Kosovo, studeni 1998. (1. dio)

Uvod

Početkom 1998. godine Kosovo je bilo poput Pappenovog lonca koji je previše dugo stajao na vatri. Kad je krajem osamdesetih ispod tog lonca vatra zapaljena ubrzo je zahvatila ostale dijelove Jugoslavije. Dok su tokom devedesetih okolo bijesnili požari, Kosovo se kuhalo na laganoj vatri progona i represije prema Albancima od strane Miloševićevog državnog aparata ali, uglavnom, bez zločina kojima su obilovali ratovi u Hrvatskoj i BiH.

Miloševićev uspon na vlast neraskidivo je vezan za Kosovo. Tamo se glasovitom rečenicom „Nitko ne sme da vas bije“¹ prometnuo iz partijskog „aparatčika“ u nacionalističku ikonu. Tamo je navijestio da „ni oružane bitke još nisu isključene“.² Kosovo mu je služilo da svoje političke konkurente ruši optužbama da su popustljivi prema albanskom nacionalizmu. Tamo je pokazao da ako „antibirokratska revolucija“ ne ide „milom“, organiziranjem podrške dijela glasača kao u Vojvodini i Crnoj Gori, on ju može provesti silom; naređenim smjenama i hapšenjima.³

Tada su to bile udarne vijesti u cijeloj Jugoslaviji, rudari i radnici iz Trepče, Albanci, hodali su s razvijenim jugoslavenskim zastavama, pod parolom „Bratstvo – jedinstvo“, 50 kilometara do Prištine u protestu protiv smjene političkog vodstva Kosova. Rudari su iz protesta štrajkali glađu do iznemoglosti na dnu rudnika Stari trg, a većina srpskih medija izmišljala je priče kako se potajno hrane bananama. Bilo je to zloslutno upozorenje na nešto što će trajno zagaditi ove prostore – kako nacionalistička ostrašćenost brzo uništava u ljudima suosjećanje i solidarnost s onima koji pate i stradavaju ako su to oni „drugi“ koji, u svakodnevnoj porciji propagande, ugrožavaju „nas“.

Posljedice do kojih je to dovelo, krvavi raspad Jugoslavije i ratovi u prvoj polovici devedesetih, potpuno su istisnule Kosovo iz interesa kako politike tako i javnosti susjednih država.

Kad mi je prvih dana studenog 1998. predloženo da idem u posjet Kosovu u organizaciji FIDH-a,⁴ kako bi ta međunarodna asocijacija dobila nezavisne informacije o stanju ljudskih prava na Kosovu, moje znanje o situaciji je bilo relativno skromno. Uglavnom je potjecalo iz susreta, na međunarodnim skupovima, s nekim aktivistima liga za ljudska prava s Kosova i povremenim novinskim člancima o recentnim događajima na Kosovu. Vijesti su pokazivale da je dugogodišnje nasilje koje je provodio Milošević nad Albancima urodilo plodom koji su svi očekivali – oružanim otporom tom nasilju. Na taj oružani otpor režim je odgovorio paljenjem čitavih sela i masovnim protjerivanjem svojih građana. Poslije oružanih sukoba i brutalnosti srpske policije i vojske, u članku u „Feral Tribuneu“ novinarka Heni Erceg se pita da li će Milošević pokušati, po uzoru na Tuđmana, „humano preseliti“ svoje etnički nepodobne građane. Kritički piše i o izjavi Mate Granića, hrvatskog ministarstva vanjskih poslova, tim povodom – „Kosovo je unutrašnja stvar Jugoslavije“. Praktički u isto vrijeme državna tajnica USA (ministrica vanjskih poslova) Madeleine Albright izjavljuje: „Kriza (na Kosovu) nije samo unutrašnja stvar SRJ“.

Kako su oružani sukobi postajali žešći i učestaliji, broj albanskih izbjeglica iz sela koja su uništile „kaznene ekspedicije“ srpske vojske i policije počeo je naglo rasti. Krajem lipnja New York Times donosi članak pod naslovom „Izaslanik USA sastaje se s kosovskim pobunjenicima koji odbacuju primirje“. Udarna vijest u tom članku bila je informacija da se Richard Holbrooke⁵ sastao s borcima UÇK⁶ o kojima su još do nedavno neki američki diplomati govorili kao o teroristima.⁷ U članku se govori da je broj albanskih izbjeglica prešao 80 tisuća, da UÇK kontrolira 40% teritorija, da je Holbrooke svoje zahtjeve Miloševiću o prekidu operacija, povlačenju većeg dijela vojske i policije i dolasku međunarodnih promatrača na Kosovo, potkrijepio vrlo konkretnom prijetnjom NATO intervencije.⁸

Pod tim pritiskom Milošević nevoljko prihvaća uvjete i krajem listopada dolazi do obustave sukoba i nenaoružani promatrači OSCE-a⁹ dolaze na Kosovo. Prekid sukoba omogućuje Međunarodnoj federaciji liga za ljudska prava (FIDH) planiranje još jednog posjeta svoje delegacije Kosovu. Posjet organizira generalna tajnica FIDH-a Desanka Raspopović¹⁰ početkom studenog. Ideja je bila da se informacije o najnovijem stanju ljudskih prava na Kosovu skupe iz prve ruke, kako bi se preko FIDH-a mogla predložiti konkretna pomoć žrtvama i mjere koje bi vodile mirnom rješenju sukoba. Delegaciju smo činili Desanka Raspopović i ja, zajedno smo doletjeli na aerodrom u Skopju, a u Prištini nam se trebao pridružiti drugi dio delegacije, Goran Svilanović iz beogradskog Centra za antiratnu akciju i Lirije Osmani,¹¹ odvjetnica iz Prištine i članica Kosovskog odbora za ljudska prava i slobode.

