Prije nešto više od godine dobro poznati György Soros je u interviewu „Newsweeku” prognozirao da SAD (ali i EU) uskoro očekuje klasna borba na ulicama (uz upozorenje da takva zbivanja mogu donijeti zlo). Iskaz je izazvao pravu uzbunu, kako unutar „poslovne zajednice”, tako i unutar one ljevičarskih aktivista. Prvi su bili šokirani činjenicom da prononsirani liberal „pada u tako rigidne formulacije iz prošlosti”, drugi pak time što „smrdljivo bogati truli liberal” odjednom rabi njihovo „kategorijalno oružje”. Soros je i poslije u nekoliko navrata rabio klasnu formulu (pored ostaloga – bliže Mussolinijevu stilu – i za opis odnosa između država dužnika i vjerovnika unutar EU), ali šok je pao u zaborav – a problem je ostao.
Promašena polemika
Upravo je Soros i bio prava osoba za takvo upozorenje s gornjega kraja socijalne ljestvice, jer je (socijalni) liberal ne toliko stoga što je milijarder, koliko zbog toga što je (pre)ozbiljno shvatio naobrazbu kod Poppera. U stilu frankfurtskih teoretika prve generacije moglo bi se, možda, reći: kada i liberali pojme zaoštrenost socijalnih konflikata obično je već prekasno, jer to znači da je društveno nezadovoljstvo prodrlo u politički zabran – najčešće na devastirajući način. No, javnost je danas očito znatno ciničnija no u tridesetima, pa „prejaka reč“ (osviještenoga liberala o klasnoj borbi) više odista nikoga ne može ubiti.
Ipak, njezini odjeci ostaju… u Hrvatskoj u farsičnome obliku, dakako. Dobro to pokazuje spektakularno promašena polemika Hrvatske udruge poslodavaca s premijerom. O nezgrapnim formulacijama koje su se proteklih mjeseci Milanoviću otimale s jezika nije više ni potrebno razglabati, pa ni kada je riječ o interviewu HTV-u na koji se HUP obrušio. Tamo je, primjerice, pokazao frapantno nepoznavanje funkcije sindikata i specifičnosti njihova djelovanja spram stranačke politike (savjetujući sindikatima da se bave izborima), ali i osnova socijaldemokratske politike (hvaleći se, naime, da u svojem radnome vijeku nije imao posla sa sindikatima – jer je, kako reče, bio isključivo egoistički i patriotski motiviran?!).
Poduzetnička utopija
No, Milanovićeve uobičajene nepreciznosti i, što je važnije, nedomišljenosti nisu bile temom oštroga nezadovoljstva poslodavaca. Oni su svoj programatski nastup u kritičkome postavu vezali uz premijerovu primjedbu da “ima onih koji bi radnike tretirali kao stvari“. Teško je izvana reći kako je došlo do sinapse koja je premijera uputila na kritičku uporabu koncepta postvarenja (à la mladi Lukács), ali HUP se zbog toga doista ešofirao:
“Inzistiranje na navodnom antagonizmu radnika i poslodavaca promašeno je i štetno za cijelo društvo. Poslodavci i radnici su partneri koji ovise jedni o drugima i dijele zajedničke interese ostvarivanja dobrih rezultata poslovanja kao preduvjeta za stvaranje novih i očuvanje postojećih radnih mjesta. …Vlada kao socijalni partner i radnicima i poslodavcima ne bi smjela dodatno ohrabrivati navodni međusobni antagonizam već promovirati rad i poduzetničku kreaciju kao nerazdvojive temelje koji ruku pod ruku zajednički ostvaruju gospodarski rast i razvoj.“
Neobično je, ponajprije, to što su u HUP-u toliko pogođeni „insistiranjem na navodnom antagonizmu radnika i poslodavaca“. Jer, ljude koji raspolažu polugama društvene moći kakve su poslodavačkoj udruzi nedvojbeno na raspolaganju nešto “navodno“ doista ne bi smjelo uznemiravati. Poslodavce, čini se, ponajprije smeta samo spominjanje mogućega sukoba u društvu i zato se (u ime čitava društva, dakako) bune protiv Milanovićevih riječi. Oni bi društvo nekako radije vidjeli u kategorijama kooperacije, partnerstva – zapravo kao zajednicu u kojoj svi sretno i neprotuslovno žive zajedno. No, i u toj poduzetničkoj utopiji neki su, posve razvidno, “prošli“ znatno bolje od ostalih – razlog je tomu, reći će svaki iole osviješteni entrepreneur, u tržišno posredovanim razlikama u kvaliteti među ljudima.
No, ni ovako naivno tumačenje nadgradnje tržišne konkurencije kao produžetka antropologijskih danosti ne dostaje u obrazloženju nametanja zajednice društvu koje poslodavci paradoksalno žele, jer baš od društvenih sukoba oni zapravo i žive (bit će da se ponašaju kao poslovični trener koji u trenutku povoljnoga rezultata za svoj tim počinje vikati: „Sudac, vrijeme!“).
