Budžet najvećeg pozorišnog spektakla u srpskoj istoriji, kako su ga s neskrivenim ponosom zvali autori, još uvek je jedna od njenih najvećih misterija. Šest meseci nakon premijere i neispunjenog obećanja da će objaviti detaljan troškovnik produkcije, posle upornog insistiranja niškog portala Južne vesti a zatim i direktne naredbe poverenika za informacije od javnog značaja – upravnik Narodnog pozorišta u Nišu dostavio je u sredu redakciji portala „specifikaciju“ za Konstantina.

Iako bi se prosečan građanin verovatno naježio od milionskih iznosa, makar koliko i prosečan radnik bilo kog pozorišta u unutrašnjosti čiji celokupan godišnji budžet ne dostiže ni četvrtinu sume izdvojene za jubilejsku predstavu, u specifikaciji budžeta nema ničeg što tabloidi nisu prežvakali još u februaru ove godine, dok se premijera s nestrpljenjem čekala.

U dopisu niškoj redakciji, upravnik tamošnjeg pozorišta naveo je da kuća nije „u mogućnosti“ da dostavi podatke o isplatama novca. Uz obećanje da će jednom prilikom dostaviti kopije ugovora „sa svima koji su učestvovali u realizaciji predstave“, upravnik je objasnio da je potrebno „izvesno primereno vreme kako bi se u odgovarajućoj formi, bez vidljivih podataka o licima na koje se dokumentacija odnosi, pripremila takva dokumentacija“.

„Sukcesivno“ će biti pripremani i dostavljani ugovori u vezi sa promocijom te ustanove, dodao je upravnik Narodnog pozorišta u Nišu Ivan Vuković koji se na svom prvom radnom mestu – doduše u vd statusu, kako već neko vreme nalažu trendovi u srpskoj kulturi – obreo prošle godine kao kadar SNS a zahvaljujući preporuci Radoslava Pavlovića, savetnika za kulturu predsednika Srbije i predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu i programskog direktora projekta „Milanski edikt“.

No, dobro, ako išta sada je bar i zvanično potvrđeno: budući zamišljena kao centralni događaj projekta proslave 1700. godišnjice Milanskog edikta, za stvaraoce pozorišne predstave „Konstantin, znamenje anđela“ izdvojeno je ukupno 19 miliona dinara: 11 iz republičkog i 7 miliona iz gradskog budžeta, dok je pozorište priložilo milion iz sopstvenih prihoda.

Na ime otkupa teksta, autor Dejan Stojiljković inkasirao je 480.000 dinara neto. Za poslove dramatizacije odnosno adaptacije otišlo je još oko 100.000.

Značajan prilog dokumentaciji za ovu predstavu ostavili su pozorišni kritičari: „Dramska struktura na sceni poprima razmjere karikature, s obzirom da se ne nazire jasna dramaturška linija… Predstava ima više problematičnih mjesta, a centralno zauzimaju njezine pogrešne povijesne reference (Nenad Obradović); „Naracija je preambiciozna i nekoherentna, prepliću se brojne scene… Jedna od posledica tog mnoštva isporučenih kratkih scena je da se zapravo nijedna začeta tema ne obrađuje dublje ni složenije. Likovi su ostali na nivou skica, neuverljivih figura koje pokušavaju da se održe putem fraza, pseudofilozofskih reči i misli, lažnih zato što iza njih nema dubine ni autentičnosti“ (Ana Tasić).

Honorar za režiju Jugu Radivojeviću iznosio je milion i 725 hiljada dinara, neto. Najavljujući svoj učinak, autori su spektakl uzdizali u rang Šekspira, no kritičarima je ova paralela izmakla – ako se ne računaju masivne stepenice na sceni, čest trik u produkciji Šekspirovih istorijskih drama koje zahtevaju dubinu kakvu prosečna scena ne može da pruži. Rezultat rediteljskog rada opisan je kao „slikovnica“, „potpuno odsustvo rediteljskog pečata“, svođenje glume na površno afektiranje i deklamovanje teksta.

Isti honorar kao i reditelju izdvojen je i za „idejno rešenje i izradu“ video dizajna, autoru Dorijanu Kolundžiji. Dizajn je, valja podsetiti, podrazumevao platno u dnu scene na kom su projektovani kadrovi stilizovane animacije uglavnom nevezani za radnju u predstavi.

Iako su mu visoki pokrovitelji prognozirali dug scenski život, niški Konstantin je do sada izveden ukupno četiri puta – uključujući i praizvedbu – a sudeći po zvaničnoj prezentaciji proslave Milanskog edikta, luksuzna produkcija već je zaboravljena.

Nema specifikacije ukupnog budžeta za proslavu jubileja niti detalja o ostalim spektakularnim programima. Ovih dana se u Nišu otvara izložba koja će, kako je najavljeno, predstaviti „180 eksponata nulte kulturne vrednosti“ a kojoj je domaćin lokalna fabrika duvana. Kao posebnu vrednost lokalni mediji izdvojili su glavu cara Konstantina, pronađenu početkom prošlog veka na niškim iskopinama – ali, ne toliko zbog njenog arheološkog i istorijskog značaja. Naime, izložba koja je trebalo da bude otvorena tokom tri ili četiri meseca u Nišu, početkom godine je neobjašnjenom „političkom odlukom“ preseljena na lokalitet Viminacijum. Sada će je ipak videti i publika „najvećeg rimskog grada posle Rima“, kako ga je savetnik svojevremeno označio.

Inače, Radoslav Pavlović trenutno je okupiran iznenadnom i neočekivanom pripremom predstave po svom tekstu u Narodnom pozorištu u Beogradu. Režiraće je do kraja ovog teksta već pomalo nepravedno zaboravljen upravnik niškog teatra.

Peščanik.net, 19.09.2013.