Petak, 6.11.1998.

Granicu kod mjesta Đeneral Janković prelazimo, u rani novembarski sumrak, pješke. Taksisti na skopskom aerodromu tražili su 250 DM do Prištine, objašnjavajući da im policija u Srbiji uvijek nešto naplati čim pređu granicu. Kad se i Desanki i meni to činilo skupo oni sami su nam predložili da nas voze za 50 DM do granice, a da s druge strane granice nađemo taxi koji će nas za 50 DM odvesti do Prištine. S taksistom koji nas je doveo dogovorio sam da me čeka na istom mjestu u srijedu u četiri popodne.

Cesta je neosvijetljena i mračna, mokra kao da je neki od nabujalih planinskih potoka prešao preko nje, prekrivena nanesenim šljunkom. Jedan mali psić skoro završava pod kotačima kamiona. Cvili dok ga dižem i nosim iza barake carinarnice.

Stotinjak metara od granice, uz put, stoji nekoliko taksija. Nakon kraćeg pogađanja vozimo se prema Prištini. Šofer je razgovorljiv ali polako ispituje „teren“ s općim temama. Po vremenu i razgovoru o vremenu mogli bi biti u Engleskoj. Stanje u kojem je cesta i tamni obrisi golemih planina koje se naslućuju u mraku, podsjećaju da se nalazimo u jednom od zabitijih dijelova Balkana. Putujemo u malom odvojenom svijetu od nekoliko desetaka osvijetljenih metara ispred auta i tople unutrašnjosti taxija.

Razgovor postaje prisniji. Šofer je Albanac, otpušten s posla prije desetak godina, počeo voziti taxi da bi prehranio porodicu; „Moraš radit, žena ne pita“. „Teško je al’ samo da rat prestane“.

Pitamo ga za UÇK.

„Ne znam, uz cestu je milicija, zaustavlja te, legitimiše. Kažu da je u selima UČeKa, ne znam, vozim samo po cesti.“

Na prilazu Prištini pita nas kuda da vozi. „Ideš u Grand hotel?“

Desanka mu daje adresu stana Lirije Osmani. Taksist ne poznaje Prištinu i vozi u centar grada. Pokazuje nam velike zgrade kraj kojih prolazimo: „To je izgrađeno u doba Tita. Bilo je dobro, ne bih smeo da kažem da je bilo loše kad je bio Tito. Lagao bih.“

Priština ima nešto preko 200 tisuća stanovnika. Grad je rastegnut u smjeru sjever-jug ali sam centar je mali. Gotovo sve stambene zgrade načičkane su tanjurima satelitskih televizijskih antena. S običnom antenom u Prištini se može gledati samo 1. i 2. program državne televizije iz Beograda.

U jednoj takvoj stambenoj zgradi živi i Lirije Osmani. Ona nam otvara vrata, smije se i srdačno se pozdravljamo. Nedavno je bila u Parizu sa Desankom; ja ju već dugo nisam vidio, postala je baka i posjedila je. Pričamo na preskoke, o zajedničkim poznanicima, o planu za slijedećih nekoliko dana, o tome kako sam ja došao iz Zagreba i čekao Desanku koja je dolazila iz Pariza i Maliqia¹² koji je dolazio iz Ljubljane, kako je Maliqiev auto bio pun i kako smo se dogovorili s makedonskim taksistom da Desanku čeka u ponedjeljak, a mene u srijedu s makedonske strane granice. Naravno, pričamo o situaciji na Kosovu. Lirije iznosi podgrijane male sočne sarme i pitu od sira. Pita nas da li hoćemo čaj. Desanka kaže da joj treba samo topla voda, nosi neke svoje čajeve iz Pariza koje pije navečer. Ja kažem da mogu, ali da mi je već prekasno za čaj od čaja, može neka kamilica ili menta. „Idem samo da postavim vodu“. Dok je Lirije u kuhinji netko zvoni na vratima. „To je sigurno Ymer“, kaže Lirije dok ide prema vratima.

Ulazi Ymer Jaka; ustajem da ga pozdravim. Ymera sam upoznao na regionalnoj konferenciji 1996. u Beogradu koju je organizirao i financirao FIDH, a prisustvovali su ljudi iz organizacija civilnog društva iz Hrvatske, BiH, Srbije i s Kosova. Koliko znam to je bila prva takva međunarodna konferencija poslije završetka rata. Prije par mjeseci vidjeli smo se i dosta družili na konferenciji FIDH-a u Senegalu. Dok se srdačno rukujemo Ymer vješa kaput pored velikog ogledala i, ne saginjući se, skida cipele. Tek tada primjećujem da su svi prisutni u papučama ili čarapama. Po svemu sudeći to je na Kosovu običaj slično kao u Bosni. Kombinacija muslimanskog utjecaja i blatnjavih puteva. Desanka je to vidjela čim smo ušli i ona je u čarapama. Osjećam se k’o slon u staklani. Odlazim do kupaone i na povratku, usput, u predsoblju ostavljam cipele. Cijeli dan sam na putu u cipelama, nadam se da mi noge ne smrde previše.