U svakidašnjoj frazeologiji koju poslodavci izgleda dijele s brojnim političarima to se ogleda u ponavljanju neokonzervativne doskočice (koju nevježe, navodno kritički, populariziraju kao neoliberalnu) o tomu da smo “svi previše trošili, pa svi moramo i štedjeti“. Hotimično brkanje državnoga i individualnog (ili kućnog) budžeta (koji stalno krivo prevode riječju proračun) izvanjska je oznaka – tipično konzervativnoga – brkanja društva i zajednice.
Društveni i zajednički dugovi
Dugovi su, naime, ponajprije društveni – a to znači da ih valja pripisati pojedincima, skupinama, tvrtkama koje su se zadužile. Jer, društvo je u formativnoj tradiciji Moderne ustanovno poprište interesno zasnovanih sukoba, arena u kojoj privatni i javni, proizvodni i komercijalni subjekti – u konkurenciji – nastoje realizirati svoje životne, ili barem poslovne planove. Dok je, dakle, društvo nezamislivo bez sukoba na razini (političke) zajednice nastoji se postići djelovanje svih zajedno, tj. za-jedno a to je, u realnosti, tek rijetko odista moguće. U međuvremenu preostaje državno nametanje prividnoga zajedništva. Zajednički su dugovi, slijedom takva shvaćanja, oni koje prihvaćaju svi pripadnici (političke) zajednice, a to je moguće samo temeljem (spontane ili državno nametnute) solidarnosti. Državno je pak nametanje moralno opravdano onda kada je riječ o dugovima koji se odnose na zajedničke poslove, javno dobro, opći interes, ili pak o onima koji neposredno ugrožavaju egzistenciju nekih članova (ili skupina članova). Tada umjesto društva nastupa zajednica koja djeluje poput pojedinca ili, eventualno, složne obitelji (jer svaka to ipak nije).
Ozbiljno shvaćen neoliberalni interpretativni model dospio je, s druge strane, u ozbiljne ideologijske nevolje kada se je – već poodavno, a posebice zaoštreno s Lehman Brothers – pokazalo da ozbiljan izvor dugova koji opterećuju političke zajednice nije tek nabildana država (blagostanja), nego baš privatni (poduzetnički) avanturizam. Možda i sam nesvjestan svjetonazorskih posljedaka vladajući je ideologijski aparat prešutno prešao na (pričuvni), konzervativni interpretacijski obrazac. Namjesto zagovaranja individualne inicijativnosti suprotstavljene državnoj tromosti, odjednom se razmahalo pripovijedanje o zajedništvu, o tomu da smo, na koncu konaca, “svi u istome brodu“. Zbilo se to mađioničarskom brzinom i spretnošću pa su samozvani kritičari epohe, još jednom, zaostali za zbiljom, zapetljani u rutinizirano zborsko anti-neo-liberalno skandiranje.
Zajednički brod
U paraboli o zajedničkome brodu svakako ima i istine, posebice uzme li se dano stanje kao fait accompli, no ne treba odviše kritičke uobrazilje da bi se vidjelo kako je zapravo ponovljen obrazac: “dugovi javni, profiti privatni“, znan već barem stoljeće i pol. Državna je financijska intervencija doista nužna u situacijama u kojima kolabiraju velike financijske institucije (ponajprije radi zaštite brojnih malih klijenata), ali to ne znači da bi bio neopravdan i državni zahvat u unutrašnju (barem kontrolnu) strukturu tih ustanova koja je do stečajeva ne rijetko i dovodila. Kada je postalo javno jasno da se radi o prastarome modelu pomaganja onima kojima pomoć ne treba, posljednjih se godinu-dvije ovaj (neo) konzervativni interpretacijski model ponovno sve više relativira, čak i u službenim iskazima moćnika i njihovih ideologa (od EU nadalje). Opet se iskušava jedna inačica (prinudne) socijalizacije – solidarnost odozdo uz jasno naglašavanje barem socijalnih (ako već ne i klasnih) razlika i potrebe njihova ublažavanja (Obama to najbolje demonstrira).
