Dragoceno dementna vrlina države Srbije da preko noći zasere sve u susedstvu, na noge podigne međunarodni medicinski konzilijum koji godinama traži prigodnu terapiju za razularenog pacijenta, da preko Drine u stampedo nagoni tisuće srboidnih grla ljuto raspoloženih da onanišu kako će jednog lijepog dana kad na vrbi rodi maslina postati integralni deo svesrpske svinjske paštete – poslednjih sedam dana pretvorena je u praktični poligon političkog ludila čiji je simptom, svečanim presecanjem sopstvene moždane vrpce, otkrio neprejebivi Vojislav Koštunica kad je izjavio da je Republika Srpska, uz neizbežno, voljeno, nikad prežaljeno, uvek srpsko Kosovo, jedan od “nacionalnih prioriteta” Srbije.

Prevedeno na ruralni hrvatski, ćirilicom, predsednik Vlade Srbije lako je zapretio: onog časa kad pokušate da otmete Svetu Srpsku Zemlju (Kosovo), računajte na nas u Republici Srpskoj; nećemo dozvoliti, podvukao je Kosovom drug Kalašnjikov, da nekakav Stranger In The Night u Bosni, makar se on zvao Miroslav Lajčak, stopira naše demokratsko pravo na opstrukciju i destrukciju protiv tzv. BiH; Rezolucija 1244 i Dejtonski sporazum, onako kako voljena Srbija gleda te dokumente – a gleda ih s roditeljskom ljubavlju – ne samo da su nerazdvojivi pravoslavni blizanci, nego su oni seksualno interaktivni, tko jebe na Kosovu, orgazam će, nakon dugog lutanja, pronaći u Banja Luci, uostalom, pitajte Milorada Dodika, sve će vam on pojasniti, zna čovek zbog čega ga Sarajevo podseća na Teheran!

Kako to obično biva u Koštunistanu, ova erektivno-kurčevita izjava dss-vlasnika Srbije doživela je svoju kreativnu razradu; “Politika” je u nekoliko dana imala dramatične-duhovite naslove (“Srbija podržava Srpsku”, “Borimo se za RS a ne protiv BiH”), podržane vešću da se oglasio izvesni Boris Tadić (Predsednik Srbije) koji je od nesrećnog Lajčaka zatražio da “razmisli još jednom” i povinuje se naređenjima g. Koštunice da Srbima u Bosni obezbedi ustavno pravo da ne pristanu na njegove odluke, jer te odluke – podvukao je Tadić – zadiru u suštinu Dejtonskog sporazuma koji Srbija poštuje kao zenicu miloševićevskog oka, ne dolazi u obzir da pristanemo na “bonska ovlašćenja” namesnika u BiH, gde će nas, bre, dovesti njegovo pravo da obezbeđuje normalan život u Bosni, Srbija se zvanično sere na normalan život, jer je nenormalan život jedini život koji Srbija može da podržava!

Nacionalno ushićenje zbog priključenja Republike Srpske našim erotskim interesima ušlo je u onu fazu metastaznog govora kad smo u veličanstvenoj Skupštini Srbije čuli da se Banja Luka, politički, nalazi u “Srbiji”, i da je samo question dana kad će taj entitet proširiti Srbiju na zapad, tamo gde joj je, je li, uvek bilo mesto. Obavezna referenca u ispunjenju ovog Srpskog Sna jeste lik i delo Milorada Dodika kojeg je Vojislav Koštunica oblikovao po kalupu Radovana Karadžića čiji je vajar/mentor godinama bio Slobodan Milošević.

Kao jedna od političkih zvezda, Dodik je 13. januara 2007. u društvu Koštunice, Velimira Ilića i neizbežnog Matije Bećkovića cupkao ispred nekadašnje Savezne Skupštine, udaren raspuklim glasom i raspolućenim sisama Cece Ražnatović; i sam iznenađen ukazanom čašću, Dodik je otvorio trubački Woodstock – Guču, oduševljen količinom četnolikih likova koji su na majicama nosili RS ikone: Mladića / Karadžića, čime su promidžbeno istakli značaj falsifikovane države kojoj je on, Dodik, na čelu; nije se libio da ne propusti nijednu košarkašku utakmicu u Beogradu na kojoj se skandiralo Republici Šumskoj; nesrećom KK Partizanu dodao je ime Igokea, kao finansijski dokaz da u Srbiji može sve da kupi, čak i omanju, skromnu vilu od milion evra nasred Dedinja; tamo gde je Dodik, tamo je Srbija!