Lirije i Ymer pričaju o situaciji na Kosovu. Nadaju se da je najgore prošlo ali nisu preveliki optimisti. Desanka govori koji je plan za sutra. Ujutro bi ona i ja trebali ići na nekakav skup u kongresni centar „Boro i Ramiz“ gdje ćemo se naći s Goranom Svilanovićem. Poslije toga Desa je dogovorila ručak s Demaçijem, „five o’clock tea“ s Bakallijem i večeru s Rugovinim zamjenikom Aganijem.

Popili smo čaj i pojeli sarme i pitu od sira. Desanka će spavati kod Lirije, Ymer i ja se obuvamo, ja uzimam svoj kofer i torbu, pozdravljamo se i spuštamo niz stepenice.

Vozimo se Ymerovoj kući gdje ću, kao njegov gost, spavati dok sam u Prištini. Auto je stara crvena „Lada“ koja se gasi kod malog gasa, trokira, poskakuje po kaldrmi i dahće uzbrdo; u misli mi dolazi Antilopa, legendarni auto iz „Zlatnog teleta“ Iljfa i Petrova, koja je, ispuštajući slične zvukove, veselo vozila djecu poručnika Schmidta.

Ymerova kuća je prema periferiji Prištine. Zapravo nije još sasvim dovršena; trebalo bi je ožbukati, na nekim mjestima iz armiranog betona vire komadi građevinskog željeza. Kuću je Ymer počeo graditi krajem sedamdesetih kada su se za to mogli dobiti povoljni krediti. Tada je bio ministar za obrazovanje u Pokrajinskoj vladi Kosova. Smijenjen je 1981. poslije studenskih demonstracija na Kosovu. Niti je on bio odgovoran za demonstracije niti su studenti demonstrirali protiv njega, ali smijenili su ga oni protiv kojih su studenti demonstrirali. Izbačen je iz SK, a odmah zatim i sa fakulteta gdje je predavao francusku književnost. Bez posla, sa svim objektivnim neugodnostima i subjektivnim teškoćama koje su pratile izbacivanje iz SK i naprasno prekidanje karijere, krenuo je u gradnju kuće i to mu je pomoglo da prebrodi depresije. No čim je kuću stavio pod krov, iako je bila još potpuno neuređena unutra, po paroli „imaš kuću, vrati stan“, Ymerova obitelj izbačena je iz stana na koji su imali stanarsko pravo.

Upoznajem njegovu ženu Mallihu i sina Kastriota. Malliha je bila nastavnica engleskog, a sada je u prijevremenoj penziji. Kastriot ide u drugi razred gimnazije. Sjedamo za stol za kojim je on očito još do malo prije učio. Školske knjige su šapirografirane ili fotokopirane skripte na albanskom. Poslije 1990. kad je na Kosovu prisilno ukinuta nastava na albanskom, dakle nastava na materinjem jeziku za 80% stanovništva, Albanci su organizirali i samofinancirali (3% od prihoda) cijeli paralelni sistem nastave – od vrtića do fakulteta. Inače, Albanci koji rade ili imaju neka primanja, financiraju kroz porez kao i ostali građani Srbije i službenu nastavu na srpskom.

Smjestili su me u malu, ugodnu sobicu s velikim prozorom. Sjedim na krevetu i listam izvještaj FIDH-a iz ožujka. Naslov je „Kosovo“, a nadnaslov „Le Kosovo sous la terreur de Milosevic“ (Kosovo pod terorom Miloševića). U detalje su opisane akcije državnog terora nad albanskim stanovništvom s poimeničnim listama ubijenih u selima Drenica i Prekaz i lista ranjenih u demonstracijama u Prištini, sve početkom ožujka ove godine. Sastavljačica izvještaja (B. Chesnelong) u uvodu se posebno zahvaljuje profesoru Ymeru Jaki. Prije spavanja čitam nekoliko stranica „Kosovskog pitanja“ Branka Horvata,¹³ interesantne knjige, pisane jasno i u prosvjetiteljskom duhu karakterističnom za Horvata; čitao sam je prije desetak godina.

Subota, 7.11.1998.

Po kiši Priština ne izgleda baš previše privlačno. Voda se slijeva ulicama dok se, izbjegavajući rupe, spuštamo strmom cestom prema centru. Ymer me vozi do „Bore i Ramiza“, sportskog i kongresnog centra u kojem se danas održava Svesrpski crkveno-narodni sabor. Dogovaramo se da se nađemo na ručku oko pola tri.

Dvorana je puna ljudi koji stoje. Po glasu prepoznajem Zorana Đinđića,¹⁴ razgovarali smo početkom godine u Beogradu, u prostorijama njegove stranke.