Pretposljednja moda
Samozadovoljno neinformirani o zbivanjima u svijetu, domaći poslodavci bi, dakle, poveli društvo rabeći pretposljednju modu. Zazivajući suradnju među radnim funkcijama u društvu (ne daj Bože, klasama) oni traže od vlade pomoć, a naročito ju žele uvjeriti da ne smije “dodatno ohrabrivati navodni međusobni antagonizam“. Posebna poduzetnička pismenost (PPP) tako dovodi do tvrdnje da se nešto što je “navodno“ eto ipak može “ohrabrivati“ (jer ono što je navodno svakako mora biti kukavičko). Možda im je pritom pobjegla implicitna autokritika, možda, naime, čak i sebe smatraju onima koji ohrabruju rečenu navodnost, jer na svojoj web-stranici jasno pišu o “kompetentnoj radnoj snazi“ – a to baš ne zvuči partnerski; više, zapravo, asocira na postvarenost (Verdinglichung) realno postojećih ljudi kao pukih nositelja radnih potencijala (u Lukács-Milanovićevu kategorijalnome aparatu). Odatle do – barem moralne – opravdanosti posve razvijenoga socijalnog antagonizma i nije baš daleko. Marx, kako je ponekome još valjda znano, smatra velikim postignućem svoje raščlambe kapitalizma upravo to što uvodi razliku između rada i radne snage – kao robe. U toj tradiciji – koja je svakako odlučna i za suvremeno značenje sintagme radna snaga – “kompetentna radna snaga“ označuje naprosto robu više kvalitete. A između poslodavca i posloprimca logički se uglavljuje termin koji određuje obje strane u odnosu: eksploatacija.
Doduše, pisane iskaze hrvatskih poslodavaca (i poneke poslodavke, možda) ne treba uzimati preozbiljno, jer se na vlastitoj web-stranici reklamiraju kao udruga koja, pored ostaloga, smatra da je “potrebito umrežavanje poduzetničkih i tehnoloških centara i inkubatora, poduzetničkih i industrijskih zona u svim dijelovima zemlje“. Nevoljni su poslodavci, vjerojatno ipak, htjeli reći da je ovo umrežavanje potrebno, tj. da ga društvo treba, a ne potrebito, tj. da je određeno svojim potrebama spram okoline. Ostaci nepismenosti nametnute u devedesetima, kada je izricanje riječi poput potrebito (namjesto potrebno) bilo oznakom domoljublja, dapače: rodoljublja, ilustrira, pa makar i posve površno, zapuštenost iz koje se HUP nije izvukao. Onima koji tako bogatu organizaciju ne mogu dovinuti ni do razine gimnazijske pismenosti, ozbiljnije intervencije u društveno tkivo nedvojbeno su odveć teška zadaća. Uz put, sa stajališta zajednice bilo bi, ako je već o „inkubatorima“ riječ, možda razumnije umjesto mreže ubrzanih kurseva za stjecanje poduzetničkih vještina među mladima razmisliti o naobrazbi mladeži za nezaposlenost (ili za podnošenje eksploatacije).
Stalna napetost
A bitno je to da udruga poslo-davaca naprosto živi (i to, uglavnom, dobro) od stalne napetosti spram poslo-primaca; nikakve fraze to ne mogu zastrti. Kada sami HUP-ovci programatski govore o “jačanju konkurentnosti“, njihovo članstvo, u svakidašnjem funkcioniranju, zasigurno dobro zna što to znači za gubitnike bez kojih konkurentske borbe nema, a posebice za radnik(c)e među njima. No za njihovo vodstvo to je previsoka raščlambena razina, oni ostaju na nedomišljenome postuliranju konkurentnosti kao vrijednosti po sebi istovremeno se skandalizirajući i zbog posve razblaženih uputa na socijalne sukobe u realnosti. Opću situaciju čini još lošijom činjenica da ni sindikati nisu puno bolji, jer se i dalje ne uspijevaju dovinuti dalje od prijetnje prvosvibanjskim demonstracijama umjesto da se pozabave pripravama generalnoga štrajka.
Čuvar svijesti o socijalnim razlikama
U takvoj situaciji ispada – kao neka vrst krune lokalnih paradoksija – da je posljednji čuvar svijesti o sukobnome potencijalu socijalnih (klasnih) razlika u Hrvatskoj trenutni prebivatelj Banskih dvora. Milanović je, doduše, za sebe već bio rekao da je “političar koji se doživljava kao politički poduzetnik“, no današnjim post-tajkunima to očito ne dostaje. Oni bi da se zaustavi svaki govor o socijalnim razlikama (a pogotovo o sukobima); pristat će na karitativne gala-večere i sl., ali ne žele ni riječi o preraspodjeli (koja nužnim načinom slijedi iz osviještenih sukoba zbog neizdržive nejednakosti). Pritom se ne radi o tomu da se klasni konflikt tumači isključivo u Marxovu obzoru – u kojemu je smislen samo kao povijesni stupanj u dospijevanju do diktature proletarijata. Postoje i drugi, revolucijom manje opterećeni interpretacijski modeli od Machiavellija, preko Saint Simona, ili Schillera, do, primjerice, Sorosa. Bude li se na svako spominjanje potrebe za preraspodjelom reagiralo histerijom kakvu, recimo, u SAD potpiruje glasoviti Andrew Napolitano (Fox News Channel) stvarnost se neće promijeniti, ali pokušaji da se iz nje iziđe svakako hoće. Sa stajališta demokratske vladavine prava sigurno na gore.
Banka, 15.03.2013.
Peščanik.net, 16.03.2013.
