Tri su pitanja o kojima se danas spore, ili bar nedovoljno razumeju unutar tzv. građanske/druge Srbije: (1) nacionalizam ili postnacionalizam kao bitno obeležje sadašnje državne politike Srbije; (2) odnos prema nacionalističkoj prošlosti – suočavanje sa njom ili stav da je zapravo prevladana i (3) očekivanja od puta Srbije ka Evropskoj uniji. Povod polemike jeste (razumljivo) BriselskI sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Da je ovaj sporazum važan i prekretnički (a ako se primeni, ne bi bilo preterano oceniti ga istorijskim) teza je sa kojom se, bez rezerve saglašavam.

Među pristalicama ideje da sporazum označava novu političku epohu Srbije – epohu postnacionalizma – preovlađuje stav da je njime Kosovo faktički priznato kao nezavisna država (www.dvogled.rs, Autori Dvogleda: Nova epoha, 13. maj 2013, dalje citiram kao: Nova epoha). Od njih se razlikujem utoliko što držim da je Kosovo i pravno, a ne samo faktički priznato kao posebna, nezavisna država. To pravno priznanje je, doduše implicitno, a ne izrično, ali jeste priznanje. Taj stav zasnivam naročito na tač. 10, 7, 5 i 4 sporazuma. Naime, sudska vlast se vrši u okviru pravnog poretka Kosova (tač. 10), na Kosovu postoji samo jedna policija u koju je uključena policija severnih kosovskih opština sa srpskom većinom (tač. 7); zajednica severnih opština vrši svoje nadležnosti, kao poslove koje joj poverava centralna kosovska državna vlast (tač. 5); nadležnost zajednice opština sa srpskom većinom vrše se u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i sa kosovskim pravnim poretkom (tač. 4). Sporazum se, ne samo na osnovu ovih nekoliko tačaka, odnosi na teritorijalnu autonomiju četiri opštine sa srpskom većinom u jednoj stranoj, drugoj državi. Time je država u kojoj se ovakva autonomija uspostavlja, ne samo faktički, već i pravno priznata.

Sva zaklinjanja pojedinih državnih čelnika da nikad, ali nikad neće priznati Kosovo kao nezavisnu državu mogu se ticati samo njenog izričnog, eksplicitnog priznanja po pravilima međunarodnog prava. Ali i implicirano priznanje u međunarodnom pravu ima i te kako značajne efekte koje će biti potrebno pratiti u budućnosti. (Otuda potiče najveći deo teškoća prvog potpredsednika Vlade Srbije da predsednicima severnih kosovskih opština objasni šta zapravo od njih očekuje – on ističe prednosti legalnog formulisanja autonomije četiri opštine, ne kazujući jasno da je u pitanju autonomija na teritoriji druge države, a ne Srbije, a ovi kao da su odgojeni u pravnoj državi najboljih tradicija, odbijaju da prihvate da žive „pod“ pravnim poretkom Kosova, iako su oba „poretka“ – srpski i kosovski – na isti način jadna i bedna. Oni zapravo odbijaju da žive u drugoj državi kao etnička manjina. I to je ubeđivanje koje će trajati dugo, neće biti lako, naprotiv.)

U svakom slučaju, dobro je se što su se vlasti Srbije najzad suočile sa realnošću, pa i sa sopstvenom mračnom ratnom prošlošću, prihvativši faktičko stanje uspostavljeno Kumanovskim sporazumom 1999. godine, kao pravno definisano stanje.

1. Postnacionalizam kao nova epoha? Ova sintagma lansirana je u tekstu Marka Matića, Ulazak u epohu postnacionalizma (preuzet iz Al Jazeere u www.dvogled.rs, 20. maj 2013, dalje citiram kao: Matić). Briselski sporazum neki unutar građanske Srbije uzimaju kao dovoljan razlog za zastupanje teze da je u Srbiji nastupio kraj nacionalizma, izražavajući i obrazlažući ovu tezu sledećim argumentima:

(a) Nacionalna prava kao dominantna kategorija kolektivnih ljudskih prava više nisu deo glavnog toka srpske politike: „Pored toga, sa zaključenjem sporazuma oko Kosova, zatvoreno je poslednje pitanje koje se ticalo nacionalnih prava na prostoru bivše Jugoslavije. Sporovi oko nacionalnih prava iz devedesetih su završeni ili se upravo završavaju.” (Nova epoha, odeljak: Kraj nacionalizma). “Sporazum između Beograda i Prištine napokon je stavio tačku na proces raspada Jugoslavije. Stavio je tačku na iluziju da će se međunarodne okolnosti promeniti i okrenuti u korist Srbije, odnosno ići u korist podele Kosova što je do kraja bila opcija na koju je Beograd igrao.” (Sonja Biserko, Helsinška povelja 173-174, mart-april 2013, god. XVIII, str. 3).

(b) Aktuelne vlasti su se odrekle nacionalističke politike: “Trenutne vlasti u Srbiji, koju vode bivši nacionalisti, sudeći prema njihovoj politici, faktički su se odrekle nacionalističke politike. Nacionalizam je do sada bio osnovna matrica legitimacije vlasti u okviru koje se najpre obećavao maksimum prava i ujedinjenje sa Srbijom, a onda se pozivalo na realnost u kojoj to nije moguće. U napadu iskrenosti, premijer Dačić je priznao da ovo nije prvi put da Beograd izigra Srbe izvan Srbije, nakon dugogodišnjih izvlačenja koristi iz nerealnih obećanja.” (Nova epoha, odeljak: Kraj nacionalizma).

(c) Nacionalizam je poražen: “Sve ovo pokazuje da je bitka protiv velikosrpske nacionalističke politike dobijena. Srbija izlazi iz perioda u kome je nacionalizam na odlučujući način određivao njenu politiku.” (Nova epoha, odeljak: Kraj nacionalizma). Autori Nove epohe, međutim, ne negiraju današnji i budući politički značaj značaj nacionalizma, svrstavajući ga u mentalnu kategoriju: “To ne znači da se nacionalizmom i dalje ne treba baviti, jer on još uvek postoji na mentalnom nivou i još uvek određuje način mišljenja mnogih ljudi. Ali, to više ne mora biti borba koja je usredsređena na određeni politički cilj, već može biti kritika ostataka nacionalizma u kulturnoj matrici.“ (Nova epoha, odeljak: Kraj nacionalizma). “Međutim, u tekstu “Nova epoha” ne kaže se da nacionalizma uopšte nema, nego da je on izgubio dominantni status i da kritična masa društva može da se odrekne nacionalizma. Manje grupe ljudi, na žalost, ostaće nacionalisti, ali će njihov način mišljenja moći da impresionira druge sve dok nam nacionalizam kao pojava ne bude sasvim jasan.“ (Vladimir Milutinović, Vojvođanski nacionalizam, www.dvogled.rs, 14. maj 2013, dalje citiram, kao: Milutinović, Vojvođanski).

Ako dobro razumem, na osnovu osnovnih navedenih teza, kraj nacionalizma se obrazlaže kao kraj jedne do sada dominantne političke metodologije, i to argumentima koji slede. Prvo, politička vlast u svakodnevnoj politici prestaje da koristi nacionalizam kao argument ili kao ideju za praktičnu delatnost; drugo, nacionalizam je politički marginalizovan i ima status samo jedne mentalne kategorije; treće, „ostaci nacionalizma“ u praktičnoj politici vezani su uglavnom za „kulturnu matricu“ i četvrto, „kritična masa društva“ ima potencijal da se odrekne nacionalizma. Sa prvim ponuđenim argumentom se mogu saglasiti, sa ostalima ne. Najpre, zato što se mentalnim kategorijama ne može negirati politički potencijal. Osnovno je pitanje da li je nacionalizam, kao „mentalna kategorija“ politički ili parapolitički institucionalizovan. A, u Srbiji jeste i to ne u društveno beznačajnim institucijama, već u nekim univerzitetima, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Žandarmeriji, bezbednosnim službama i nekim političkim strankama. Ta činjenica dovodi (po nekima, npr. Matić) do latentne, a po mom sudu i do aktuelne opasnosti da se nacionalizam „u određenim kriznim situacijama, ponovo nametne kao relevantna tema“ (Matić). Nacionalizam kao inspiracija „kulturne matrice“ društva znači da on zapravo nije marginalizovan. Doduše, mnogo zavisi od toga šta se pod „kulturnom matricom“ zapravo podrazumeva. Ako su autori Nove epohe imali u vidu model tzv. patriotske kulture koju promoviše aktuelno Ministarstvo kulture, teško se može odbraniti teza o marginalizaciji – to je državna politika. Najzad, argument o potencijalu „kritične mase društva“ da se odrekne nacionalizma, suprotan je do sada sprovedenim empirijskim istraživanjima. Uzimam kao jedno od relevantnih istraživanja Stavove i vrednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji, Helsinške sveske 31, koje je obavljeno tokom 2011. godine. Polazna teza za merenje stepena nacionalizma u ovom istraživanju jesu etnički stereotipi („Kada govorimo o etničkim stereotipima prema određenoj grupi stanovništva onda govorimo o stepenu nacionalizma“). Up. Marija Radoman, Stavovi i vrednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji, Helsinške sveske 31 (dalje citiram kao: Radoman), str. 38. „Njih 36,7% ima ekstremno šovinističke i rasističke stavove prema Romima, 32,2% ih je umerenih a 31% ne pokazuje antiromizam u stavovima.“ (Radoman, str. 39). „Iz tabele se vidi da su najveći nacionalni neprijatelji Albanci (21,2%), zatim Hrvati (15%), Romi (12,3%) i Amerikanci (9,8%). Upadljivo je da se antiamerikanizam nije pokazao kao glavna ideološka osnovica već je to netrpeljivost prema susedima i Romima. Kada su Albanci u pitanju, bio je očekivan najveći broj odgovora usled kontinuirane mržnje koja se produkuje prema njima kao i državne politike. Procenat za Rome je previsok i alarmantan“ (Radoman, str. 44). Državna politika ima potencijal da promeni nacionalistički mentalni stav, teza je ne samo autora Nove epohe, već i autora ovog istraživanja (iako ne eksplicitno). Ali, mentalni stav se održava duže nego politička retorika i praktična svakodnevna državna politika. Zbog toga, nažalost, ne verujem da je nacionalizmu (već) odzvonilo. Ono što se može označiti kao kraj jedne i početak druge epohe jeste kraj jednog od balkanskih imperijalizama – srpskog imperijalizma koji je sprovođen ratovima, zločinima, „zamenama“ stanovništva. (Za Kosovo, up. tekstove Damjana Pavlice i Vladana Jovanovića o savremenoj istoriji i kolonizaciji Kosova, objavljene na sajtu Peščanika.) Irelevantno je, makar u okvirima ovog teksta, da li je taj kraj izazvan nuždom, osvešćivanjem, pritiskom. Okončan je.

