Nalazim kako ljudi stalno iznova doživljavaju identitet kao intimu. Lično nalijećem i na poziv i zapreku, što pravdam time da moja “intima” ne može ostati zatvorena i samo meni data, jednom zauvijek. Istina, u zemlji prožimanja istočnih i zapadnih varijanti, razapetoj između južnoslavenskih, kao dijela europskih područja, više ne osjećam neko veliko bogatstvo – prije emocionalni i egzistencijalni napor, koji (patetično zvuči) zapravo je bol.
Problem identiteta kod jedinke jedna je od najkompliciranijih stvari. Ako se taj problem prenese u grupu, recimo vršnjačku, profesionalnu ili ruralnu, urbanu, on predstavlja samo ograničenje i ništa drugo, jer kod pojedinca je teško postići zrelost, a kamo li u grupi, pa bila ona i najjednostavnija.
Usklađen političkim raspravama, bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet postao je popularni i poželjni predmet, ne samo simpozijskih debata. U široj javnosti svako se smatra kompetentnim da o ovoj temi govori, čim se počne razmetati svojim duhom, čim osjeti oduševljenje ili prezir.
Još uvijek utopistička ideja kulturnoga izjednačavanja tri konstitutivna naroda, konstatirana je uglavnom permanentnim krizama, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji Bosne i Hercegovine, koje bi se dale imenovati razlikama. Mit o jedinstvu i cjelovitosti postaje moguć samo na papiru. Kada to kažem, zamišljam “geografsku kartu” bezvremene zemlje, rađenu po uzoru na borhesovsku biblioteku, daleku od stvarnih labirinata.
Ni Bošnjaci, ni Srbi, a ni Hrvati u Bosni i Hercegovini, nisu nas poučili i prosvijetlili nekim perspektivnim pravilom nacionalnoga i kulturnoga jedinstva, koji bi eufemistički djelovao na vladavinu pravila, bolje rečeno zakona nacionalnoga identiteta. Danas na raznim kulturnim sesijama “usvajamo” samo teorijska rješenja.
Shvaćajući identitet kao zakon, on postaje najsnažnija i najtiranskija ideja: A=B, Sulejman Tihić=Bošnjak, Milorad Dodik=Srbin, Dragan Čović=Hrvat. Čim je pojedinac ono što taj/ta/to jeste, zakon identiteta – prije nego što se uopće može pojaviti misao o identitetu – daje mjesto toj ili tome. Svođenje bilo čega na bilo šta (ovo je papir, ovo je olovka, ovo je SDA, ovo je SDS, ovo je HDZ i tako dalje), predstavlja podvrgavanje zakonu identiteta. Pojam zajedništva utemeljuje se na zakonu pripadanja. Kada ima zajedništva, ima i pravila, uspostavlja se zakon o tome ko/šta pripada, odnosno ko/šta ne pripada.
Svemu se nameće diskutabilno, degutantno, a temeljno pitanje: da li bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet uopće postoji? Osnaženi, ali i uzdrmani isljedničkim tokom, usmjeravamo se zlogrdnim i beskrajnim, pojedinačnim pitanjima: ko si, šta si, odakle dolaziš, čime se baviš? A ko sam ja, šta sam, odakle sam, gdje bivam, čime se ja u životu bavim? Odgovori “među jednakim” postavljaju nas u neravnopravni položaj i potvrđuju odavno izrečenu Heideggerovu misao da “svaka razlika zasniva granicu”.
Čim tema postane “sveta” za izvjesnu kulturu, oko nje se neobuzdano razigrava podozrivo tumačenje i nesumnjivo prekomjerno interpretiranje. Da pojednostavim priču, Bosna i Hercegovina ima “svega”, osim srca i slobodne volje. Samo “izdajicu naroda” pogađa sudbina običnoga, stvarnog čovjeka u drugome ili trećem etnosu. Popis stanovništva je važniji od pitanja šta će se sutra jesti, kako će se zima izgurati, nezaposleni zaposliti, osmijeh vratiti na ljudska lica.
