*

1. Majska skupština 1848/49, Stevan Petrović Knićanin, mađaronipatrioti, Jaša Tomić, Fruška Gora (manastiri), nacionalizam, prisajedinjenje 1918, Karađorđevići, ideja srpskog ujedinjenja, centralizam. Srpska Vojvodina.

2. Vojvođanski front, Vasa Stajić, antifašizam, Narodnooslobodilačka borba, AVNOJ, 1943, Josip Broz Tito, Fruška Gora (partizani), internacionalizam, ideja samouprave u složenoj državi, federalizam. Autonomna Vojvodina.

*

U osnovi najvećeg broja nesporazuma neizostavna je i terminološka konfuzija, odnosno višestrukost značenja određenih pojmova. U današnjoj Srbiji, pod uticajem vladajuće ideologije nacionalizma, pojmovi i istorijski fenomeni se ne poznaju, ne izučavaju, ali se samopodrazumevaju. Pred nama se ovih dana otvara mogućnost razrešenja jedne od konfuzija u našem društvu. Pojam Vojvodine, naime, ima danas najmanje dve različite, ako ne i sasvim suprotstavljene interpretacije.

Njihovo identifikovanje i kristalisanje iziskuje, pre svega, aktuelna novembarska memorijalizacija datuma i događaja iz vremena s kraja Prvog svetskog rata 1918. U fokusu je Vojvodina. Preciznije dve različite, međusobno teško spojive interpretacije Vojvodine, dva sasvim nekompatibilna koncepta, koji se u velikoj meri isključuju. Prva interpretacija je usko nacionalna, monoetnička, ipak, izvorno vojvođanska, koja vuče svoje tradicije iz XVIII veka i srpskog narodnog pokreta u XIX veku, kada se konstituišu nacije na ovim prostorima.

U habsburškom državnom okviru, ova Vojvodina, zamišljena kao etnički i kulturno definisan srpski prostor nije uspela da se realizuje. Ipak, pretrajavši kao ideja, ona je činila programsku osnovu svih srpskih nacionalnih stranaka i političkih pokreta, da bi svoje konačno ostvarenje doživela u prvim posleratnim novembarskim danima 1918. prisajedinjenjem Kraljevini Srbiji. Time je srpski nacion iz južne Ugarske realizovao svoj temeljni zavetni imperativ – organsko jedinstvo. Međutim, ova samorealizacija nacionalne doktrine nije bila konsenzualna. Naprotiv. Jedan nemali deo srpske političke javnosti se protivio organicističkim intencijama i direktnom prisajedinjenju sa Srbijom, u čemu je imao podršku gotovo svih ostalih naroda koji su živeli na tlu Vojvodine (od kojih mnogi nisu ni pitani za mišljenje).

Ta inicijalna protivrečnost bila je jedna od brojnih unutrašnjih kontradikcija i dugotrajnih problema koje međuratna monarhistička Jugoslavija nije ni želela ni uspela da razreši, i koji će rezultirati, između ostalog, formiranjem Vojvođanskog fronta kao zametka jedne nove anticentralističke i multinacionalne koncepcije Vojvodine. Ova nova Vojvodina, začeta tridesetih godina XX veka, u vreme represivne monarhodiktature, realizovana i afirmisana tokom Drugog svetskog rata, kroz Narodnooslobodilačku borbu svih njenih naroda, bila je utemeljena na vrednostima antifašizma, socijalizma, modernizma i nadnacionalne integrativnosti, različite od savremenog koncepta međunacionalne trpeljivosti, shvaćenog kao koegzistencija većinskog i manjinskih nacionalizama. Ovakav karakter Vojvodine bio je realan i ostvariv samo u sistemu vrednosti koji je bio dominantan u socijalističkoj Jugoslaviji.

Osnovi današnje Vojvodine, samoproklamovane multietničke i evropske regije, ne bi trebalo da se nalaze u vrednostima koje promoviše uskonacionalna koncepcija bilo kog nacionalizma, pa makar on bio većinski i dominirajući. Legitimacijska osnova današnje pokrajine morala bi se nalaziti u antifašističkom ratu i narodnooslobiodilačkoj borbi svih vojvođanskih naroda protiv fašističkih okupatora u Drugom svetskom ratu, kada su stvoreni osnovi za konstituisanje nadnacionalne političke zajednice, koja je kao deo Srbije, ali istovremeno i u temeljima jugoslovenskog federalizma, doživela istorijski neponovljiv civilizacijski, ali i modernizacijski iskorak tokom trajanja socijalističke Jugoslavije.

Prva Vojvodina je ispunila svoj cilj, samoostvarivši istorijske težnje svojih idejnih kreatora, ujedinjenjem u jedinstvenu srpsku državu 1918. Zagovornici uskosrpske koncepcije Vojvodine su se potrudili da nastave svoj asocijativni niz, s početka ovog teksta, do savremenosti: jogurt revolucija, ustavni amandmani 1989, ratovi i izmena etničke strukture pokrajine, ustav iz 2006. godine itd. Istorijsko iskustvo nas uči da je ova koncepcija destruktivna ne samo po Vojvodinu, nego i po širu zajednicu u kojoj se ona nalazi, jer neminovno vodi u konflikte. U tom kontekstu, trebalo bi očekivati odgovor na navedene izazove od strane nenacionalističke Vojvodine.

Kako bi glasio, idejno i personalno, nastavak asocijativnog niza Druge Vojvodine?! Nesporno je da postoje najmanje dve koncepcije Vojvodine. Obe su legitimne. Obe utemeljene u istorijskom iskustvu. Jedna vuče u prošlost, druga daje naznake i otvara perspektivu za budućnost.

 
Vojislav Martinov, Milivoj Bešlin, Autonomija info, 07.12.2012.

Peščanik.net, 10.12.2012.