A, nacionalizam? Verujem da autori Nove epohe pojam nacionalizma shvataju kao politički princip, a ne mentalno stanje. I ja ga tako poimam, tj. prihvatam onako kako ga definiše E. Gelner. Politički princip nacionalizma, po Gelneru jeste ravnopravnost političkog i nacionalnog jedinstva, čije narušavanje izaziva „osećanje gneva“. Na primer – kad granice jedne države (političko jedinstvo) ne obuhvataju sve pripadnike nacije koja formira političku zajednicu (nacionalno nejedinstvo), ili ako se u okviru državnih granica (političko nejedinstvo) nađu i pripadnici drugih etniciteta. Idealnotipska ravnopravnost političkog i nacionalnog jedinstva postoji ako je država etnički homogena, a to može postati „samo u slučaju da ubija, ili proteruje, ili asimilira sve pripadnike druge nacije“ (Ernest Gelner, Nacije i nacionalizam, Beograd, 1997, str. 13). Dakle, budući da su u poslednjih četvrt veka srpske političke elite probale da ostvare ravnopravnost političkog i nacionalnog jedinstva, da u tome nisu uspele, da su iz toga ponešto i naučile, ova dva principa su ostala neravnopravna. Iza te neravnopravnosti ostaje „osećanje gneva“, kao delimično institucionalizovano mentalno stanje, sa izvesnim, makar spornim političkim potencijalom. Nacionalizam (nam) je ostao kao deo naših svakodnevnih života, a možda i kao deo budućnosti svakodnevice novih generacija, ako ne pronađemo način da ga svedemo na životno podnošljivu meru. To se neće postići tako što će se proglasiti njegov kraj.

2. Prevladana prošlost? Prošlost devedesetih u Srbiji među pripadnicima građanske/druge Srbije više ne treba da ima istu ulogu kao ranije, jer je ona zapravo „završena“, proističe iz Nove epohe. Doduše teza nije sasvim jasno izražena, a čini se da je jedna od bitnih (među onima koje se odnose na prošlost): „Pitanja prošlosti ne treba zaboraviti, niti ih gurati pod tepih kao da prošlost nije postojala, ali ona postaju pitanje nove kulture i novih vrednosti u kojima takva prošlost više nije moguća. Jačanje svesti da su problemi prošlosti završeni i da ulazimo u novu epohu koja traži novi pristup i odabir tema, doprinelo bi da Srbija, od društva koje je prošlo kroz sukobe sa drugima i koje je totalno razoreno, postane društvo koje dobro funkcioniše unutar sebe i živi u miru i saradnji sa okolinom.“ (Nova epoha, odeljak: Ka novoj politici i novom društvenom životu).

Iz ovoga se može zaključiti da autori nalaze (1) da se mračna prošlost devedesetih ne može ponoviti („nije više moguća“); (2) da je prošlost „završena“, jer su na dnevnom redu novi pristupi i nove teme i (implicite) (3) da je društvo u Srbiji do te mere razoreno da bi otvaranje prošlosti tom razaranju doprinelo, a ne bi ga unapredilo.

Teorijski okvir za ovaj sasvim novi pristup suočavanju sa prošlošću koji ranije nisu delili bar neki potpisnici Nove epohe, u tekstu nije iznesen. Ipak o njemu se ponešto može zaključivati iz drugih tekstova nekih od potpisnika.

Polazna teza jeste da neki savremeni intelektualci pripisuju sebi prerogative koje je imala crkva u srednjem veku – kratko – da budu moralne sudije. Kao takve, oni prosuđuju političare prema onome što su činili u prošlosti, a ne prema njihovim aktuelnim delima: „Dakle, jedna od uloga crkve, ili njena “politička” uloga, bila je da odredi ko ima crkveni blagoslov – moralnu legitimaciju – a ko nema.“… „Intelektualac-sveštenik jednostavno svoju ulogu shvata kao ulogu moralnog sudije koji osuđuje ili pohvaljuje ljude, dok moderni intelektualac osuđuje ili pohvaljuje postupke… Pošto je usmeren na ocenu postupaka, on će lakše u krug moralno legitimnih primiti one koji trenutno postupaju moralno legitimno. Neće zahtevati lustraciju za prošle grehove, jer ne smatra da na ovom svetu, da bi se nekom dao moralni legitimitet, treba tu osobu potpuno očistiti od tragova greha. Pošto je već došlo moderno vreme, ovaj intelektualac je svestan da su mogući različiti moralni sistemi i to ga još više uverava da ne treba da donosi definitivne sudove. Društvo, pak, on počinje da shvata kao mesto zajedničkog života tih različitih moralnih sistema, a vlast kao izraz volje naroda, a ne volje arbitrarnog moralnog sudije. On shvata da je demokratija moguća samo ako postoji konkurencija moralno legitimnih i da ako postoji samo jedan moralno legitiman to može biti samo osnov za njegovu diktaturu.“ (Vladimir Milutinović, Nuspojave vremenske razlike, www.filozofijainfo.com, 18. mart 2013, dalje citiram kao: Milutinović, Nuspojave). Ova polazna teza je, analizom nekoliko polemičkih tekstova, varirana i u ogledu Ištvana Kaića, Naša mala građanistička crkva, www.filozofijainfo.com, 16. februar 2013. preko parabole o „neverovatnoj potrebi da verujemo“.

Naredna teza vezana je za tumačenje uloge belih listića na poslednjim izborima: Spor oko belih listića koji se razvio posle majskih izbora i još uvek traje nesmanjenom žestinom, u tesnoj je vezi sa ovim granicama i svešteničkom ulogom intelektualaca. Sama pojava belih listića je bila dovoljno skandalozna, a sablažnjavanje je nastalo upravo stoga što su oni uskratili implicitnu moralnu legitimaciju koju su do juče davali našim „demokratama“ (Milutinović, Nuspojave).

Najzad, poslednja značajna teza jeste osuda „lustracijskog uma“: „Nekadašnju diskvalifikaciju „izdajnik“, zamenila je diskvalifikacija učešća u vlasti u devedesetim. I dosta vremena je ova podela imala smisla. Tada je donesen i nikad sprovedeni zakon o lustraciji. Međutim, već u početku, mnogima je postalo jasno da striktna podela na „dobre“ i „loše“ ne odgovara realnosti. Već prvi period do 2000. do 2003. pratio je bagaž kadrova koji su sebi dopuštali sve, ali se posle 12. marta 2003. sve još jednom preokrenulo i postalo je potpuno jasno da i na „demokratskoj“ strani ima jednako loših stvari kao i na strani „devedesetih“. Kohabitacija i kasnija vladavina DS uz podršku malih stranaka na scenu je pored greha „povezanosti sa zločinima“, uvela i greh korupcije, dok se snaga zahteva za lustracijom sve više topila“ (Vladimir Milutinović, Pragmatična Srbija, www.filozofijainfo.com, 4. mart 2013).

Ishod ovih teza jeste potreba da se Dačić i Vučić, kao arhitekte Briselskog sporazuma procenjuju sa drukčijih pozicija: „To je razlog zašto je deo naših intelektualaca aktivno radio na tome da se Dačiću i Vučiću, uz određene ograde i ne negirajući njihovu prošlost, da mogućnost da budu ocenjivani po svojim postupcima, a ne po svojoj istoriji. To znači da ni ti intelektualci, kao predstavnici modernog u našoj podeli, nisu sasvim odustali od uloge moralnog sudije – ta se uloga intelektualca ne može sasvim izbeći – već da su rešili da tu ulogu vrše na moderan način, preko postupaka, a ne preko ličnosti“ (Milutinović, Nuspojave). Obrazlaganje ovog teoriskog okvira, autor (Milutinović) završava opštim oproštajem konfuziji crkvenih intelektualaca dosetkom: „Ali, sve je to OK. To su samo nuspojave age lag-a“ (Milutinović, Nuspojave).

Najpre, nekoliko opažanja o naznačenom teorijskog okviru. Da li je prošlost važna za sadašnjost samo ako se sa njome suočimo, ili se može „zatvoriti“ bez rizika po sadašnjost, velika je tema o kojoj, u svetlu novog odnosa prema prošlosti iz Nove epohe, očigledno ima smisla raspravljati samo sa pragmatičnog stanovišta današnjice, a posebno političkih efekata Briselskog sporazuma. I samo sa tog stanovišta podsetiću na nekoliko teza koje smatram značajnim. Najpre, suočavanje sa prošlošću ne postavlja se isključivo kao moralno pitanje, niti se prosuđivanje o (suočavanju) postavlja ili sprovodi kao moralno suđenje. Van potrebe poverenja u političare i van potrebe uspostavljanja političkog legitimiteta, suočavanje sa prošlošću ima i krajnje pragmatične ciljeve. Pokušaću da ih kratko ilustrujem jednim citatom:

