Foto: Steve Nesius/Reuters

Foto: Steve Nesius/Reuters

Evropska unija duguje svoje postojanje naporima političkih elita koje su mogle da računaju na pasivni pristanak manje ili više indiferentnog stanovništva, dokle god su ljudi mogli da u Uniji prepoznaju svoj ekonomski interes imajući u vidu sve prednosti i nedostatke. Unija je sebe legitimisala u očima građana prvenstveno zbog svojih rezultata, a ne zbog činjenice da je ispunila političku volju građana. Ovakvo stanje stvari objašnjeno je ne samo istorijom njenog porekla nego i pravnim osnovom ove jedinstvene tvorevine. Evropska centralna banka, Komisija i Evropski sud pravde tokom decenija su na najdublji mogući način uticali na svakodnevni život evropskih građana, iako su ove institucije najmanje podložne demokratskoj kontroli. Štaviše, Evropski savet, koji je energično preuzeo inicijativu u današnjoj krizi, sastavljen je od šefova vlada čija je uloga u očima građana da zastupaju njihove nacionalne interese u dalekom Briselu. Na kraju, bar je Evropski parlament trebalo da uspostavi most između političkog sukoba mišljenja u nacionalnim arenama i značajnim odlukama koje se donose u Briselu – ali na ovom mostu skoro da uopšte nema saobraćaja.

Tako do danas opstaje raskorak na evropskom nivou između javnog mnjenja i javne volje sa jedne strane, i politike koja se realno sprovodi u rešavanju aktuelnih problema sa druge strane. Ovo takođe objašnjava zašto su koncepcije Evropske unije i ideje o njenom budućem razvoju ostale nejasne među građanima. Kompetentna mišljenja i artikulisani stavovi uglavnom su monopol profesionalnih političara, ekonomskih elita i stručnjaka u određenim oblastima; čak ni javno aktivni intelektualci koji obično učestvuju u raspravama o gorućim pitanjima nisu uspeli da ovladaju ovim pitanjem.

Ono što danas ujedinjuje evropske građane jesu evroskeptični stavovi koji su postali još naglašeniji u svim državama članicama tokom krize, istina u svakoj zemlji iz različitih i sasvim suprotnih razloga. Ovu tendenciju bi političke elite mogle da uzmu u obzir; ali rastući otpor građana zaista nije presudno pitanje za realni kurs evropske politike koji je uglavnom odvojen od nacionalnih arena. Pravi tok rešavanja krize određuje i sprovodi na prvom mestu širok skup pragmatičnih političara koji promovišu postupnu agendu ali bez sveobuhvatne perspektive. Oni su orijentisani ka stavu „više Evrope“ jer žele da izbegnu daleko dramatičniju i verovatno skuplju alternativu ukidanja evra.

Komisija, predsedništvo Saveta i Evropska centralna banka – u briselskom žargonu poznati kao „institucije“ – najmanje su podložni legitimacijskim pritiscima zbog svoje relativne udaljenosti od nacionalnih javnih sfera. Tako da je njihovo zaduženje bilo da u decembru 2012. predstave prvi detaljniji dokument u kojem Evropska unija predlaže perspektivu za reforme na srednji i duži rok, koje idu dalje od današnjih reakcija kojim se prvenstveno samo kupuje vreme u rešavanju kritičnih simptoma. U ovoj proširenoj perspektivi pažnja više nije usmerena na zbir novijih uzroka koji su od 2010. spojili globalnu bankarsku krizu sa začaranim krugom prezaduženih evropskih država i nedovoljno kapitalizovanih banaka koje su jedna drugu međusobno refinansirale. Taj važni Nacrt (Blueprint), kako je nazvan, trebalo je davno da bude usvojen i on ukazuje na dugoročne strukturne uzroke sadržane u samoj Monetarnoj uniji.

Ekonomska i monetarna unija nastajala je 90-ih u duhu ordoliberalnih ideja Pakta za stabilnost i rast. Monetarna unija zamišljena je kao noseći stub ekonomskog ustrojstva koji podstiče slobodnu konkurenciju među tržišnim igračima preko nacionalnih granica, i organizovan je u skladu sa opštim pravilima koja obavezuju sve članice. Čak i bez instrumenta devalvacije nacionalnih valuta, nedostupnog u monetarnoj uniji, različiti nivoi konkurentnosti nacionalnih ekonomija trebalo je da se iznivelišu sami po sebi.

