Preliminarni izbori u 3 države su iza nas (Ajova, Vajoming i Nju Hempšajr), a predstoje u još 47 država. Sedam kandidata – sa Hilari Klinton, Barakom Obamom i Džonom Mekejnom na vrhu, Majkom Hakabijem, Mitom Romnijem i Rudijem Đulijanijem u sredini, te Džonom Edvardsom na dnu – još uvek je u trci za mesto sledećeg predsednika SAD.

Na početku je gospođa Klinton bila najizgledniji kandidat demokratskog establišmenta. Ali posle poraza u Ajovi, i gubitničke uloge koje su joj u početku prognozirale predizborne ankete u Nju Hempšajru, liberalniji kandidat Barak Obama je počeo da se doživljava kao verovatniji demokratski kandidat. On još uvek može dobiti nominaciju, ali veliki napori Klintonovih, na čelu sa Bilom i njegovim predsedničkim kontaktima, mogu opet Hilari vratiti na vrh.

Na republikanskoj strani, konačni ishod je daleko od izvesnog. Gospoda Mekejn, Romni i Đulijani su još uvek ozbiljni kandidati, i mada bi Majk Hakabi takođe to želeo da bude, on nema dovoljno organizovanih pristalica na nacionalnom nivou, a i njegova politička uverenja (nacionalni porez na promet, ograničenje slobodne trgovine), te istorija povećavanja poreza dok je bio guverner Arkanzasa, teško da mogu naići na veći pozitivni odjek kod većine Amerikanaca.

Ali, politički usponi i padovi kandidata i jak naboj koji se oseća u kampanji – praćen sloganom “ja obećavam promene” – mnogo su manje važni od toga šta čini suštinu politike koju će budući predsednik voditi u pogledu pet najvećih izazova sa kojima se Amerika suočava.

Američka borba protiv terorizma i pretnje koju on predstavlja predstavlju najvažnije političko pitanje sa kojim se suočava sledeći predsednik. Tokom više od 6 godina, predsednik Buš je radio na tome da se ne dogodi drugi 11. septembar. Očuvanje i unapređenje naše zaštite biće najvažniji zadatak budućeg predsednika.

Značajno nesaglasje između političkih stranaka po ovom pitanju može se pokazati kao najvažnija politička razlika u kampanji. G. Edvards, moderni Mek Gavern, zalaže se za povlačenje naših snaga iz Iraka: “Učiniću to tokom svoje prve godine na predsedničkom položaju. Borbene misije su završene, borbene trupe van Iraka. Tačka.” G. Obama i gđa Klinton se nešto manje agresivno zalažu za povlačenje, ali on planira da “povuče trupe iz Iraka”, dok ona kaže da će “sponzorisati zakonske predloge kojima se ovom ratu ukida autorizacija” kao i da će “bez odlaganja povući 40-50 000 vojnika”, nastavljajući da smanjuje snagu trupa “sve dok naš poslednji vojnik ne bude van Iraka”.

Gospodin Mekejn, vojno najiskusniji kandidat, spreman je da najviše učini da bi doveo do pobede u ratu protiv terorizma. Po njegovim rečima, rasprava se vodi o tome “da li ćemo odrediti datum za povlačenje, što će reći datum predaje, ili ćemo nastaviti postojeću ofanzivu i pobediti”. Gospoda Romni i Đulijani se potpuno slažu sa njim, a čini se i g. Hakabi.

Osiguranje američkih granica od ilegalne imigracije drugo je ozbiljno političko pitanje. Izgradnja prvih 700 milja granične ograde predstavljalo je prvi korak. Sledeći su uvođenje sigurnijih ličnih karata za sve imigrante, eliminacija “lutrije za vize” koja omogućava da 50 000 slučajno odabranih imigranata godišnje uđu u zemlju, i deportovanje dva miliona ilegalnih imigranata sa krivičnim dosijeom. Svi republikanski kandidati generalno podržavaju ove bezbednosne mere, a demokrati ih, nešto tiše, u tome slede.

Slobodna trgovina pospešuje ekonomski rast. Oko 10% američkog GDP godišnje dolazi od trgovine. Ona stvara radna mesta (oko 6,1 milion njih, po podacima američkog Predstavništva za trgovinu), smanjuje troškove dobara, i pruža ljudima širi izbor potrošačkih dobara. Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), koji je progurao predsednik Klinton 1993. godine, uvećao je trgovinu sa Kanadom i Meksikom za 172 odsto, i više nego duplirao izvoz poljoprivrednih proizvoda u ove dve zemlje.

