Mauricio Feraris, Goodbye Kant!, Paideia, Beograd 2010, preveo Ivo Kara-Pešić
Immanuel Kant je revolucionirao skoro sva područja filozofije. Njegovo se djelo u filozofiji po revolucionarnosti često uspoređuje s Francuskom revolucijom u politici, revolucijom koja je Kanta oduševljavala i nadahnjivala.
Prirodno stajalište u tradicionalnoj filozofiji prije Kanta bio je realizam. Za realistu, naša se spoznaja zasniva na stvarima i situacijama koje su od nje nezavisne i koje je čine istinitom. Istinitost i lažnost su nezavisne od naših misli i jezika. U ranom novom vijeku počelo se razvijati suprotno stajalište, koje je svoj puni izraz dobilo upravo zahvaljujući Kantu.
Prema suprotnom stajalištu, naš um i jezik neka su vrsta naočala kroz koje gledamo svijet i koje “oblikuju” naš svijet. Prema tome, situacije, predmeti i osobine koje saznajemo nisu dati nezavisno od nas, nego ih određujemo mi, odnosno naš saznajni aparat. Način kako ih određujemo zavisi od naših jezičko-pojmovnih mogućnosti. To se stajalište često nazivalo subjektivni idealizam, ali kako termin „idealizam“ pokriva mnogo različitih zamisli i orijentacija, danas je češći naziv antirealizam.
Najoštriju varijantu razvio je George Berkeley: vanjski predmeti su samo naše ideje. Umjerena teza antirealizma može se izraziti ovako: nema smisla govoriti o svijetu nezavisno od naše pojmovne sheme kroz koju pristupamo realnosti.
U povijesti filozofije takvo stajalište nalazimo prvi put jasno formulirano kod Kanta. On ga uspoređuje s Kopernikovim otkrićem da se ne vrti Sunce oko Zemlje već obratno: ne upravlja se naše mišljenje prema predmetima, već se predmeti upravljaju prema zakonima našeg mišljenja (po tome se njegova ideja zove “kopernikanski obrat”).
Općenito, antirealizam tvrdi da saznanje, naše pojmove i misli, ne možemo utemeljiti u nezavisnim i objektivnim karakteristikama vanjskog svijeta. Upravo obrnuto, naša slika svijeta određena je našim pojmovnim i jezičkim okvirom. Slikovito rečeno, vanjske osobine su sjenka što je naši pojmovi i riječi bacaju na realnost.
Još blaže antirealističko stajalište susrećemo u filozofskoj hermeneutici čiji su najistaknutiji zastupnici Hans-Georg Gadamer, Paul Ricoeur i Gianni Vattimo. Svijet nam je dostupan samo preko razumijevanja jezika. Bivstvovanje nam je pristupačno samo kao razumljeno i u jeziku izloženo bivstvovanje.
Italijanski filozof Maurizio Ferraris u svojoj simpatično napisanoj knjizi Goodbye Kant! nastoji se suprotstaviti upravo ovom antirealističkom stajalištu, argumentirajući da se iskustvo strukturira na osnovu unutrašnjih pravila prije intervencije jezičko-pojmovnih shema. I pošto kantovska ideja nije prestala do dana današnjeg izazivati učinke i filijacije, njena dekonstrukcija valja da poprimi smisao oproštaja od svih filozofskih stajališta koja su konstruirana i razvijena upravo na ideji jezičke i pojmovne sheme i koja, na kraju krajeva, nastoje rastvoriti i sam pojam „realnosti“.
Ferrarisova nas knjiga zato, s jedne strane, nastoji što slikovitije uvesti u čitanje Kantove Kritike čistog uma, a s druge ima veoma preciznu filozofsku namjeru: obračunati se sa Kantovim „kopernikanskim obratom“, što za Ferrarisa znači pokazati nužnost ponovnog preuzimanja realističke zamisli, vratiti se ispitivanju inherentnih struktura predmeta kao takvog. S ove točke gledišta, odbijajući kantovski antirealizam, Ferraris zauzima distancu i prema filozofskoj hermeneutici kojoj je do nedavno, kao učenik Gadamera i Vattima, i sam pripadao. Naspram svoje ranije pozicije, Ferraris sada skreće pažnju na činjenicu „da se veći dio našeg iskustva, ma kako istančano može da postane, oslanja na neproziran i nepopravljiv teren na kojem pojmovne sheme koje organizuju naše znanje nisu mnogo bitne“.
Problem što ga knjiga Mauriza Ferrarisa postavlja ima dakle eminentno teorijski karakter: odnos između iskustva i mišljenja. Prema Ferrarisu, Kant može naglašavati važnost pojmovnih i jezičkih shema samo zato što sistematski brka teoriju saznanja sa teorijom iskustva i umjesto da opisuje iskustvo što ga imamo o svijetu, on razmatra znanstvene pojmove svojega vremena, uvjeren da oni strukturiraju samo naše opažajno iskustvo. Na taj je način Kant samo potpirio one konfuzije koje su na kraju dovele do toga da historičar znanosti Thomas Kuhn tvrdi da promjena znanstvene paradigme modificira i svijet našeg opažanja.
Ferraris se očito nadovezuje na objektivizam koji se, primarno u antikantovskoj funkciji, razvio kod autora kao što su Bolzano, Meinong i Frege, autora zaslužnih za uspostavu jednog ne-naivnog realizma. On se nadasve susreće kod Edmunda Husserla, koji je, kako kaže Ferraris, „ukazao na pravi put“ strogim razlikovanjem između iskustva i mišljenja: tako Einstein, recimo, modificira način na koji mislimo prostor, ali ne i naše iskustvo prostora. Um može da se napreže koliko zna i umije, ali predmeti ostaju tamo gdje jesu i kako jesu. Preuzimajući te i takve teme, Ferraris nas poziva na zauzimanje fenomenološkog objektivizma. I nudi niz razloga za vraćanje fenomenologiji, shvaćenoj ne toliko kao teorija subjektiviteta, koliko kao teorija iskustva, njegovih pravila i tendencija što, pasivno, u njemu djeluju.
U znalačkom prevodu i s instruktivnim predgovorom Ferrarisova učenika Iva Kara-Pešića, knjiga Goodbye Kant! filozofski je hit koji nas uvodi u temeljna pitanja na koja savremena filozofija traži odgovore.
Peščanik.net, 04.06.2010.