„Da bi mogli početi rešavati probleme moramo ustanoviti šta imamo i gde smo. A imamo da u ovom času avioni NATO-a nadgledaju Kosovo, da u središtu protuvazdušne obrane u Batajnici sedi oficir NATO-a i nadgleda da se ni jedan avion Vojske Jugoslavije ne bi digao, da NATO oficiri koji se zovu verifikatori obilaze Kosovo dok naša vojska ne sme iz kasarni, a naša se policija mora povući sa Kosova. To je ono što imamo i odakle moramo poći zahvaljujući politici Slobodana Miloševića. Šta mi možemo da učinimo? Sva rešenja za Kosovo danas su loša, ali neka su manje loša, a neka su mnogo loša. Karakteristika je Slobodana Miloševića da će on uvek izabrati najgore rešenje. Mi smo razumni ljudi i obraćam se vama kao razumnim ljudima – ajd’mo mi odabrati najmanje loše rešenje“.

Tražim neko bolje mjesto odakle bi se mogla vidjeti dvorana i govornik. Ispred ljudi koji stoje spuštaju se dupke popunjeni redovi prema centru dvorane gdje je nekoliko stolova složeno u četverokut. Tu sjede pozvani političari i potencijalni govornici. Za stolom sjede i Desanka i Goran Svilanović; vidjeli su me i mašu mi da dođem do njih. Goran pronalazi još jednu stolicu. On je na ovom saboru kao predstavnik Građanskog saveza Srbije. Rukujemo se i Goran mi kaže:

„Vesna¹⁵ je negdje na putu. Rekli su mi samo – Spakuj se i ajde“.

Đinđić stoji za govornicom; iza njega na bini je stol za kojim su organizatori skupa. Pravoslavni svećenik među njima, tumači mi Goran, je episkop raško-prizrenski Vladika Artemije, jedan od potpisnika poziva na skup. Drugi potpisnik poziva je Momčilo Trajković, početkom devedesetih Miloševićev „guverner“ Kosova, a sada predsjednik „Srpskog pokreta otpora“. To je nova organizacija kosovskih Srba i nema (direktne) veze sa SPO (Srpski pokret obnove) Vuka Draškovića, osim akronima.

„Moramo se organizovati jer su se u Srbiji kriminalci organizovali protiv poštenog sveta. Postavimo pred sebe male zahteve – da zemlja koju ćemo predati našoj deci neće biti lošija i manja od one koju smo dobili od naših očeva“.

Đinđić je dobar govornik i ono što govori zvuči uvjerljivo. Vrlo je kritičan prema Miloševiću. Čini mi se da ni jednom riječju nije spomenuo Albance.

Poslije Đinđića govori, meni nepoznati, dr. Kojović, potpredsjednik udruženja „Srbija zajedno“: „Braćo i sestre, ne sa zvezdom petokrakom nego sa verom u boga možemo srušiti Miloševića“.

U sličnom, sve radikalnijem stilu nastavljaju i uvaženi govornici koji slijede. Zazivlje se božja pomoć, baca se anatema na Miloševića i Šešelja o kojem se govori kao o „najvećem prevarantu“: „Od najavljenih proterivanja Šiptara on nam je doveo dve hiljade verifikatora“.

Jedan izuzetno visok čovjek naginje se nad govornicom i šireći ruke govori:

„Pre deset godina ogrešili smo se sami o sebe i krenuli za lažnim prorokom. Odvojili smo se od sopstvenih korena. Pradedovi nas ne bi prepoznali“.

Završava citatom iz pjesme Đure Jakšića: „Drzneš li dalje čut ćeš gromove…“

Desanka odlazi na dogovor s Đinđićem oko njegovog dolaska u Pariz. Krajem novembra u Parizu bi se, u organizaciji FIDH-a, po drugi put trebala naći jedna grupa srpskih i albanskih predstavnika različitih odbora za ljudska prava i nekih političkih stranaka. Na odlasku me upozorava da ne kasnim na ručak.

U nizu nepoznatih govornika jedan kojeg znam – Šolević, prvoborac antibirokratske revolucije na Kosovu, govori u maniri narodnog tribuna dobro miksajući pučki jezik i duhovitosti s političkim porukama:

„Moramo se presabrati. Napravili smo hrvatsku državu, a sad ćemo da napravimo i šiptarsku. Ko je uz nas? Bog, to jest pravda, pravoslavna crkva i ceo srpski narod“.

O Šešelju govori posprdno kao o „Vojvodi od Karlobaga“. Zaboravlja, naravno, svoje izjave o pohodu na Beč preko Zagreba.

Voditelj Sabora najavljuje „sveštenika Aleksandra Bogdanovića koji nam stiže pravo iz Moskve u Prištinu“. Aleksandar Bogdanović poziva svu braću i sestre da postanu svetosavski Srbi – da pobjedi dobro nad zlim.

„Ne zaboravimo našu veru pravoslavnu, našu veru svetosavsku. To je napravio i ruski narod. Vratimo se pravoslavlju i živimo s pravoslavljem“.