„Još jednom: ja polazim od toga da poželjna demokratska budućnost ostaje nedostupna dok god ne počnemo da se bavimo pitanjem odnosa prema lošoj prošlosti. Naime, ja tvrdim da ta prošlost nije prošla samom promenom režima i da se ona ne može izbrisati iz javne sfere nekakvom političkom odlukom i odgovarajućim propratnim merama… Posle smene režima, politika zaborava pretvoriće se ili u politiku ignorisanja prošlosti, zasnovanu na idealističkoj tezi da će prošlost samim protokom vremena postati irelevantna za svakodnevicu nove demokratske države, ili u politiku potiskivanja prošlosti, koja će pokušavati da se legitimiše primatom praktičnih problema u kontekstu tranzicije“ (Nenad Dimitrijević, Kad padne režim: zašto je prošlost važna, Reč, 73.19, Beograd, 2005, str. 18). Pokušaću da primenim ovaj stav najznačajnijeg teoretičara suočavanja sa prošlošću u ovom regionu, na konkretno vreme, dela i lica. Pomenuti Dačić i Vučić, povodom kojih se na „moderne intelektualce“ apeluje da ih prosuđuju po postupcima, a ne po istoriji (prošlosti), već su se suočili sa sopstvenom prošlošću i verbalno i stvarno. Dačić u autorskom tekstu u NIN-u, a Vučić u „Danasu“ – doduše obojica uglavnom u mi, a ne ja formi – dajući za pravo jednom od autora Nove epohe o kolektivnoj odgovornosti, kao jednoj od navodnih karakteristika lustracijskog uma. Stvarni korak ka prevladavanju prošlosti učinio je Vučić, slušajući u Kosovskoj Mitrovici samog sebe, kroz reči onih koje je politički uobličavao. Farsično je, razume se, upravo to što su se obojica sa prošlošću sudarila sa pozicija gotovo nekontrolisane vlasti, dok se lustracione metode obično primenjuju prema onima koji na vlast tek pretenduju. Da je N. Dimitrijević u pravu kada tvrdi da bavljenje prošlošću nije pitanje izbora, već neminovnosti, te da time nije ni pitanje moralnog suđenja, vidi se upravo na ovom malom, a banalnom primeru. Opet, upravo ova dvojica političara pokazuju koliko im je prošlost važna – ne baš prošlost devedesetih, ali dvehiljaditih nesumnjivo. Na početku njihovog mandata bavili su se Tadićevom vlašću, ali vremenom poniru sve dublje u prošlost sve do 5. oktobra, nastojeći da suoče „stare“, sa vlasti sišavše, sa jednom mračnom stranom njihove loše prošlosti – sistemskom korupcijom. Zato bi bilo neophodno jasno reći – kojom to prošlošću više ne treba da se bavimo – da li samo onom devedesetih ili i nekom kasnijom.