Ali pretpostavka da bi se omogućavanjem nesputane konkurencije u skladu sa poštenim pravilima dobili slični troškovi proizvodnje i jednak nivo prosperiteta – što bi obesmislilo potrebu za zajedničkim odlučivanjem o finansijskoj, ekonomskoj i socijalnoj politici – pokazala se kao lažna. Budući da optimalni uslovi za zajedničku valutu u evrozoni nisu zadovoljeni, strukturna neravnoteža među nacionalnim ekonomijama koja je postojala od samog početka postala je izraženija; i biće još izraženija sve dok se evropski politički obrazac ne oslobodi principa da svaka članica donosi suverene odluke unutar određenog domena ne obazirući se na ostale članice, drugim rečima, isključivo iz sopstvene nacionalne perspektive. Uprkos nekim ustupcima, međutim, nemačka federalna vlada se do sada čvrsto držala ove dogme. Treba odati priznanje Komisiji i predsedništvu Saveta što su se okrenuli pravom uzroku krize – naime, pogrešnom postavljenoj monetarnoj uniji koja ne odustaje od političkog razumevanja saveza suverenih država (kao “Herren der Verträge”).

Prema pomenutom predlogu reforme, takozvanom Nacrtu, u narednih pet godina treba realizovati tri presudna, iako maglovito definisana cilja. Prvo, zajedničko političko odlučivanje na nivou EU o „integrisanim smernicama“ za koordinaciju fiskalnih, budžetskih i ekonomskih mera pojedinačnih država. Ovo bi zahtevalo sporazum koji onemogućava da politika jedne članice vrši negativan spoljni uticaj na ekonomiju druge članice. Dalje, budžet EU zasnovan na pravu naplaćivanja poreza evropske finansijske uprave zamišljen je u cilju stvaranja stimulativnih programa za konkrene pojedinačne zemlje. Ovim bi se otvorio prostor za selektivno usmerene javne investicije kroz koje se može rešavati strukturna neravnoteža unutar Monetarne unije. Na kraju, evroobveznice i fond za otplatu dugova trebalo bi da omoguće delimičnu kolektivizaciju državnih dugova. To bi oslobodilo Evropsku centralnu banku obaveze da sprečava špekulacije protiv pojedinačnih država evrozone koju trenutno neformalno obavlja.

Ovi ciljevi bi se mogli realizovati samo ako se prihvate prekogranična plaćanja sa odgovarajućim efektima transnacionalne redistribucije. Iz perspektive ustavno nužne legitimnosti, Monetarna unija bi morala da se pretvori u pravu Političku uniju. Izveštaj Komisije naravno predlaže Evropski parlament za tu svrhu i ispravno navodi da bliža „međuparlamentarna saradnja kao takva ne garantuje demokratski legitimitet odluka EU“. S druge strane, Komisija uzima u obzir uzdržanost šefova država i radikalno se drži principa iscrpljivanja postojeće pravne osnove Lisabonskog sporazuma, tako da zamišlja prenošenje ovlašćenja sa nacionalnog na evropski nivo samo na vrlo postepen i neprimetan način.

Očigledan cilj je odlaganje revizije sporazuma do samog kraja. Komisija postavlja širenje upravnih kapaciteta kao prioritet na kratki i sredni rok iznad odgovarajućeg proširenja osnove legitimacije. Tako se krajnja demokratizacija predstavlja kao obećanje, poput svetla na kraju tunela. Nadnacionalna demokratija ostaje formalni dugoročni cilj na papiru. Ali odlaganje demokratije je prilično opasan potez. Ako se ekonomska ograničenja tržišta srećno spoje sa slobodnom evropskom tehnokratijom, smesta nastaje rizik da će postepeni proces unifikacije – koji je planiran za narod, ali ne od strane naroda – biti zaustavljen pre nego što se ostvari proglašeni cilj uravnoteženja izvršne i parlamentarne grane.

Bez demokratski usvojenog zakona i bez povratne reakcije mobilisane političke javne sfere i građanskog društva, politički menadžment nema motivaciju i snagu da obuzda i preusmeri profitno orijentisane imperative investicionog kapitala u socijalno kompatibilne kanale. Kao što već danas možemo videti, vlasti bi sve više i više pristajale na neoliberalne političke obrasce. Tehnokratija bez demokratskih korena ne bi imala motivaciju da prida dovoljnu težinu zahtevima birača za pravednu raspodelu prihoda i imovine, za statusnu sigurnost, javne usluge i kolektivna dobra, kada se tu zahtevi kose sa sistemskim zahtevima konkurentnosti i ekonomskog rasta.