Na kraju govora počinje gromoglasno pjevati pjesmu o Svetom Savi:

„Sveti Savo ti pomozi da živimo svi u slozi“. Svi ustaju i pjevaju.

O Albancima se gotovo i ne govori, a ako se govori onda samo pežorativno. Neki slikoviti seljaci sa šajkačama domogli su se mikrofona i sada razvlače svoju životnu priču uveseljavajući publiku izrazima kao što su „Srbožderač Broz“, „Guzolisci šiptarski koji će našu vlast dati Arnautima“, „Srušimo beogradsku Bastilju u kojoj je i posle Tita, Tito“.

Dok ih slušam mislim na članak iz Le Mondea koji mi je u torbi. Na prvoj i drugoj stranici Le Monde donosi svjedočenja skupljena početkom listopada po selima između Prištine, Peći i Prizrena od organizacije Médecins sans frontières (Liječnici bez granica). Govori se o hvatanju albanskih seljaka koji su se pred napadima na sela sakrili u šume, o odvajanju muškaraca od žena, o masovnom strijeljanju muškaraca, o klanjima i pljački. Svjedoče uplakane žene koje su gledale kako im tipovi u maskirnim uniformama, nagaravljenog lica i često s maramom „a la Rambo“ oko glave, muče i ubijaju sinove i muževe i spaljuju kuće.

Na ovom skupu nema ni jedne riječi samokritike, jedne osude srpskog nacionalizma, jedne osude zločina i barbarstva koje je počinila srpska policija. Pod dojmom svega što sam čuo na ovom saboru pada mi na pamet rečenica nekog pruskog generala „Situacija je ozbiljna ali nije beznadna“ – ovdje situacija izgleda beznadna ali ne i ozbiljna.

Na govornicu izlazi Mirko Jović i poziva na svesrpsko jedinstvo sa uporištem u pravoslavnoj crkvi. Osuđuje one koji su odgovorni za nerede – to su Milošević i Albanci. Mirko Jović je organizator i vođa „Belih orlova“ čiji pripadnici su palili sela i počinili zločine po Hrvatskoj i Bosni.

Sve skupa to postaje više nego što se može podnijeti na prazan želudac, a i bliži se tri sata i kasnim na ručak. Goran ne zna tko je uopće pozvao Jovića. Gorana nisu pozvali da govori; kasnije se ispostavilo da ga nisu pozvali greškom, ali poslije govora kakve smo čuli čovjek teško može što reći, samo slegnuti ramenima. Dogovaramo se da se vidimo u ponedjeljak.

Vani još uvijek cmolji kiša. Restoran Pëllumbi (Golub) na najvišem je katu jedne nove zgrade. Osoblje je više nego ljubazno. Vode me u jednu odvojenu prostoriju gdje za stolom sjede Adem Demaçi, Lirije, Ymer, Desanka i dva Demaçijeva pratioca. Čekali su me i svi su već gladni. Dugo se rukujem s Demaçijem; zadnji puta smo se vidjeli prije dvije godine u Mariboru.

Od ponuđenih jela biram, iz znatiželje, a i red je u albanskom restoranu, Skenderbegovu šniclu. Pitam konobara, za svaki slučaj, što je Skenderbegova šnicla. On se naginje i govori mi na uho: „Ma to ti je… Karađorđeva šnicla“.

Pričam svoje utiske sa Crkveno-narodnog sabora: O zabrinjavajućem nerazumijevanju stvarnosti među prisutnim Srbima, o nesposobnosti za i malo samokritike, o izlaganjima u kojima su govornici govorili ono što su pretpostavljali da slušaoci žele čuti, a prave probleme zaobilazili.

„Da, oni u Beogradu“, komentira Demaçi, „navikli su da Albanci nose ćumur, a ovi ovde protestovali su u julu protiv Albanaca sa parolom – ‘Lepa sela lepo gore’“.

Desanka ga pita: „Gospodine Demaçi, da li vi mislite da će zajednički život Srba i Albanaca, posle svega što se dogodilo, uopšte biti moguć na Kosovu?“

„Na Kosovu se nije dogodio rat između albanskog i srpskog naroda“, kaže Demaçi, „nego između albanskog naroda i srpske policije. Albanci imaju loše iskustvo sa srpskom državom ali Albanci mogu živeti zajedno sa Srbima i sa svim ostalim etničkim manjinama na Kosovu“.

Demaçi priča o svom posjetu ocu Savi u manastiru Dečani, po svemu jednom izuzetnom pravoslavnom svećeniku koji ne samo da propovijeda toleranciju i mir između albanskog i srpskog naroda nego je i javno osudio zločine i nasilje nad albanskim seljacima.

„Albanci ne žele nikoga proterati. Albanci žele mir. Samo to teško ide. Policija krši sporazum svaki dan. Jučer su sa terenskim oklopnim vozilom bili tamo gde po sporazumu ne bi smeli biti i kad ih je zaustavila patrola UČeKa policija je otvorila vatru i ubila pet boraca UČeKa. To su gadne stvari, a srpska vojna mašinerija koja proizvodi smrt ostala je nenačeta“.