U svom poznatom tekstu u kome analizira slučajeve damnatio memoriae u novijoj srpskoj političkoj praksi, Sinan Gudžević piše: „Zaboravljanje je, bez obzira na svoj beznadežan položaj među naučnim granama, imalo u političkim zajednicama veliku važnost kroz historiju. U srednjem vijeku je, po riječima Umberta Eca, umijeće zaboravljanja izvođeno ne putem pasivnog brisanja objekata iz pamćenja, već putem stvaranja “lažnih sinonima”. U tom složenom postupku značajnu ulogu imalo je stvaranje preobraćenika i dvojnika i aktivno zaboravljanje samoga akta zaboravljanja. Tako je pamćenje imalo status bolesti, a zaboravljanje status ozdravljenja. Jedan od društvenih fenomena kompleksnog nametanja zaborava pravnim sredstvima nazvan je latinskim imenom damnatio memoriae“ (Sinan Gudžević, Memoria i damnatio memoriae – Manipulacija narodom putem manipulacije sjećanjem, Republika, 2005). Ne bi bilo pošteno da autorima Nove epohe pripišem zalaganje za damnatio memoriae. Imam samo potrebu da objasnim da zaborav prosto nije moguć čak ni kod dva – nesporno zaslužna – aktera važnog sporazuma o Kosovu. Ali, imam i potrebu da dovedem u pitanje tezu da će moderni intelektualac, budući da je „usmeren na ocenu postupaka“… „lakše u krug moralno legitimnih primiti one koji trenutno postupaju moralno legitimno“. Jer, ovde nije u pitanju moralni legitimitet. A, i kad bi bio – „moralno legitimni trenutak“ teško bi kod iole pamtećeg čoveka odneo pobedu nad trajnim moralnim nelegimitetom. To sve nema veze sa modernom – radi se o običnom zdravom razumu. Reći ću, dakle: pametno su postupili Dačić i Vučić kad su zaključili sporazum. I to je sve. No, valja se vratiti na Gudževića, koji svoj tekst zaključuje jednim zanimljivim predlogom: trebalo bi, usled napada na sećanje, uvesti zabranu sećanja na zločince, ali održati pamćenje zločina: „Legitimno je postaviti pitanje: bi li danas valjalo unijeti u zakone ono što Rimljani nijesu bili unijeli, a jesu primjenjivali? Napadi na sjećanje su svakodnevna pojava, možda je dvadeseti vijek, sa dva svjetska rata i sa strašnim nacističkim genocidom, sa logorima, s Auschwitzom, ono razdoblje u kojem je sazrela potreba za zakonskim uvođenjem zaborava na strašne zločince, nakon što je uvelo nezaborav i sjećanje na strašne zločine i njihove žrtve. Legitimno je i veliko pitanje kako bi se moglo održavati sjećanje na zločine bez pitanja o počiniocima.“ Da, ni autori Nove epohe nisu uspeli da odvoje dela od aktera – čak ni simbolično.

Povodom propasti zakona o lustraciji, moglo bi se dosta toga pisati. Ipak, za razliku od Milutinovića, ne vidim da je razlog tome lustracija kao kolektivna mera, tj. podela na dobre i loše. Zakon treba samo pročitati: on je zasnovan na individualnoj odgovornosti zbog kršenja ljudskih prava, a ne na kolektivnoj moralno-političkoj arbitraži.

Beli listići su, bar za mene (a to sam objasnila u tekstu na sajtu Peščanika – Prazni glas) bili potreba pobune protiv nedostatka poverenja u politički legitimitet svih političkih stranaka u Srbiji, a ne „uskraćivanje moralnog legitimiteta“ Demokratskoj stranci.

Paradoksalno, od svih pravnih mera suočavanja sa prošlošću, u Srbiji i te kako živi samo Zakon o rehabilitaciji kojim se simulira ispravljanje pravosudnih grešaka, a zapravo rehabilituju uglavnom nacionalističke i fašističke ideologije – iako je nacionalizam navodno otišao u prošlost. O tome sam detaljnije pisala u tekstu na sajtu Peščanika o rehabilitaciji Draže Mihailovića.

Najzad, verujem da nema dovoljno elemenata da se podeli optimizam da je prošlost završena, bar povodom dva prva zaključka Nove epohe: (1) da se mračna prošlost devedesetih ne može ponoviti („nije više moguća“); (2) da je prošlost „završena“, jer su na dnevnom redu novi pristupi i nove teme. U pogledu trećeg – da li je potrebno „zatvoriti“ prošlost, u meri u kojoj je to, razume se, uopšte moguće – mogu da podelim zapitanost o tome da li bi zakonsko „otvaranje“ prošlosti ionako fragilnu demokratiju u Srbiji učinilo još ranjivijom.