Da rekapituliramo ovu analizu, zarobljeni smo u dilemi između, s jedne strane, ekonomskih mera nužnih za očuvanje evra i, sa druge strane, političkih koraka ka bližoj integraciji. Koraci koji su neophodni za postizanje tog cilja nepopularni su i nailaze na spontan otpor građana. Planovi Komisije odraz su iskušenja da se premosti, u tehnokratskom maniru, ovaj jaz između onoga što je ekonomski nužno i onoga što je izgleda politički dostižno samo ukoliko se zaobiđe narod.

U ovom pristupu krije se opasnost rastućeg raskoraka između konsolidacije regulatornih ovlašćenja i potrebe da se legitimišu ova uvećana ovlašćenja na demokratski način. Pod uticajem ove tehnokratske dinamike, Evropska unija bi se približila sumnjivom idealu tržišno potvrđujuće demokratije koja bi još beznadežnije bila izložena imperativima tržišta jer je ne bi sputavalo politički razdražljivo civilno društvo. Umesto toga, upravni kapaciteti kojih danas nema, iako su funkcionalno neophodni u svakoj monetarnoj uniji, mogli bi i trebalo bi da budu centralizovani samo u okviru podjednako nadnacionalne i demokratske političke zajednice.

Ali šta je alternativa daljoj integraciji po sadašnjem modelu izvršnog federalizma? Da razmotrimo prvo ove presudne odluke koje bi morale da se donesu na samom početku puta ka nadnacionalnoj demokratiji u Evropi. Na prvom mestu je neophodna jasna odluka da se Evropska monetarna unija proširi u Političku uniju (koja bi, naravno, ostala otvorena za pristup drugih članica EU, pre svega Poljske). Ovaj korak bi prvi put označio ozbiljnu diferencijaciju Unije na jezgro i periferiju. Izvodljivost neophodnih izmena evropskih sporazuma zavisila bi pre svega od pristanka zemalja koje bi radije ostale izvan. U najgorem slučaju, principijelni otpor bi morao da se prevaziđe samo novim osnivanjem Unije (zasnovane na postojećim institucijama).

Odluka za stvaranje takvog jezgra Evrope bila bi značajnija od prostog dodatnog evolutivnog koraka u prenošenju određenih suverenih prava. Uspostavljanjem zajedničke ekonomske uprave crvena linija klasičnog razumevanja suvereniteta bila bi pređena. Ideja da su nacionalne države „suvereni subjekti sporazuma“ morala bi da se napusti. S druge strane, korak ka nadnacionalnoj demokratiji ne bi morao da se svodi na transformaciju u „Sjedinjene Evropske Države“. „Konfederacija“ ili „federativna država“ je lažna alternativa (i konkretna zaostavština ustavne rasprave u Nemačkoj 19. veka). Nacionalne države mogu sasvim dobro da očuvaju svoj integritet kao države unutar nadnacionalne demokratije zadržavanjem i uloge izvršne administracije i uloge konačnog čuvara građanskih sloboda.

Na proceduralnom nivou razvlašćivanje Evropskog saveta značilo bi prelazak sa međudržavne uprave na zajedniči metod. Dokle god obična zakonodavna procedura u kojoj Parlament i Savet učestvuju na jednakoj ravni ne postane opšte pravilo, Evropska unija deli nedostatak legitimnosti sa svim međunarodnim organizacijama zasnovanim na ugovorima među državama. Ovaj nedostatak se objašnjava asimetrijom između opsega demokratskih ovlašćenja svake pojedinačne članice i sveobuhvatnog opsega kompetencija organizacije koju sprovode sve članice zajedno. Iz percepcije državljana jedne zemlje, njihovu političku sudbinu određuju strane vlade koje zastupaju interese drugih naroda, umesto njihove vlade koju obavezuje samo njihov demokratski glas. Ovaj deficit odgovornosti dodatno pogoršava činjenica da se pregovori Evropskog saveta vode izvan vidokruga javnosti.