Adem Demaçi predsjednik je Parlamentarne stranke Kosova (koju je 1991. osnovao Veton Surroi) i, što je u sadašnjoj situaciji mnogo važnije, smatra se poluslužbenim glasnogovornikom UÇK. Ali Demaçi je, kao legenda u borbi za prava Albanaca na Kosovu, prije svega institucija za sebe. Osuđen po optužbi za albanski nacionalizam i separatizam, proveo je u zatvoru dvije godine manje od Nelsona Mandele. Ne treba dugo razgovarati s Demaçijem da bi se vidjelo da iza sitne, gotovo nježne fizičke konstitucije stoji izuzetna odlučnost i snaga koja ga je provela neoštećena duha kroz 25 godina zatvora. Demaçi je nesumnjivo albanski patriot, pa i nacionalist, odsjedio je duge godine zbog nacionalizma, ali sada, u govoru, djeluje razumnije i manje isključivo od mnogih novokomponiranih nacionalista.

Dolje, na prištinskim ulicama pali se ulična rasvjeta. Kao desert jedemo tulumbe. Ulazi konobar i uvodi Mahmuta Bakallija. Bakalli je navršio šezdeset drugu, djeluje vitalno i od one je vrste ljudi koji ispune prostoriju u koju uđu. Dok mi naručujemo duplu kavu on naručuje dupli whiskey. Sedamdesetih godina, kad je Demaçi bio u zatvoru, Bakalli je bio predsjednik SK Kosova i član CK SK Jugoslavije. Govorilo se da je Titov ljubimac i da je jedan od najperspektivnijih političara na Kosovu. Ostavku na sve funkcije dao je poslije studentskih demonstracija 1981.

Razgovara se o popularnosti UÇK među mladim Albancima; Demaçi kaže da nema dovoljno oružja koliko ima kandidata.

„Na svaku akciju UČeKa policija strelja civile, muškarce po selima, proteruje žene i decu… i onda se čude da ljudi beže u šume i pridružuju se UČeKa. K’o da nisu gledali partizanske filmove. Ništa nisu naučili“.

Desanka pita Demaçija o sudbini 32 Srbina koje je UÇK zarobio u Orahovcu, među ostalim i liječnika koji je pomagao i Albance.

„Gospodine Demaçi, postoji li opasnost da se UČeKa dade navući da na terorizam policije nad albanskim selima odgovori terorizmom nad srpskim selima?“

„Normalno da je bilo i osveta, ali UČeKa ne ratuje protiv civila. Ti ljudi iz Orahovca… većina je puštena, trebaju biti svi. UČeKa se od grupa pobunjenika protiv nasilja i zločina srpske vojske i policije pretvara u discipliniranu vojsku“.

Demaçi pogleda mene i kaže:

„Tu su dosta pomogli i neki oficiri Albanci koji su došli u UČeKa iz hrvatske vojske“.

„Jeste li poznavali Rahima Abdulija?“, pitanje je zapravo bilo upućeno Bakalliju, ali kad sam ga izgovorio osjetio sam da je nešto krivo. „Ma mislio sam Ramiza Abdulija, ime mi se pomješalo s Rahimom Ademijem. Ademija isto poznajem od prije rata, on je bio kapetan u JNA u Rogoznici gdje ljetujem, roditelji od moje žene imaju tamo kuću, oženio je lokalnu curu koju znam od kad je bila klinka. Ademi je devedeset prve prešao u HV i zaustavio je Mladićeve tenkove ispred šibenskog mosta. To je tada bio pravi vojni podvig i spriječio je da Hrvatska bude prepolovljena. A Ramiz Abduli…“

„Poznavao sam dobro Ramiza“, veli Bakalli, „dolazio je u Beograd kad sam ja bio tamo, posle je bio u Centralnom komitetu. Vi ste ga poznavali?“

„Da, on je bio načelnik Vojno-tehničkog školskog centra, a ja sam radio na Akademiji i Vojno-tehničkom fakultetu k’o profesor matematike“.

„On je bio general-pukovnik“, kaže Bakalli, „to je najviši čin koji je jedan Albanac imao u jugoslovenskoj vojsci, a mislim da ni u albanskoj vojsci nisu imali general-pukovnike“.

„Da, osim toga Ramiz je bio pametan i dobronamjeran čovjek; to je možda jednako tako rijetko, posebno u vojsci. Bez obzira na njegov uistinu visoki položaj u vojnoj hijerarhiji bio je prirodno jednostavan i otvoren. Tokom osamdesetih smo se zbližili, valjda kroz neka zajednička skijanja na Pokljuki sa studentima i jer je on morao rješavati neke, recimo, političke pritužbe protiv mene. Poslije nam je dosta pomogao kad smo radili na mirnoj primopredaji tog Centra i kasarni“.

„Dobro bi nam doš’o sad“, kaže Demaçi, „netko s takvim iskustvom. Neki od ovih mladih misle da su popili svu pamet sveta“.

„On je, nažalost, umro“, kaže Bakalli.

„Da, prije dvije godine. Tko vam je došao od časnika HV-a?“

„Ima ih“, pitijski odgovara Demaçi, a ja ne pitam dalje. „UČeKa će biti disciplinirana, dobro naoružana vojska koja brani albanski narod, a ne dira srpske civile“.

