Na zidovima brojnih liftova može se pročitati (dakako, nesvjesno sročena) svojevrsna kvintesencija višestoljetnoga društvenog poretka: “Poštovani korisnici dizala! Sve zastoje na dizalu molimo dojavite na besplatan broj telefona (xxxxxx). U izvanrednim situacijama možete koristiti broj (xxxxxx), koji nije besplatan“. Uputu je, gotovo očito, moguće razumjeti kao parabolu koja upućuje na ključni problem kapitalizma. On je – i po samorazumijevanju – možda prihvatljiv sustav za dobra, mirna vremena, ali u trenucima nepogoda ili kriza njegove se konstitutivne osobine pokazuju kao neposredna opasnost po društvo (tj. brojne pojedince u njemu).
Elementarne nepogode (u normalnim sredinama to su ekstremne prirodne pojave, uragani, potresi, poplave, vulkanske erupcije, a ne političke eskapade) dovode, poznato je, svagda iznova do javnih svađa u povodu “profiterskoga nabijanja cijena”. S jedne strane, dogmatski liberali (kakvi se blogovima u posljednje vrijeme šire i hrvatskim cyber prostorom) ustraju pri tvrdnji da je “pravedna cijena” puka moralistička izmišljotina. Jer, cijene se svagda formiraju na osnovi ponude i tražnje, pa je, logički, (barem) jedna strana uvijek pod nekom vrsti pritiska. Koliko god istine bilo u tomu (a svakako je ima), ostaje ipak, s druge strane, nedogovorenim pitanje o situaciji u kojoj, takorekuć, dolazi do prijelaza kvantitete u kvalitetu. Ovaj je dijalektički obrazac, uz to, svakome poštenom (ili “gnjilom“) liberalu već metodički mrzak, da se o sadržajnim konsekvencijama i ne govori.
Kad kvantiteta prelazi u kvalitetu?
Ipak, čak i osviještena libertarijanska pozicija, poput Nozickove, rabi sintagmu “teške moralne katastrofe”, kao oznaku izvanrednosti nekoga socijalnog stanja koje ipak može dopustiti intervenciju u sustav. Premda je sintagma ubačena kao neka vrst (izvansustavske, naknadne) zaštite od niza prigovora konceptu ultraminimalne države, ona ipak upućuje na to da i (razumnim) radikalima (srećom) nedostaje hrabrosti za tvrdnju da je moralno dopustivo nedjelatno gledati kako ljudi umiru od gladi ili bolesti u ime specifično interpretiranoga Kantova načela da čovjek čovjeku treba uvijek biti ciljem, a ne svrhom, pa ni svrhom u dokazivanju nekoga (npr. egalitarističkoga ili čak humanističkog) svjetonazora (kako to Nozick prigovara Rawlsovu zagovaranju maximin strategije).
Ali, prihvati li se moralna obveza nekorištenja drugih ljudi kao svrhe, njihova se egzistencija postulira kao vrijednost po sebi. A to znači, kako bi pravnici rekli, i kao objekt (pravne) zaštite. Ostaje “samo“ pitanje o kriterijima na osnovi kojih se procjenjuje kada je na djelu neposredna ugroženost života, ili pak “teška moralna katastrofa“ (lako ćemo s lakšom, valjda).
Tvrtka koja opslužuje uvodno apostrofirani lift polazi, očito, od pretpostavke da zapeti u dizalu ne predstavlja neposrednu ugrozu života, ali je, ipak, dovoljno ozbiljan incident da bi se moglo ponešto utržiti na nervozi, strahu ili panici onih koji se u liftu protiv volje nalaze. Vjerojatno je, također, da se u slučajevima sunovrata dizala i tako ne može očekivati da će biti dovoljno vremena za prijavu kvara – pa se ni rečenoj tvrtki ne može prigovoriti eksploatacija neposredne životne opasnosti, nego “tek” ljudskoga straha (od čega, premda na nešto drukčiji način, živi i čitava industrija horrora).
Kako bilo, priča ilustrira to da kapitalizam kao društveni ustroj zasnovan na sustavskoj pretpostavci slobode tržištasvagda potrebuje neku vrst štaka, doduše u izvanrednim situacijama (kako je to sa štakama i inače slučaj). Na užas svakoga radikalnog liberala (ako sama sintagma nije contradictio in terminis) tržište ne može – samo sobom – očuvati ni egzistencijski minimum ljudskosti. U nekom se trenutku pojavljuje nužnost solidarnosti s onima koji su najgore prošli – bila ta solidarnost spontana (na što je odveć riskantno kladiti se u načelu) ili nametnuta aparatom (državne) sile.
