Nedavno su Beograđani imali priliku da u auli bioskopa “Reks” vide neobičnu izložbu koju je priredila Zorica Jevremović, naša poznata dramska spisateljica i umetnica aktivizma: fotografije ličnih predmeta, darovanih ili kupljenih za njenih čestih boravaka na Kosovu početkom osamdesetih, gde je punih pet godina radila na projektu obrade monaške biblioteke u manastiru Visoki Dečani i pri tom obilazila Kosovo uzduž i popreko.
Družeći se sa srpskim monasima, albanskim kujundžijama i kovačima, filmadžijama i pozorišnim ljudima u Prištini, Prizrenu, Đakovici, Peći i Mitrovici, autorka je postala svesna da kako vreme prolazi i sama postaje nerazdvojni deo tog šarolikog, dobrodušnog i mahom siromašnog sveta koji je ne sluteći hrlio ka tragediji. A kada se ona dogodila, autorki su kao divna uspomena ostali upravo raznoliki predmeti doneti sa Kosova od kojih svaki ima svoju priču: mastionica iz arhimandrijske biblioteke dar je igumana Justina, deo ključaonice nabavljen je u jednoj đakovičkoj bravari, parče odlomljenog dečanskog portala koji je čekao restauraciju autorka je pronašla u travi kraj samih vrata manastira, kupljeni šal od prizrenske svile koji i danas koristi poslužio joj je kao motiv za korice njene knjige Balada o devojačkom odelu, divno izvajana sveća od čistog voska dobijena je na dar od sestrinstva manastira Pećke patrijaršije na Uskrs 1981. godine, zvekir iz Janjeva koji stoji na vratima njenog stana poklon je dobroćudnog janjevskog kovača, dve velike drvene kašike kupljene na ulici 1982. godine od jednog albanskog čoveka u Peći i danas drži u svojoj kuhinji među drvenim varjačama, naočari za sunce kupljene su u jednoj albanskoj optičarskoj radnji u Peći za dva uskršnja jaja (“Nisam imala dovoljno para da platim naočari. Rekla sam albanskom prodavcu: Mogu li dva uskršnja jaja iz Pećke patrijaršije? Može, kratko je odgovorio!”)… Najupečatljiviju priču nam može ispričati polukupljeni ili poludarovani, kako god, par zlatnih minđuša filigranski strpljivo oblikovanih kao krin, koji je autorka videla u jednoj prištinskoj kujundžinici. Oduševljenje majstorovim umećem izrekla je glasno, posledica je bila ta da je platila samo jednu minđušu, druga joj je od srca poklonjena. Ganuta, nikada nije zaboravila dobrotu albanskog zlatara.
Romantičnu priču nam je, pak, ispričao autorkin tekst ispod fotografije “Nevestina toka iz Dragaša”: “Na prizrenskoj pijaci 1985, u trećem redu tezgi ugledala sam nešto sjajno, zlatno i glasno zapitala šta je to ‘zlatno zavijeno u novine’. Prodavac je razvio novine i sjaj zlatnog šujtuša na toki i pasu je zablistao. Mladić koji se našao kraj mene upitao me je da li mi se zaista sviđa. Klimala sam glavom zatečena lepotom na tom zgužvanom novinskom papiru. Mladić je već plaćao kad sam pitala odakle je ova toka, odgovorio je: ‘To je nevesti za svadbu, u Dragašu’. Gledali smo se. Ja ozarena, on zadovoljan sobom”.
Potpuno nevini za bilo kakvu političku (re)akciju ovi predmeti u stanu Zorice Jevremović predstavljaju drago sećanje na Kosovo kao stecište dveju kultura i vera – tako često na Istoku – što mu je decenijama davalo specifično ozračje tolerancije i mirnog suživota njegovih građana. Ratna zbivanja, nevine žrtve i tragično cepanje kosovskog društva, kao i današnji nesuvisli politički i ratni pokliči nerazboritih, nisu ništa izmenili u autorkinim (o)sećanjima. Naprotiv, potreba da priredi izložbu upravo u ovom trenutku najbolji je dokaz za to! Kroz umetničku prizmu fotografa Srđana Veljovića ti predmeti su od ličnih postali svojevrsni umetnički artefakti, neka vrsta estetskog specifikuma. Fotografisani, kao da simbolički spajaju turobno prošlo i sadašnje sa nekim lepšim i vedrijim budućim vremenom. Vremenom koje obećava toplinu, razum, prihvatanje drugog, drugačijeg i različitog ne više kao manu već kao vrlinu, kao bogatstvo, kada će se autorkino manastirsko i ulično, zlatno i papirno, preplesti u jedinstveni futuristički znak harmonije.