Šutim. Manje sam optimističan. Ovo je kraj s tradicijom osvete, o UÇK znam malo, po svemu sudeći veći dio čine seljaci koje je nevolja natjerala u šumu, a koliko ima usijanih glava…

Demaçi i Bakalli povremeno izmjenjuju dosjetke i sjećanja u kojima peckaju jedan drugoga. „Zamisli“, kaže Demaçi, „da onaj tvoj ustane iz groba i vidi te kako sediš tu sa mnom za istim stolom i prijateljski razgovaramo“.

Bakalli se smije: „Što jest, jest. Sloba postigao što Tito nije. A i tebe je iz bajboka pustio“.

Prije nego što Demaçi ode kažemo mu da bi slijedećih dana željeli posjetiti nekoliko stradalih albanskih sela i pitamo ga za savjet. On mi na poleđini moje posjetnice piše par riječi na albanskom u slučaju da naletimo na patrole UÇK. Opraštamo se u nadi da je ovo početak kraja desetogodišnje agonije Kosova i da će nam do slijedećeg susreta proći manje vremena nego što je prošlo od prethodnog.

Nastavljamo razgovarati s Bakallijem. On se nada da je međunarodni angažman postigao prvi odlučujući korak pretvorivši kosovsko pitanje iz ratnog u političko pitanje. Formulacija koju je upotrijebio sjeća me na knjigu Branka Horvata. Koliku nemjerivu štetu i nesreću je proizvela glupost i arogancija da bi se na kraju došlo do rješenja koje su dobronamjerni ljudi predlagali prije više od 10 godina.

Da bi budući politički pregovori imali izgleda za uspjeh trebalo bi, prema Bakalliju, ispuniti još dva uvjeta. Prvo – dosadašnja shuttle diplomacija Holbrookea i Hilla¹⁶ ostavila je nejasnim da li će u trogodišnjem prijelaznom periodu entitet Kosovo biti samo pod kontrolom međunarodne zajednice i jugoslavenske federacije ili će biti još i pod kontrolom Srbije.

Desanka pita što je to shuttle diplomacija.

„Pa to je kad diplomati puno putuju između različitih strana da bi uskladili suprotstavljene interese. Shuttle je i onaj bus na aerodromu koji vozi amo-tamo, od jednog do drugog terminala, a od tuda je i naziv za space shuttle koji ide gore-dolje“.

„Ma to ti je“, kaže Bakalli, „po naški – idi mi, dođi mi diplomacija“.

„Dakle, prvo trebalo bi približiti te stavove jer Albanci će pristati da budu u okviru SRJ, ali ne i u okvirima Srbije. Drugo – mi na Kosovu imamo mnogo političkih lidera ali nemamo leadership. Parlament bi trebalo hitno izabrati vladu široke koalicije u kojoj bi bili i predstavnici UČeKa. Takva vlada koja bi bila politički reprezentant svih Albanaca na Kosovu mogla bi uspostaviti legitimnu kontrolu nad UČeKa. U protivnom postoji uvek opasnost da se UČeKa pretvori u falangu jedne stanke“.

Pomišljam na odnos vojske u koju su se pretvorili partizani 1945. i komunističke partije; ne kažem ništa, a Bakalli govori dalje.

Priča o ovom najnovijem sukobu gdje je stradalo pet vojnika UÇK. „Policija je očito zalutala. Vojnici UČeKa su ih zaustavili naoružani, a ovi su otvorili vatru na njih. Glup incident, ali istorija se sastoji od glupih incidenata“.

Bakalli odlazi u sedam manje dvadeset, a u sedam dolazi Agani na večeru. Pratim Bakallija dolje do izlaza iz zgrade.

„UČeKa ima šansu jedino ako se NATO, a to ti je Amerika, uključi. Srpska policija je brutalna, a politika kratkovida. Sloba ne razgovara s Rugovom iako mu ga je Holbruk doveo u Beograd, a Rugova mu je k’o Majka Tereza, ali zato policija na svaku provokaciju UČeKa spali čitavo selo“.

Bakalli, čini mi se s dozom zabrinutosti u glasu, govori kako se mladi Albanci sve više okreću UÇK. Kažem kako sam upravo pročitao Holbrookeovu knjigu „To End a War“ (Završiti rat).

„Prošlo je tri godine od Daytona, ovo su isti Amerikanci, isti američki političari i nisu zaboravili koliko su natezanja imali s bosanskim Srbima i s Miloševićem“.

„Ma na Kosovu se sve nade polažu na Amerikance, a u Srbiji raste, a i podstiče se, antiamerikanizam. I šta god Demaći i UČeKa hteli Amerikanci su više puta jasno rekli – autonomija da, nezavisnost ne! Nego, znaš koji je najpopularniji film u Srbiji, stalno ga puštaju na televiziji: ‘Predsedničke laži’“.

„Gledao sam, to je Dustin Hoffman i De Niro; ali to je novi film, kod nas je bio samo u kinu“.

U filmu „Predsjedničke laži“ predsjednik USA je uhvaćen u seksualnom skandalu; njegov savjetnik, Robert de Niro, savjetuje mu da objavi rat Albaniji kako bi skrenuo pažnju javnosti. „Film je gotovo sigurno inspiriran originalnim ‘predloškom’“.