Zajednički metod je poželjniji ne samo zbog ovog normativnog razloga, nego i zbog veće efikasnosti. On pomaže da se prevaziđu nacionalni partikularizmi. U Savetu, ali i u interparlamentarnim komisijama, predstavnici koji su obavezani da brane nacionalne interese moraju da se bore za postizanje kompromisa između nepopustljivih stavova. S druge strane, poslanici u Evropskom parlamentu, koji je podeljen na parlamentarne grupe, biraju se prema partijskoj srodnosti. Zato se, u meri u kojoj se formira evropski partijski sistem, odluke u Evropskom parlamentu već mogu donositi na osnovu interesa generalizovanih preko nacionalnih granica.

Ovo su suštinske odluke neophodne za transformaciju Monetarne unije u Političku uniju koja neće upasti u zamku tehnokratije. To će, međutim, zahtevati prevazilaženje visoke, skoro nepremostive institucionalne prepreke – promenu osnovnog zakona. Prvi korak, to jest sazivanje skupštine ovlašćene da izmeni sporazume, mora se očekivati od Evropskog saveta, dakle upravo od institucije koja je najmanje podesna za donošenje glatkih kooperativnih rešenja. To ne bi bila laka odluka za članove Evropskog saveta, koji su istovremeno šefovi nacionalnih vlada. S jedne strane, razmišljanje o reizboru već ih udaljava od ovog nepopularnog koraka; pritom, nemaju nikakvog interesa da sebi oduzimaju vlast.

S druge strane, oni neće moći da večito ignorišu prepreke koje će pre ili kasnije iziskivati bližu integraciju ili makar jasan izbor između bolnih alternativa. Za sada nemačka vlada insistira da prioritet bude stabilizovanje budžeta individualnih država od strane nacionalnih administracija, uglavno nauštrb njihovih socijalnih sigurnosnih sistema, ili javnih usluga i kolektivnih dobara. Uz šačicu manjih „donatorskih zemalja“, ona sprečava zahtev ostalih članica za ciljane investicione programe i za neku vrstu zajedničke finansijske odgovornosti koja bi snizila kamate za državne obveznice kriznih zemalja.

U ovoj situaciji, nemačka vlada u svojim rukama drži ključ za sudbinu Evropske unije. Ako je neka vlada među članicama sposobna da preuzme inicijativu za izmenu ugovora onda je to vlada Nemačke. Naravno, druge vlade treba da zahtevaju pomoć na solidarnoj osnovi samo ukoliko su i same spremne da preduzmu podrazumevani korak prenošenja suverenih prava na evropski nivo. U suprotnom, svaka vrsta pomoći zasnovana na solidarnosti narušila bi princip da se zakonodavci koji propisuju porez takođe pitaju u odlukama kako rasporediti sredstva i na koga ih iskoristiti.

Tako je glavno pitanje da li je Nemačka ne samo u situaciji da preuzme inicijativu, nego i da li ima interes da to učini. Tačnije, tražim konkretno nemački interes koji prevazilazi interese koje dele sve države članice (poput interesa za ekonomske prednosti stabilizovanja monetarne unije ili interesa za očuvanje evropskog političkog uticaja na međunarodnu političku agendu u sve snažnijem multikulturalnom svetskom društvu, uticaja koji u svakom slučaju opada).

Nakon osnivanja Nemačkog carstva 1871, Nemačka je preuzela fatalni „poluhegemonijski status“ u Evropi – kako je rekao Ludvig Dehio, bila je „previše slaba da dominira kontinentom, ali previše snažna da se obuzda“. U nemačkom je interesu da izbegne obnavljanje ove dileme koja je prevaziđena samo zahvaljujući evropskom ujedinjenju. Zato evropsko pitanje, koga je u prvi plan izgurala kriza, takođe obuhvata unutrašnji politički izazov za Nemce. Predvodnička uloga koja je danas zapala Nemačkoj iz demografskih i ekonomskih razloga ne samo da budi istorijske duhove svuda oko nas nego nas dovodi u iskušenje da izaberemo unilateralni nacionalni kurs, pa čak i da se predamo fantazijama o „nemačkoj Evropi“ umesto „Nemačke u Evropi“. Mi Nemci smo morali da naučimo iz katastrofa prve polovine dvadesetog veka da je u našem interesu da trajno izbegnemo dilemu poluhegemonijskog statusa koji teško može da se održi bez ulaska u konflikte. Uspeh Helmuta Kola nije ponovno ujedinjenje i ponovno uspostavljanje određene nacionalne normalnosti per se, nego činjenica da je ovaj radostan događaj išao uporedo sa doslednim promovisanjem politike koja vezuje Nemačku čvrsto za Evropu.

Nemačka ne samo što ima interes u politici solidarnosti; ja bih rekao da ima čak i odgovarajuću normativnu obavezu. Klaus Ofe pokušava da odbrani ovu tezu pomoću tri osporavana argumenta. Do danas, Nemačka je imala najveću korist od zajedničke valute kroz porast izvoza. Zbog ovog izvoznog suficita Nemačka dodatno doprinosi pogoršanju ekonomskih neravnoteža unutar monetarne unije i, zbog takve svoje uloge, deo je problema. Na kraju, sama Nemačka profitira zbog krize, jer povećanje kamatnih stopa za državne obveznice krizom pogođenih zemalja prati smanenje kamatnih stopa za nemačke državne obveznice. Čak i ako prihvatimo ove argumente, normativna premisa da ovi asimetrični efekti politički neregulisane međuzavisnosti nacionalnih ekonomija iziskuju obavezu solidarnog delovanja, ne može se lako objasniti.

Ovo me dovodi do konačnog i filozofskog pitanja. Šta znači pokazati solidarnost i kada imamo pravo da tražimo solidarnost? Pomoću male konceptualne analize nameravam da oslobodim pozive na solidanost od optužbi za moralnu pompeznost ili nespretne dobre namere koje im „realisti“ često nameću. Štaviše, pokazivanje solidarnosti je politički čin i ni u kom slučaju nije oblik moralne nesebičnosti pogrešno postavljene u politički kontekst. Solidarnost gubi lažni privid nepolitičnosti kad naučimo kako da napravimo razliku između obaveza da pokažemo solidarnost i moralnih i pravnih obaveza. „Solidarnost“ nije isto što i „pravda“, bilo u moralnom ili pravnom smislu reči.

Moralne i pravne norme nazivamo „pravednim“ kada regulišu postupke koji su u jednakom interesu svih učesnika. Pravedne norme obezbeđuju jednake slobode za sve i jednako poštovanje svakog. Naravno, postoje i posebne dužnosti. Rođaci, susedi ili kolege mogu u određenim situacijama jedni od drugih da očekuju veću ili drugačiju pomoć nego od stranaca. Takve posebne dužnosti obično važe i za određene društvene odnose. Na primer, roditelji krše svoju dužnost staranja kada zanemaruju zdravlje svoje dece. Obim ovih pozitivnih dužnosti je često neodređen; on zavisi od tipa, učestalosti i značaja odgovarajućih društvenih odnosa.

Kada daleki rođak nakon više decenija ponovo kontaktira svoju iznenađenu rođaku i traži od nje veliku finansijsku pomoć jer se našao u neočekivanoj teškoj situaciji, on ne može da računa na moralnu obavezu nego u najbolju ruku na vezu „etičkog“ tipa zasnovanu na porodičnim odnosima ( u Hegelovoj terminologiji, vezu zanovanu na “Sittlichkeit” ili “etičkom životu”). Pripadnost široj familiji će opravdati prima facie dužnost da se pomogne, ali samo u slučajevima kada konkretni odnos potvrđuje očekivanje da npr. rođaka može da zauzvrat računa na podršku svog rođaka ako se nađe u sličnoj situaciji.

Moralne zapovesti bi trebalo da se poštuju iz poštovanja same osnovne norme bez obzira na ponašanje drugih osoba, dok je građansko poštovanje zakona uslovljeno činjenicom da sankcionisanje moći države obezbeđuje opšte poštovanje. Ispunjavanje etičke obaveze, s druge strane, ne može se ni nametnuti niti je kategorički zahtevano. Ono zavisi od recipročnih usluga – i od poverenja u ovaj reciprocitet tokom vremena.

U ovom smislu, etičko ponašanje koje se ne može nametnuti takođe koincidira sa sopstvenim srednjoročnim ili dugoročnim interesom. I upravo je ovaj vid zajednički za Sittlichkeit i solidarnost. Međutim, ovo drugo se ne može oslanjati na pretpolitičke zajednice poput porodice, nego na politička udruženja ili zajedničke političke interese. Ponašanje zasnovano na solidarnosti podrazumeva političke kontekste života, pa tako i kontekste koji su pravno organizovani i u tom smislu veštački. Ovo objašnjava zašto je poverenje pod pretpostavkom solidarnosti nestabilnije nego u slučaju etičkog ponašanja, zato što ovo poverenje nije garantovano pukim postojanjem kvazi-prirodne zajednice. Ono što nedostaje u slučaju solidarnosti jeste trenutak konvencionalnosti u već postojećim etičkim odnosima.