Teško je shvatiti da se i dalje živi u vremenu kada polupismeni svijet vlada, kada fukare govore, a mudri šute, kada se sve nikako ili vrlo sporo mijenja, da su ljudi još uveliko nizom, prije svega ekonomskih, okolnosti potčinjeni. To je totalni mrak, u kome važi rješenje “okrenuti se samome sebi” i kako izgleda, jedino tako se može donekle funkcionirati.
Ali kako se okrenuti samome sebi ili ne baviti prljavom politikom, kada se sve oko nas bavi nama? Izborni rezultati su pokazali da se još uvijek živi u dubokome nacionalizmu, totalnoj kontradiktornosti, vremenu koje ne omogućava osnovno ljudsko pravo izjašnjavanja. Niko glasno ne priča o potrebi mijenjanja sramnih popisnih pitanja ili bojkotiranju samoga popisa, sve dok Bosanci i Hercegovci ne postanu ono što im pripada – domicilni narod Bosne i Hercegovine, a ne tamo neki „ostali”.
Nacionalisti su nas toliko uvukli u svoju demagogiju, podigli tenzije do te mjere, da neprijateljima države proglašavaju sve one koji bi se izjasnili drukčije od njihovoga deklariranja po torovima i prstom ne mrdaju da svoje debilnosti isprave, da definiraju adekvatne popisne listove i postavljena pitanja.
Nikada nije postojao bošnjački jezik ili bošnjačka država. Sve je to bosansko: od Kulina bana i Crkve bosanske, bosanske kraljevine, Katarine – bosanske kraljice, bosanskih rijeka, bosanskih planina, bosanskoga jezika, bosanskoga lonca, bosanske džezve… Uostalom, osim historije i književnosti, zavirimo u znanstvene knjige iz biologije, anatomije, antropologije… I zapitajmo se šta je danas srpsko, hrvatsko ili bošnjačko u Bosni i Hercegovini? Na ovo zadnje ću prije svega odgovoriti – bošnjačka je SDA partija i bošnjačka je Islamska zajednica! BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti) je bošnjačka, ali ne i bosanska ili bosanskohercegovačka. Zar nije dovoljna činjenica da je ta akademija osnovana u Novome Pazaru?
Bošnjačka politika nastoji negirati činjenicu da su Bošnjaci svedeni prije svega na muslimane (nekadašnje sa velikim slovom „M“), iako to potvrđuje i sam Bošnjački sabor iz 1993. godine. Nisu sporni samo Bošnjaci, iako najveća podlost trenutno dolazi iz njihovih redova. Zar se niko ne pita s kime pobjednička SDA sada ulazi u koaliciju? S kime je to i zašto Sulejman Tihić (jest jednako Bošnjak!) već potpisao dogovor, koji još uvijek nije za javnost?
Koliko je narod medijski hipnotiziran, pokazuju mi prepiske sa nekim od mojih prijatelja. Osoba A=Bošnjak, kaže da se sprema velika zamka, koju podvaljuju stranci. Koji stranci? Samo „ostali“, ukoliko bi ih bilo što više, kao Bosanci/Hercegovci, mogu učiniti nešto da nam se država ne svede samo na teritorijalnu odrednicu, koju će svaki od torova ćopati sebi.
Isto tako, deklariranje tipa Srbin ili Hrvat, ne pokazuje da se radi o nekome ko živi u Bosni i Hercegovini i smatra je svojom domovinom. Na takve ne treba ni čekati, jer oni imaju svoje matične države, a njihovo torovsko izjašnjavanje vodi ocjepljenju ili u najblaženom obliku rečeno – betoniranju situacije kakva jeste, a tu im svrsishodno pomažu ne samo nabrojane nacionalne grupacije, već i sve ostale partije i strujanja u Bosni i Hercegovini. Čak i da se izjednači državotvornost i nacija, to nam ne bi bilo dovoljno da se Ustav države promijeni, jer još uvijek ne bi bilo bosanskohercegovačkoga naroda (a od konstitutivna 3, svi moraju pristati na to, što se nikada neće desiti!).
O ovome se stalno mora pričati i pisati – uvođenje u suverenost Srba, Hrvata i Bošnjaka (svedenih samo na muslimane), daje pravo svakome suverenom i suverenitet teritorije, a tako i podjelu, dok bi Bosanci/Hercegovci obuhvatali i te pojmove, najbrojnije etničke skupine i uopće svakoga građanina koji Bosnu i Hercegovinu drži svojom domovinom i koji je bedem podjeli. Očito je da su sve tri strane veoma dobro profitirale u ove dvije decenije, otkako je vrijeme na Balkanu stalo (ili bolje rečeno, sasvim nas unazadilo).