-
Dve kašike. Dve drvene kašike kupljene 1982. od starog albanskog čoveka u Peći, na ulici koja vodi do autobuske stanice. U kuhinji su mi, među drvenim varjačama. Svakodnevno ih koristim.
-
Ključaonica iz Đakovice. Deo brave nabavljen u đakovićkoj bravari 1990. Ukrašava škrinju u mojoj spavaćoj sobi.
-
Ko je ova žena? Istrgnuta fotografija iz albuma, iz 30-ih godina prošlog veka, nađena 1983. u Peći, na ulici koja vodi do obližnjih sela, put Dečana. Uramljena visi u mojoj radnoj sobi, da neko možda prepozna mladu Pećanku.
-
Mastionica iz arhimandrijske biblioteke. Staklena, neupotrebljena mastionica, dobijena na dar od igumana Justina 1987, posle septembarskog rada na projektu Obrada monaške biblioteke u Arhimandriji manastira Visoki Dečani. Izrada pre Drugog svetskog rata. Stoji u mojoj radnoj sobi, između knjiga, kao ukras.
-
Minđuša za jednu priču. Stajala sam ispred zlatarske radnje u Prištini 1988. Jedan par zlatnih minđuša mi je privukao pažnju: simbol čednosti, krin, odnosno ljiljan, bio je filigranski strpljivo oblikovan. Glasno sam počela o tome da pričam prisutnima, po ulasku u radnju nastavila sva ushićena da opisujem značaj ove multikulturalnosti. Zlatar se nasmejao i ponudio da ih kupim. Nisam imala dovoljno para. Stariji čovek koji je sve vreme sedeo do njega i slušao prevod onog o čemu sam tako žarko govorila, rekao je zlataru da mi pokloni – “jednu minđušu za priču”. Tako sam platila samo jednu. Sada se nalaze u mojoj kutiji za nakit. Rado ih nosim.
-
Monahinjina sveća. Sveća koju sestrinstvo Pećke patrijaršije izrađuje od voska svojih pčela. Dobijena na dar posle Uskrsa 1981.
-
Naočare za dva uskršnja jaja. Bila sam u optičarskoj radnji u Peći, po Uskrsu 1986. Dopale su mi se naočare za sunce. Nisam imala dovoljno para da ih kupim. Rekla sam albanskom optičaru: “Mogu samo ovoliko da platim”. “A ostalo?”, zapitao je on. “Ako mogu dva uskršnja jaja iz Pećke patrijaršije?” “Može”, kratko je odgovorio.
-
Neke autobuske karte. One najstarije, početkom 80-ih nemaju štambilj, pisalo se rukom, tokom godina su izbledele.
-
Nevestina toka iz Dragaša. Na prizrenskoj pijaci 1985, u trećem redu tezgi, ugledala sam nešto sjajno, zlatno i glasno zapitala šta je to “zlatno, zavijeno u novine”. Kraj mene se našao jedan mladić i pozvao udaljenog prodavca da donese to “zlatno”. Prodavac je razvio novine i sjaj zlatnog šujtaša na toki i pasu je zablistao. Mladić me upitao da li mi se zaista sviđa, klimala sam glavom zatečena lepotom na tom zgužvanom novinskom papiru. Mladić je već plaćao kad sam pitala odakle je ova toka, odgovorio je: “To je nevesti za svadbu, u Dragašu”. Gledali smo se. Ja ozarena, on zadovoljan sobom.
-
Parče dečanskog portala. Leta 1988. ugledala sam na kamenoj stazi ispred samog dečanskog portala jedno odlomljeno parče. Uzela sam ga, ne pitavši bratstvo. Prisustvovala sam razgovoru ljudi iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika sa igumanom, da bi trebalo obnoviti, zakrpiti mnogobrojne napukline na ivici portala.
-
Peje je Peć, i obrnuto, razglednica kupljena u novinarnici u Peći, 1984. Manastir Dečani se nalazi nekoliko kilometara od Peći. Sada stoji u radnoj sobi iznad uramljene nepoznate mlade žene, kao deo kućne “instalacije”.
-
Zvekir iz Janjeva. Zvekir dobijen na dar 1983. od jednog janjevskog kovača. Izrada pre Drugog svetskog rata. Na mojim je ulaznim vratima, postavljen sa unutrašnje strane, da ga neko ne skine.
-
Šal od prizrenske svile. U Prizrenu 1985. u radnji preko puta pijace kupila sam beli šal od prizrenske svile. Nosim ga često. Dvadeset godina kasnije poslužiće mi kao motiv za korice knjige Balada o devojačkom odelu.
Republika, br. 430-431, 01-30.06.2008.
Peščanik.net, 22.04.2008.
KOSOVO