Fotografije čitateljki, Lazara Marinković, Analog Dialogs
Kad je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović u predizbornoj kampanji prvi put spomenula tu stvar, moglo se protumačiti kao banalni politički aforizam, omiljena hrvatska paušalna teza bez viška obaveze prema takozvanim činjenicama. Kad je to spomenula drugi put, moglo je izgledati kao usput naučena budalasta rečenica, kako i inače – poput automatske sekretarice glavnog tajnika NATO-a – gospođa ispostavlja svoj program. Kad je, međutim, to spomenula i dvanaesti put, postalo je jasno da to nije tek fusnota, već sâm njezin program: obnavljanje naime Tuđmanova projekta nacionalnog jedinstva, mitskog „zajedništva“ u kakvo je hrvatski narod slavnih devedesetih gurao neprežaljeni Predsjednik Sviju Hrvata.
Svašta glupog čuli smo, eto, u ovoj rijetko mizernoj predizbornoj kampanji: čuli smo kako bi Milan Kujundžić iz ustavnih temelja hrvatske državnosti izbrisao sve osim Domovinskog rata, čuli smo kako dugokosi, propošni i wikipedijski obrazovani mladi nacionalsocijalist Ivan Vilibor Sinčić nema komentara o pobačaju, ni problema s ustašama, čuli smo i kako SDP-ov predsjednik na napuhavanje Ivo Josipović bukvalno shvaća retoriku „odlučnog možda“ iz viceva o Ivici Račanu, pa na Novoj TV doslovno izgovara kako bi u drugom krugu, citiram, „sasvim sigurno možda trebao zaoštriti retoriku“.
Svašta glupog čuli smo, rekoh, u posljednjih mjesec dana – gluposti u hrvatskoj politici, suprotno uvriježenom mišljenju, nema: čista, destilirana glupost se dobija od hrvatske politike – ali od obnavljanja Tuđmanova projekta narodnog zajedništva ništa gluplje nije se u hrvatskoj politici čulo još od… jebiga, još od Tuđmanova projekta narodnog zajedništva.
Jednako kako se, naime, pozvala na Tuđmanovo nacionalno jedinstvo mogla se gospođa Grabar Kitarović pozvati i na Titovu modernu demokraciju ili, štajaznam, Pavelićev antifašizam: arkadijski prizori nacionalnog jedinstva Tuđmanovih devedesetih u politološkom leksikonu stoje pod slovom O, kao ilustracija oksimorona: „grč. oxýmoron, od oxys=oštar i moros=tup, jezična figura kojom se u političkoj retorici povezuju međusobno kontradiktorni, poništavajući pojmovi, npr. Josipovićevo ‘sasvim sigurno možda’, Sanaderov ‘Nacionalni program suzbijanja korupcije’ ili Tuđmanovo ‘hrvatsko zajedništvo’.“
Ako uopće postoji osoba koja je u dvadesetom stoljeću okupila i homogenizirala Hrvate, najbliži joj je Slobodan Milošević: rečeni je Franjo Tuđman, kojega je hrvatski bog Mars napravio od Miloševićeva rebra, nakon toga cijele devedesete – i to bukvalno, do prosinca 1999. – potrošio na sustavnu eliminaciju svakog pojedinačnog hrvatskog zajedničkog nazivnika.
Opsjednut nezdravim tkivom hrvatske nacije, od onih „petnaest posto pučanstva što se nije srodilo s hrvatskom državom“, „gusaka kojima su premali okviri naše države“, „ideologa jugokomunističkog režima, djece oficira JNA i potomaka iz miješanih brakova“, preko „par budala što za sto maraka skandiraju ‘Dinamo’“, „par škribenata i farizeja“ iz takozvane inteligencije ili „praščadi, teladi, gusaka i kokoši“, odnosno „stoke krupnog i sitnog zuba“ što je pobijedila na zagrebačkim izborima, pa sve do „različitih smušenjaka i smutljivaca, mutikaša i bezglavnika, jalnuških diletanata i prodanih duša genetski programiranih protiv slobodne i nezavisne hrvatske države”, Tuđman je upravo fanatično zatirao svaku slutnju utopijskog “narodnog zajedništva”.
Jebemtisve, čak i njegove posljednje riječi, izgovorene nekoliko dana pred smrt – u onom glasovitom govoru po povratku s liječenja u Sjedinjenim Državama – bile su mahnita potjernica za „onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude”. Franjo Tuđman je, ukratko, bio potpuno posvećen razbijanju hrvatskog nacionalnog jedinstva: da nije bilo njegovih kolega iz generalštaba JNA, beogradskih akademika i bračnog para Milošević, Hrvatska bi se raspala već u ponedjeljak ujutro nakon prvih izbora.
Paranoično svih slavnih devedesetih tražeći unutrašnje neprijatelje i petu kolonu, škribente, farizeje, guske, kokoši, praščad, telad, smušenjake, smutljivce, mutikaše, bezglavnike, jalnuške diletante, prodane duše i raznobojne vragove, Franjo Tuđman nije držao na okupu ni vlastitu stranku – čak ni vlastitu obitelj! – a kamoli naciju: takvu, eto, Hrvatsku sada priziva Tuđmanova pionirka Kolinda, obećavajući uskrisiti njegovo „hrvatsko zajedništvo“ iz herojskih devedesetih.
Kolinda Grabar Kitarović za početak bi stoga trebala nekako uskrisiti zajedništvo u svojoj stranci. Ne bi se tada događalo da se gospođa kandidatkinja svaka dva-tri dana ispričava i ograđuje od takozvanih „ispada“ i „govora mržnje“ mangupa iz vlastitih redova, od onog golomozgog pripadnika varaždinske Mladeži HDZ-a što je Josipovićeve glasače nazvao „jugosmradovima i orjunaškom djecom“, do golomozge predsjednice riječkog ogranka HDZ-ove Zajednice žena, koja bi „srušila crvenu televiziju, da nikada više Srbi u mojoj Hrvatskoj ne harače po mojim svetinjama“.
Najzad, retorika golomozge HDZ-ove periferije, baš kao, uostalom, i samog predsjednika Tomislava Karamarka, posve je Tuđmanova – dobro, mnogo blaža od njegove – i to upravo retorika Tuđmanova osebujnog „zajedništva“. I da je Predsjednik Sviju Hrvata kojim neviđenim čudom živ, pa još kojim još neviđenijim čudom u penziji, sirota bi se Kolinda morala ograđivati i ispričavati svakih deset minuta.
Sve, jasno, zazivajući Tuđmanovo „hrvatsko zajedništvo“.
Globus, 07.01.2015.
Peščanik.net, 07.01.2015.