Produžavanje izvanrednog stanja
I opet ostaje pitanje o modusu prijelaza – o tomu kada državna intervencija mora početi, a kada pak prestati. Liberali (ali i konzervativci, pa i libertarijanci) nedvojbeno s pravom dvoje u to da će državni aparat lako pristati na umanjenje svoje – jednom izborene – proširene funkcije. Vjerojatnije je – kako to iskustva iz raznih vremena i sredina potkrepljuju – da će nastojati iznaći (dapače: izmisliti) razloge za produživanje izvanrednoga stanja (a društvo koje se, recimo, jedva oporavlja od neke kataklizme možda neće imati dovoljno snage da se tomu usprotivi).
Socijalisti (svih boja, osim anarhista) u pravu su pak kada tvrde da će opseg i doseg nepogode (a posebice neposredne opasnosti od nje) biti objektom ideologiziranih interpretacija koje će, barem u jednome svjetonazorskom modelu, težiti odgađanju, pa i onemogućavanju “izvantržišne intervencije” (pa i same potrebe za njom). U tradiciji političkoga mišljenja (od Rimljana, do Schmitta i Agambena) izvanredno je stanje razmatrano u kontekstu ratnih opasnosti(odnosno unutrašnje – političke i/ili socijalne – ugroženosti poretka). U ovakvu je postavu manipuliranje u mnogome olakšano (uz opsežnu stručnu literaturu zorno to pokazuje, npr., zaplet svojevremeno popularnoga filma “Wag the dog” – no motiv je, i filmski, iznimno proširen, pa seže i u crno-bijelu tradiciju).
Pitanje demokracije i siromaštva
Ono što je pritom bitno jest to sama intervencijska državna forma nije bitna – ona može, ali i ne mora biti demokratska; kako je već u ovoj seriji tekstova naznačeno: kapitalizam može bez demokracije, to je povijesno dokazano. Nije, međutim, dokazano da demokracija (u nacionalnoj državi) može bez kapitalizma. S druge pak strane, na djelu je jednostavan logički paradoks – demokracija ne može nastati na demokratski način, jer bi njezino demokratsko “nastajanje“ značilo da demokracija već postoji (te stoga ne može “nastati“).
Koincidencija ova dva genetska obilježja upućuje na (povijesno početni) autoritarni kapitalistički poredak koji u kasnijim specifičnim kriznim uvjetima ne uspijeva obaviti svoju intervencijsku, zapravo: korekcijsku funkciju (potreba za njom raste nakon Amerikanske i Francuske revolucije, točnije nakon sve širega usvajanja koncepta ljudskih prava). Jednostavno, egzistencijska ugroženost mnogih u (kapitalističkome) društvu za autoritarni politički model neće biti dostatno važnom temom. Da bi se takvo stanje promijenilo – ne dovodeći pritom proizvodni (i raspodjelni) model u pitanje – nužno je da siromašni dođu do riječi u političkoj zajednici kako bi se politička moć okrenula onima koji su ugroženi u društvu. Od Aristotela (glasovito mjesto iz III. knjige Politike) znano je da demokracija biva pod pretpostavkom da vladaju oni koji su siromašni. Demokracija tako u nekim povijesnim trenucima spašava kapitalizam, zapravo: obavlja institucijskidamage control, jer to u najtežim složajima može samo sustav koji sve (odrasle) iz društva poziva u zajednicu.
Premda autoritarni sustavi imaju image efikasnih intervenata, njihova unutrašnja logika ne omogućuje politiziranje potreba deprivilegiranih, stoga što to protuslovi samoj naravi aparata (koji vlastito funkcioniranje počesto promovira u ključnu zasadu sustava). S druge strane, u takvome je sustavu politička osmoza moguća samo interesima socijalno već privilegiranih (čija socijalna moć i osigurava državnu vlast). Svemu tomu nasuprot, demokracija, kako je već rečeno, samom frazeologijom baziranom na jednakosti mijenja javnu percepciju ključnih problema neke sredine otvarajući politički zabran i žrtvama tržišta, te demokratska država može (u najboljim trenucima) obaviti posao (ili, najčešće, dio posla) zbrinjavanja onih kojima je egzistencija kapitalizmom doista ugrožena.
No, demokracija tendira tomu da samu sebe posve ozbiljno shvati, da jednakost državljana ne uzima u obzir tek pravno i politički, uz uvjet da su klasne “karakterne maske” (često navođeno mjesto iz Marxova Kapitala I.) ostavljene kao nedirnuta društvena realnost. To prelijevanje demokracije iz zajednice u pojedine socijalne segmente ugrozit će, barem perspektivno, odnose koje bi trebalo spašavati – čistoću tržišne slobode, npr. I tada u pravilu dolazi do reakcija. U suvremenoj epohi one će biti demokratski (tj. izborno) legitimirane, jer obrat netom formuliranoga paradoksa ne važi –demokracija može nestati na demokratski način. U realnosti se, ipak, najčešće radi o njezinu kljaštrenju.