3. Da li nam je Evropa potrebna? Nesumnjivo jeste. Ipak, prebacuje se nekima iz građanske/druge Srbije da je smatraju izlišnom. Na primer, Vesna Pešić u TV emisiji B92 Hoću da znam (17. maj 2013) izražava čuđenje zbog toga što se glavni i odgovorni urednik lista Vreme, kao liberalni građanski novinar suprotstavlja ideji ulaska u EU. Zapravo u uvodniku Vremena br. 1167 od 16. maja 2013, Dragoljub Žarković iscrpno citira tekst Ivana Krasteva, What happened to the European Dream, www.presseurop.eu (25. april 2013), a koji je, u prevodu Ivice Pavlovića, objavljen na sajtu Peščanika, 1. maja 2013. Krastev kaže da Evropa iz „naših snova“ više ne postoji, zasnivajući svoj stav na nekoliko teza: (1) EU je nastala kao odgovor na fašizam, a svest o tome nema veliki deo novih generacija. (2) Takođe, EU je nastala i kao odgovor na hladni rat, koji je okončan, pa sećanje na njega ne može da doprinese legitimitetu Unije. (3) Prosperitet koji je odlikovao Uniju teško je uzdrman ekonomskom krizom, pa ima izgleda da će nove generacije živeti lošije i teže nego njihove majke i očevi. (4) EU je davala malim i siromašnim zemljama mnogo izgleda da će se približiti bogatim i uspešnim. Danas je to prestalo. (5) Postojanje jake socijalne države bilo je jedan od izvora legitimiteta EU. I ona se danas ozbiljno kruni. Ne može se odreći empirijska zasnovanost ovih teza Ivana Krasteva. Ipak, on ne sugeriše raspuštanje, već nove pristupe. Uostalom i sam Habermas kritički piše o demokratskom deficitu institucija Unije i predlaže povećanje nadležnosti Parlamenta. Ne znači kritički govor o EU, sam po sebi, odustajanje od nje ili, pak, promenu strategije (odustajanje od evropske integracije). Za Srbiju, postoje bar dve važne tačke neophodnosti vezivanja za EU koji ju još uvek legitimišu: postupak pridruživanja i zahtevi koji se tiču pravne države i izgradnje kredibilnih institucija. U postupku pridruživanja, svaka država članica, pa i one najneverodostojnije, nisu se pogoršale nego popravile. To će, neminovno, važiti i za Srbiju. Postizanje pravne države – a Srbija nikad nije bila takva – je već samo po sebi, dovoljna vrednost da se od EU ne odustane. Čak i ako prihvatimo tezu o kraju nacionalizma, njegovi „državni derivati“ ne mogu se negirati. Na primer, autoritarno držanje i ponašanje najmoćnijih političara, podanička potreba da „neko jak“ presudi, slabo i politički zavisno pravosuđe, bez svesti o tome da je ono samo po sebi državna vlast, građani Srbije ne mogu sprečiti ili unaprediti bez EU. EU i Savet Evrope pomažu već danas da se građanin oseti zaštićenijim od omnipotentne države i moćnih pojedinaca. Praktične koristi su, dakle, očigledne. Ali, to nikako ne znači da se o današnjem stanju u EU ne može debatovati, da ono ne treba da bude predmet kritike: da nije bilo i moglo biti, ne bi EU opstala. Taj nužni začin demokratije je neophodan kao jedan od kohezionih elemenata. Kao i solidarnost, koja se, doduše, u novijoj praksi EU teško postiže. Tako da mi se jednom od najboljih kritika politike današnjeg vremena učinio napis na igralištu u susedstvu: Umesto Liberté, Égalité, Fraternité, neko je napisao Liberté, Égalité, Brutalité. Pritom, ono Fraternité ne tumačim doslovno kao bratstvo, već kao solidarnost. Da li su deca vežbala francuski ili praktičnu politiku?

Peščanik.net, 21.05.2013.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)