Uprkos tome, Demokratska partija se, ukupno uzev, protivi ovom sporazumu. Protiv njega je pet novih demokratskih senatora koji su izabrani 2006. G. Edvards je snažni protekcionista, a senatori Kinton i Obama su oboje glasali protiv Sporazuma o slobodnoj trgovini sa Centralnom Amerikom. G. Hakabi je barem delimično protekcionista, njemu se ne sviđa NAFTA, i on se zaklinje da će potpisivati samo sporazume o “fer trgovini”. Ostali republikanci veruju u vrednost slobodne trgovine: g. Đulijani bi “srušio zidove koji sprečavaju slobodnu trgovinu”, a g. Romni kaže da bi protekcionizam napravio od Amerike “drugorazrednu ekonomiju” sa nižim standardom života.

Energetska politika je podjednako polarizujuća tema za kandidate. Amerika ne vadi naftu i gas na priobalju i na Aljasci, iako znamo da te rezerve postoje i da su dostupne – nekih 420 000 milijardi kubnih stopa gasa (zalihe za 19 godina) i više od 100 milijardi barela nafte (koji mogu da zamene uvoz nafte za 25 godina). Preko trideset godina nije izgrađena nova naftna rafinerija, i od sedamdesetih godina u Americi nije izdata dozvola za izgradnju nove nuklearne centrale. Čak i tokom današnje grčevite borbe protiv antropogenog globalnog zagrevanja, dodatne nuklearne centrale – koje ne emituju gasove staklene bašte – nisu dozvoljene.

Gospođa Klinton se protivi kopanju ispod površine mora, “agnostična” je u pogledu nuklearne energije, i želi da podigne poreze naftnim kompanijama za 50 milijardi dolara. G. Edvards se protivi nuklearnoj energiji i kopanju kako na Aljasci tako i u Meksičkom zalivu. G. Obama se slaže sa njim o podmorskoj eksploataciji, ali misli da nuklearna energija treba da bude deo kombinacije energetskih izvora. Tome nasuprot, svi republikanski kandidati podržavaju izgradnju nuklearnih centrala i – sa izuzetkom g. Mekejna – podmorske eksploatacije.

Konačno, najznačajnije pitanje osim nacionalne sigurnosti za sve predsedničke kandidate jeste njihova ekonomska vizija u pogledu politika koje se tiču privrednog rasta, zaposlenosti, bogatstva i novih mogućnosti za Amerikance. Tokom 52 meseca za redom – od avgusta 2003. godine, nakon Bušovih smanjenja poreza – američka ekonomija i zaposlenost su rasli: stvoreno je 8,3 miliona novih radnih mesta, GDP zemlje je porastao za 27% a smanjenja poreza su uvećala federalne prihode za 785 milijardi dolara, što je najveći porast u američkoj istoriji. Sve to nam još jednom pokazuje da niži porezi znače viši ekonomski rast.

Republikanski kandidati stoga podržavaju niske poreske stope, mada se g. Mekejn protivio Bušovim kresanjima poreza i 2001. i 2003. Pre nekoliko dana g. Đulijani je ponudio plan značajnog smanjenja poreza, po kome bi se ukinuo porez na nasledstvo i smanjio stopu poreza na korporativnu dobit sa 35% na 25%, i na kapitalnu dobit, sa 15% na 10%.

Sva tri demokratska kandidata obećavaju da će povećati poreze. Ništa od toga nije iznenađenje, jer je današnja Demokratska stranka predstavlja disciplinovanu mašineriju koja se protivi smanjenjima poreza za bogatije. Samo 4% demokratskih članova Kongresa i Senata (9 od 253) je glasalo za smanjenja poreza 2003. godine. Veliku nepoželjnu istinu (da pozajmimo i mi taj izraz) predstavlja činjenica da su smanjenja poreskih stopa uvećala poreske prihode države i podstakla privredni rast.

Dakle, šta nam sve ovo govori? Da između kandidata dve partije postoje suštinske razlike u pogledu značajnih elemenata politike. I da su po svakom od ovih pet važnih pitanja – zaštite zemlje, obezbeđenja granica, podsticanja međunarodne trgovine, zadovoljavanja energetskih potreba i povećanje ekonomskog rasta – predsednički izbori važni.

Raskrsnica na političkom putu čeka nas 4. novembra, jer će sledeći predsednik izabrati pravac u kome ćemo dalje ići – gore ili dole, levo ili desno – po svim ovim pitanjima.

 
Pete Du Pont, “Where They Stand”,

Washington Post, 15.01.2008.

Peščanik.net, 14.01.2008.