Njegova verbalna hrabrost da se suprostavi Lajčaku – deo je plaćene iluzije o srpskoj slobodi; Dodik, da se ne lažemo, nije u stanju da odbije bilo šta što od njega traži dr. Voja; koliko sutra – da se tako nešto desi – čitali bismo o Dodiku kao o lopovu koji je avanzovao u “kontraverznog biznismena”, imali bismo emisije o Dodiku koji je koristio resurse Republike Srpske da se “obogati na račun nejači u Republici Srpskoj”, slušali bismo kako postoje podaci da je Dodik još od 2000. radio protiv srpskog naroda, bilo bi otkriveno ono što svako malo bolje obavešteni Srbin zna: da su Dodiku muda u procepu i da on samo radi ono što mu je iz Beograda naređeno.

Kad se priča o Srpskoj Republici Srpskoj (SRS) proširila na Srpski Parlament gde se, inače, nedeljama slobodno asocira na vaskolike teme: da li su Hrvati, u stvari, Srbi rimokatoličke vere i da li je ideja o hrvatskom genocidu nad Srbima smišljena još 1895. godine i zašto Srbija sad ne prizna Republiku Srpsku Krajinu i zašto Srbija nije tužila Bosnu i Hercegovinu zbog genocida izvršenog u prošlom veku i zašto Srbija nije u Ujedinjenim Nacijama zaustavila Hrvatsku koja se nezakonito uselila u Savet Bezbednosti i zašto Srbija nije napravila skandal kad je Slovenija počela da predsedava tzv. Evropskom Unijom, a zna se da su Slovenci naše srpske mladiće ubijali sleđa, kurvinski i kukavički, i zašto Srbija nije zaustavila parafiranje ugovora Crne Gore s Europskom Unijom glede činjenice da nam Filaret umalo nije umro od štrajka glađu koji se okončao time što se štrajkač ugojio dva kila žive vage… onda je logično da se u Skupštini čulo da je Republika Srpska integralni deo Srbije, da je Dodik legenda, da su tamošnji junaci nalik na Cara Lazara, da ćemo – ako probaju da nam uzmu Kosovo – u Bosni napraviti takvo sranje da će 1993. godina izgledati kao Diznilend.

Uznemireni ovakvim plamtećim izjavama – ambasadori beznačajnih država, daleko ispod RS statusa, kakve su raspadnuta SAD, izvesna Velika Britanija, smešna Italija, još smešnija Francuska ili mentalno programirana Nemačka, našli su, tobož, razlog da zajednički upute demarš (hrvatski: šamarčinu) Vladi Srbije zbog debilnih izjava koje su direktno imale teritorijalni okus otimanja. Veličanstvena Vlada Srbije (VVS) na ovaj seksualni izazov nije odgovorila preko Ministarstva inozemnih poslova – tko je vidio srpskog ministra i. Poslova Vuka Jeremića biće mu jasno zbog čega je čovek eliminisan – već, montipajtonovski, preko Ministarstva rudarstva i energitike čiji je čelnik, ministar Aleksandar Popović, u rudarskom raspoloženju, nadahnut energentima nepoznate supstance, odgovorio pederima iz Međunarodne Zajednice: “Ako je za neke zemlje sporno što zvaničnici Vlade Srbije u insistiranju na poštovanju Dejtonskog sporazuma i Rezolucije 1244 ta dva međunarodna dokumenta pominju u istoj rečenici, a ne u dve rečenice, mi odbacujemo takav prigovor.”

Ovaj spektakularni finale Srpskog Mozga koji podrazumeva da će kritike o ljudskim pravima u pleksus primiti Vodoprivreda Srbije, da će problemi manjina biti neutralizovani posredstvom Ministarstvom sporta, da je problem Kosova u domenu Ministarstva prosvete a da je Republika Srpska integralni deo Ministarstva Fašizma  – slika je današnje Srbije u kojoj poslednjih sedam dana, sistemom tajnosti, vlada nepisan Zakon, šifrovan sledećom dijaloškom rečenicom:

– Oj, Dodiče, Srbija ti kliče!

 
Feral Tribune, 31.10.07.

Peščanik.net, 30.10.2007.