Dok su “pravda” i “nepravda” bili predmeti sporenja još u prvim pismenim civilizacijama, koncept solidarnosti je zaprepašćujuće nov. Iako se sam termin može pronaći u rimskom zakonu o dugovima, on tek od Francuske revolucije 1789. polako dobija političko značenje, doduše prvobitno u vezi sa sloganom “bratstva”. Borbeni poklič fraternité proizvod je humanističke generalizacije jednog određenog obrasca mišljenja koji se javlja u svim velikim religijama sveta – naime, intuicije da je nečija lokalna zajednica deo univerzalne zajednice svih vernika. Ovo je kontekst „bratstva“ kao ključnog koncepta sekularizovane religije humanosti koji je radikalizovan i spojen sa konceptom solidarnosti u prvoj polovini 19. veka ranim socijalizmom i katoličkim socijalnim učenjem. Čak je i Hajnrih Hajne još uvek koristio koncepte „bratstva“ i „solidarnosti“ manje ili više sinonimno. Ova dva koncepta su razdvojena tokom društvenih potresa nastupajućeg industrijskog kapitalizma i novog radničkog pokreta. Nasleđe judeohrišćanske etike bratstva spojeno je, u konceptu solidarnosti, sa republikanizmom rimskog porekla. Orijentacija ka spasenju ili emancipaciji stopila se sa onom ka pravnoj i političkoj slobodi.

Do sredine 19. veka, ubrzana funkcionalna diferencijacija društva stvorila je široku međuzavisnost sakrivenu iza paternalističkog, još uvek uglavnom korporativno i profesionalno stratifikovanog svakodnevnog sveta. Pod pritiskom ovih recipročnih funkcionalnih zavisnosti stariji oblici društvene integracije urušili su se i doveli do stvaranja klasnih antagonizama koji su konačno obuzdani tek unutar proširenih oblika političke integracije nacionalne države. Apeli na „solidarnost“ vode istorijsko poreklo iz dinamike novih klasnih borbi. Organizacije radničkih pokreta i njihovi osnovani pozivi na solidarnost reagovale su na priliku koju im je pružila činjenica da su sistemska, uglavnom ekonomska ograničenja prevagnula nad starim odnosima solidarnosti. Socijalno izmešteni radnici, nadničari, zanatlije i zaposleni trebalo je da oforme savez izvan sistemski generisanih konkurentskih odnosa na tržištu rada. Suprotnost među socijalnim klasama industrijskog kapitalizma konačno je institucionalizovana u okviru demokratski ustanovljenih nacionalnih država.

Ove evropske države zadobile su današnji oblik socijalnih država tek nakon dva katastrofalna svetska rata. Tokom ekonomske globalizacije, ove države su izložene eksplozivnom pritisku ekonomske međuzavisnosti koja sada prećutno nadilazi nacionalne granice. Sistemska ograničenja ponovo ruše uspostavljene odnose solidarnosti i primoravaju nas da rekonstruišemo osporene oblike političke integracije u vidu nacionalne države. Ovaj put, nekontrolisane sistemske posledice jedne vrste kapitalizma, vođenog nesputanim finansijskim tržištima, transformišu se u tenzije između država članica Evropske monetarne unije. Ako želimo da očuvamo Monetarnu uniju, više nije dovoljno, imajući u vidu strukturne neravnoteže između nacionalnih ekonomija, da obezbeđujemo kredite prezaduženim državama tako da svaka od njih sama sopstvenim trudom poboljša konkurentnost. Sada je neophodna solidanost, kooperativni napor iz zajedničke političke perspektive da se promoviše rast i konkurentnostu u evrozoni kao celini.

Takvo nastojanje bi zahtevalo od Nemačke i nekoliko drugih zemalja da prihvate kratkoročne i srednjoročne negativne efekte preraspodele u njihovom sopstvenom dugoročnom interesu – što je klasičan primer solidarnosti, barem u konceptualnoj analizi koju sam izneo.

Iz predavanja Jirgena Habermasa na Katoličkom univerzitetu u Levenu.

kuleuven.be, 26.04.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.05.2013.