Thatcher, demokracija, kapitalizam
Nedavna je smrt Margaret Thatcher izazvala podsjećanje na političarku koja se proslavila kao posvećena aktivistica reduciranja nekih od (socijalno) demokratskih ustanova kada su postale „odveć skupe“. Kolika je ovo neprestance ponavljano opravdanje zapravo promašeno uvjerljivo demonstrira (tek) ovih dana afera “Offshore leaks” – po strani od niza pojedinačnih skandala, pokazuje se da su počeci prakse izbjegavanja poreza vezani baš uz Thatcheričino (i Reaganovo vrijeme). A radi se o novcu koji je nezanemariv udio svjetskoga bogatstva; 20-30 tisuća milijardi dolara. Drukčije rečeno, nisu socijalna davanja postajala preskupima po sebi, nego se radilo o ideologiji koja je trebala zakriti (još jedno) odbijanje preraspodjele bogatstva. Da bi si tisuće mogle dopustiti život pod povlaštenim uvjetima bruto=neto,milijunima je trebalo uzeti, a to se moglo samo redukcijom nekih od važnih demokratskih obrazaca.
Naravno, svjetska, a posebice britanska podijeljenost reakcija na smrt Margaret Thatcher odrazila se je i na hrvatsku javnost – uz uobičajeni dodatak neukosti. Jedni su pričali kako je to političarka koja je pomogla Hrvatskoj na putu do međunarodnoga priznanja (što je neprijeporno), zapostavljajući sve ostalo. HTV je pak ustvrdio da je riječ o “ženi koja se visoko uzdigla iznad svog podrijetla“ (i nehotice, a za baronesu znakovito, vraćajući u igru feudalni kategorijalni aparat). Na tom je tragu jedan domaći bloger, zapravo hagiografijski, opjevao njezin “naporan i principijelan rad unutar stranke, od lokalnih razina do najviših političkih funkcija Ujedinjenog Kraljevstva“ (vjerojatno bi to začudilo i samu pokojnicu, kao i njezine suvremenike – unutar stranke i izvan nje – da se o politolozima i sociolozima i ne govori).
Društvo i zajednica
No, to je obvezatan dio posmrtnih rituala; uljepšavanje pokojnik(c)a ne obavlja se samo u pogrebnim zavodima. Drugi je aspekt tih rituala težnja da se pleše po grobu preminule veličine (a Margaret Thatcher je to svakako bila, neovisno o vrednovanju). I u tomu se domaći plesači pokazuju smušenima: “Ona je svojom teorijom i ideologijom, a još više svojim djelovanjem i radom dokazala da je eutanaziranje društva i društvenosti, zajednice i zajedništva bilo ujedno i pretpostavka i posljedica napredovanja kapitalizma prema njegovoj konačnoj globalnoj pobjedi“. Ostavi li se cirkularno raspoređivanje uzroka i posljedica po strani, nadobudni lokalni komentator spektakularno promašuje pravi problem – upravo, naime, zbog dokidanja društvenosti, na čemu je Margaret Thatcher predano radila, ona nije mogla dokinuti i zajedništvo. Dapače, nužno je postulirala (ponajprije patriotsko) zajedništvo kao nadomjestak (suspektne) društvenosti (što kulminira – ali se, naravno, ne iscrpljuje – s falklandskom epizodom).
Sama je “čelična lady“ tek epizoda (ma koliko značajna bila) u svojevrsnoj epohalnoj sinusoidi koja ocrtava odnos kapitalizma i demokracije. I jedna i druga kategorija široko su (premda nikako unisono) prihvaćene kao oznake (barem) najmanje lošega modela ustroja društva, odnosno zajednice, kao ovlašteni jamci (realno moguće) slobode pojedinca koji živi s drugima. Ma koliko gdjekada bile uvjerljive, kritike ovih koncepata ostaju prekratkima i kada treba formulirati održivu alternativu, a kamoli ju realizirati. Dok je, naime, fundamentalna utopija kapitalizma dospjela do niza ostvarenja (sa štakama i bez njih), na drugoj strani kao da ostaje tek zazivanje (zasada?) neizvodivoga, zastaloga primjerice u stihovima Krisa Kristoffersona (glasom Janis Joplin, dakako): “Freedom’s just another word for nothin’ left to lose/ Nothin’ don’t mean nothin’ hon’ if it ain’t free“.
Banka, 26.04.2013.
Peščanik.net, 27.04.2013.