Dok ovaj tekst nastaje, Ujedinjeni narodi slave svoj dan. Oni su nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine priznali već prije 20 godina, pa ipak to nije država njenih građana, već nekih konstitutivnih naroda, čije su torovođe sa svojim pristalicama (ima tu i familije i prijatelja) snažno zabacile svoju mrežu.
Bosanskohercegovački nacionalni i kulturni identitet očito pripada nekome Trećem svijetu i ako se uzme kao neko platonističko Idealno Kraljevstvo, on još uvijek nije “mogući svijet”. Korisno je upotrijebiti pojam mogućega svijeta kada upućujemo na neko stanje stvari, odnosno kada kompariramo dva alternativna stanja. Uostalom, da je Bosna i Hercegovina u Europi, vjerodostojna je činjenica, koju dokazuju i sve geografske mape svijeta, kao što je tačna i činjenica da je Europa dio svijeta. Mogućnost je po sebi sredstvo, jer ako je moguće da je Bosna i Hercegovina u Europi, moguće je i da ona nije i još ne može biti članica Europske zajednice.
Više ne zapanjuje ni mišljenje, koje je u javnost krenulo od samoga (sada bivšega) reisa, Mustafe Cerića, a opet potkovano historijom od prije nekih 200 godina, kako bi Hercegovinu trebalo izbaciti iz naziva države, jer je ona samo nekadašnja „pokrajina“, pri čemu se zanemaruje hercegovačka historija i mogućnost separiranja staroga Huma od Bosne. Ide se na to, da bi se zavrzlame oko naziva nacionalnoga identiteta, ako bi do njega konačno i došlo, pojednostavile odrednicom Bosanac za sve stanovnike u tome slučaju države Bosne, te ujedno tako smanjila mogućnost daljega odvajanja u vidu i trećega entiteta. Ali, na koji način bi se to izvršilo, niko ne govori.
Da se vratim uopćeno identitetu. Mnogi ljudi prožive dio svoga života u nekoj drugoj sredini, što utiče na njihovu kulturnu, intelektualnu i vrijednosnu formaciju, ali i na način razumijevanja svijeta. U savremenim društvima se prepliće više kultura i tu ne može biti (za razliku od nas) riječi o granicama. Postojanje granica u multikulturalnome društvu zapravo znači da to društvo nije multikulturalno.
Posmatrano sa aspekta umjetnosti, prije svega književnosti, veoma je teško utvrditi jasne granice nacionalnih literatura, a da u taj proces utvrđivanja ne uvedemo i određene vanknjiževne granice, što uvijek znači političke kriterije, te suočavanje i sa vjerskim, polnim, rasnim i tržišnim zidovima, koji podsjećaju na neku vrstu repetiranih pušaka.
Prihvatiti slobodan izbor identiteta, odreći se granica u smislu prijateljske korespondencije i bez predrasuda povezati svačije područje bosanskohercegovačke zemlje, sve sjediniti u jednu državu sa jednim predsjednikom, objedinjujući u jedan svijet umjetnost, filozofiju, naučni rad, prije svega humanističke nauke i uopće naciju, narod i kulturu, još uvijek je nedosanjani san i stoga govoriti o tome, iako je potreba, više je želja ili ambicija, nego stvarnost.
Za kraj jedna utjeha. Savremenoj belgijskoj spisateljici Carolini Lamarche, koja je najranije djetinjstvo provela u Španiji, a zatim živjela u Francuskoj, činjenica da danas pripada dvojezičnoj zemlji sa dvije zajednice, uticala je na identitet. Zato kaže: “Mislim da je Belgija ‘europskija’ od Francuske. Ne postoji belgijska nacija, i taj neodređeni identitet nekad mi je zadavao problem, a danas ga osjećam kao prednost.“
Medina Džanbegović – Mohamed, Brčanske enovine, 24.10.2012.
Peščanik.net, 27.10.2012.
