Ključni strateški zaokret opozicionih stranaka je bio da se predstave kao proevropske. Strateški račun je jednostavan – toliko koliko ste vi, to će reći Demokratska stranka pre svih, za približavanje Evropskoj uniji, mi takođe možemo da budemo. I da nas ništa ne košta. Isto važi, praktično  i za sva ostala strateška opredeljenja. Kako su ona uglavnom deklarativna, nema razloga ne preuzeti ih; recimo, regionalna saradnja, suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala, socijalna pravda  – i naravno, državni  i nacionalni interesi. Kako je to sve propaganda, nema razloga te ciljeve prepustiti demokratima, jer se oni i ne trude da ih realizuju. Usled čega je neuspeh zagarantovan, pa tako i razočaranje glasača i konačno gubitak izbora. Alternativna strategija je da se izađe sa alternativom, što može da odbije čak i nezadovoljne glasače.

Dodatna prednost ove strategije je što ne dovodi sopstvene glasače u zabunu. Oni koji zapravo žele politički zaokret ne moraju da se pitaju da li to sada znači da su socijalisti i radikali iz osnova promenili svoju politiku – jer im je jasno da je reč o deklarativnom prilagođavanju. Tako da ovom strategijom ne gubite svoje glasače, a olakšavate nezadovoljnim glasačima vaših protivnika da ne glasaju za svoje stranke. Pa se na izborima načini korak nazad, i to ne baš mali korak, a da se to ili ne vidi ili se oceni samo kao način da se zapravo krene koračati unapred.

Gde se, ustvari, ide? Koliko se na samom početku može oceniti, reč je o povratku na politiku koja je vođena od formiranja vlade 2004. godine do odluke Međunarodnog suda pravde 2010. godine. Deklarativno će se voditi proevropska politika, dok će se stvarno činiti malo kako bi se proces integracije u Evropsku uniju ubrzao. Uz to, potrebno je uzeti u obzir da koalicija koja preuzima vlast ima podršku Rusije i Banja Luke. Takođe, da će se bar na samom početku suočiti uglavnom sa ravnodušnošću i u Briselu i u Vašingtonu. Tamo će se čekati da se vidi šta je tačno politika nove vlade.

Da je tako vidi se iz reakcija  na prve izjave novoga predsednika i na političke nedoslednosti budućeg predsednika vlade. Kada je reč o predsedniku Republike, njegove su izjave shvaćene kao iskrenost koja ide uz nedostatak iskustva. Očekuje se da će toga biti manje u budućnosti i da će se uspostaviti kontinuitet u deklarativnosti. Tako da će se nastaviti sa istim nivoom i kvalitetom saradnje, uz sličnu sporost u rešavanju stalno prisutnih problema. Slična pragmatičnost se očekuje i od novog predsednika vlade, sasvim nezavisno od toga kako će se stvarno rešavati nagomilani problemi, pre svega ekonomski, ali i svi drugi.

Pri tome je potrebno imati u vidu da i domaći i međunarodni posmatrači uglavnom polaze od pretpostavke da su realna ograničenja takva da nova vlada, sve i da hoće, ne može da izvrši radikalne promene. Uz to, i u domaćoj javnosti se širi uverenje da između demokrata, naprednjaka i socijalista, zapravo i nema neke bitnije razlike. U tome, bar u značajnoj meri, greše i jedni i drugi. Ideja da je napravljen korak napred, ali da se put ne može promeniti,  pa da će i nove vlasti nastaviti da se ponašaju kao i stare, zapravo nije tačna, a nije u skladu ni sa činjenicama. Vlasti uvek mogu da krenu drugim putem, a to je po svemu što znamo ono što bi nove vlasti i htele – pitanje je jedino da li će to i moći.

To pre svega zavisi od opozicije, a to znači od sposobnosti Demokratske stranke da se organizuje kao stvarna opozicija. Kako sada stoje stvari, to neće ići lako. Postojeće rukovodstvo je zapravo odgovorno za političku strategiju koju su naprednjaci i socijalisti mogli veoma lako da imitiraju. Teško je očekivati da će oni moći da povuku jasnu crtu koja razdvaja demokrate od stranaka koje će činiti vladu. Zbog toga je potrebno da rukovodstvo stranke preuzmu ljudi koji ne liče na političare koji vode protivničke stranke. Takve je lako naći u strankama u kojima postoji unutrašnja demokratija, koja se ispoljava i u ideološkim i u političkim razlikama, a pogotovo pomaže ako postoje različite frakcije. Koliko se može zaključiti iz javnih izvora, takve frakcionaške razlike ne postoje u Demokratskoj stranci. A, istaknutiji članovi rukovodstva ne iskazuju sklonost da unesu ozbiljne promene u ideološka i politička opredeljenja stranke.

Zapravo, rizik postoji da će, kao što je bio slučaj više puta u prošlosti, promene u Demokratskoj stranci dovesti do daljeg približavanja politike te stranke onoj koju zagovaraju naprednjaci i socijalisti. Tako da je sasvim moguće da se ponovi greška koja je i omogućila deklarativno izjednačavanje političkih strategija svih stranaka. Veoma je teško videti da će doći do promene u rukovodstvu Demokratske stranke uz koju će ići i promena odnosa prema osnovnim ideološkim i političkim problemima sa kojima se politička javnost suočava već nekoliko decenija. I gde se obično svaki iskorak završava korakom unazad.

Usled toga, nova vlada se neće suočiti sa nekom ozbiljnijom opozicijom već na samom početku. Uz to, čak i ako krene da rehabilituje mnoge aspekte politike iz devedesetih godina, moći će da pređe dobar deo puta pre nego što se suoči sa ozbiljnijom opozicijom. Ovo zato što je stanje slično onome sa kraja osamdesetih godina prošloga veka, kad je javnost kapitulirala pred retorikom i beskrupuloznošću. Tada je to bilo u jednom stanju euforije, dok je sada reč o rezignaciji, ali efekti bi lako mogli da budu isti.

Ono što se dešavalo tokom poslednjih sedam-osam godina je stvorilo uslove za tu kapitulaciju javnosti. Kao što se obično i opisuje put u ropstvo, mali gubici slobode vode većim gubicima, a potom i promeni režima. Tako da ono što izgleda kao jedan korak nazad, zapravo se pretvori  u trajno nazadovanje. Rizik je utoliko veći što se manje primećuje.

 
Helsinška povelja, maj-jun 2012.

Peščanik.net, 05.07.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija