kao mlinski kamen opterećuju sadašnju proslavu u Kninu. Prvo, pokušalo bi se otkloniti prigovor da je Oluja pokrenuta s unaprijed planiranim ciljem da se Hrvatsku ne samo oslobodi od srpske okupacije, nego i da je se etnički očisti od starosjedilačkog srpskog stanovništva. Drugo zatvorilo bi se usta vukovarskim antićirilićnim stožerašima koji zazivaju “drugu Oluju” u Podunavlju, pokazujući time da stvarno nemaju toliko namjeru prognati ćirilicu koliko one koji se njome služe, i potvrđujući da je i “prva” Oluja poduzeta s tim ciljem.

 Napokon postoji i nešto treće, što nadvisuje sve spomenuto, jer se tiče elementarnog duhovnog zdravlja Hrvatske i Srbije. Dogodine se puni, hej, dvadeset godina od Oluje, ali ta dinarska vjetrušina i dalje traje i nikako da se stiša i slegne uz zemlju. Naprotiv izgleda kao da Hrvati već dva desetljeća svake godine iznova guše srpsku pobunu i, “koletaralno”, preseljavaju Srbe, dok se u Srbiji ne prestaje govoriti, u neprekinutom grču samoviktimizacije, o “najvećem etničkom čišćenju poslije Drugog svjetskog rata”, što uvelike stoji, ali kada se ponovi dvadeset puta ispada da je prognano ne nekoliko stotina hiljada nego nekoliko milijuna Srba. I sada je toga zbilja dosta. Čak ni japanske komemoracije žrtava zaumnih atomskih udara na ovu zemlju koncem Drugog svjetskog rata, a još manje komemoracije žrtava antifašističke koalicije u Normandiji, nisu impregnirane s ovoliko mržnje prema ratnom protivniku i njegovom narodu.

Zato bi na objema stranama, hrvatskoj i srpskoj, trebalo otvoriti natječaj za državnike koji će imati toliko povijesne mudrosti i političke petlje da ukrote, tj. razoružaju, demilitariziraju Oluju. Ali, žalibože, na objema stranama ne vidi se nikoga tko bi na tom natječaju pobijedio, pa čak nikoga tko bi se na taj natječaj i samo usudio prijaviti.

 
H-alter, 01.08.2014.

Peščanik.net, 02.08.2014.