Afera Clintona i Monice Lewinsky već godinama trese Bijelu kuću; Clinton je najprije sve poricao, ovo ljeto je Monica Lewinsky svjedočila pred sudom, a Clinton je priznao da je njegov odnos s Monicom Lewinsky bio „nedoličan“.

„Da se bar Sloba ugled’o na Klintona. Nek’ jebe Cecu, da budem prost, a ne Albance. Ma šta Albance, sjebo je celu Jugoslaviju!“

Rukujemo se. Kažem: „Sretno“.

„Da, k’o rudarima u Trepči. Vi ste vani, mi ćemo se, bojim se, još morat spuštat dole. Hvala da ste došli“.

Odlazim na brzinu kupiti film za fotoaparat i udahnuti malo svježeg zraka. Mi smo vani? Kod kuće to baš tako ne izgleda, ali odavde… Bar što se rata tiče smo vani. Kiša je prestala, subota je navečer, u centru grada je dosta mladih ljudi. Zaobilazim tri policajca koji u maskirnim uniformama, zastajkujući, šeću korzom, zagledaju u izloge, automate drže nonšalantno u jednoj ruci, kao štapove za šetnju. Fotograf me čudno gleda kad tražim crno-bijeli film. Nalazi jedan ispod pulta, pokazati će se star i loše kvalitete.

Vraćam se u restoran. Agani je već stigao. Upoznajemo se. Fehmi Agani¹⁷ po obrazovanju filozof, sveučilišni je profesor, a kroz ove burne godine i potpredsjednik Demokratske lige Kosova, najveće političke stranke na Kosovu. Prošao je šezdesetu, u razgovoru sluša sugovornika, a sam govori tiho i nenametljivo. Izgledom malo podsjeća na neke od simpatičnih likova Walta Disneya.

U političkim ocjenama bitno se ne razlikuje od Bakallija i Demaçija. Bez patetike i teških optužbi opisuje kako godinama službena srpska politika i srpski mediji nisu rekli jednu pozitivnu riječ o Albancima. Prvo su širili histeriju o tome kako Albanci siluju Srpkinje, a statistike su pokazale da na Kosovu ima manje silovanja nego u drugim dijelovima Srbije, a da je broj „međuetničkih“ silovanja posebno mali. Toliko razvikano iseljavanje Srba ima prije svega ekonomsku pozadinu – Kosovo je nerazvijeno, a zemlja je 5-10 puta skuplja nego u Vojvodini. Poslije 1990. otpušteni su ne samo albanski političari i policajci, nego svi od sudaca do liječnika, od profesora do podvornika. Albanska djeca su trebala ostati neškolovana i neobrazovana. Jedna od najmučnijih parola na protualbanskim demonstracijama organiziranim prošlog ljeta u Prištini bila je „Ne dajte im olovke“.

Desanka pita Aganija: „Gospodine Agani, vi ste bili zajedno s gospodinom Rugovom ovo proleće na sastanku kod Miloševića. Mislite li da se može s njim šta dogovoriti?“

„Da, bio sam. Vi ste mi rekli da ste se danas sastali s Demaćijem i Bakalijem. Bakali je isto bio sa nama. Demaći je bio jako protiv tog sastanka. Ali razgovarati se mora. Šta je alternativa? Da se međusobno ubijamo? Miloševića su na razgovor prisilili Amerikanci, Holbruk“.

U glasu, a čini mi se i u izrazu lica Aganija došlo je do promjene. Govori polakše, pravi duže pauze između rečenica, izgleda malo zabrinutiji, gleda negdje između nas dok govori.

„Milošević nas je uveravao u svoje dobre namere, to je trebalo kao biti uvod u pregovore. Ali zločini, streljanja civila, paljenja sela su se nastavili. On vas uverava da to ne zna, da su to lokalne osvete koje treba zaustaviti…“

„Milošević“, kaže Desanka, „sve to zna“.

Okrene se prema meni i kaže: „To je jedan menteur diabolique“ (fr. – odvratan lažac).

Dolazi konobar i pita nas da li još što želimo. Desanka traži ukupan račun, ja naručujem jedan čaj od mente. Konobar me gleda; kažem: „Od nane“.

Još malo razgovaramo i onda zajedno ustajemo, šef sale nas prati do lifta. Na ulici se pozdravljamo s Aganijem i zahvaljujemo mu što je došao.

„Hvala vama. Za Kosovo i za sve normalne ljude na Kosovu važno je da ima prijatelje u svetu, jer bez sveta ovo ludilo teško će se zaustaviti“.

Ymer je otišao po auto, Desanka i ja idemo pješke prema stanu Lirije Osmani kod koje Desanka spava.

„Što ti se čini?“, pita Desanka.

„Čuj, kad usporedim ove popodne i one jutros to je k’o bog i šeširdžija. Većina hrvatskih i srpskih političara može se sakriti pred ovom trojicom, posebno Aganijem. Bila bi velika sreća za Kosovo da međunarodna zajednica, NATO, nadgleda primirje, a ovakvi ljudi izgrade mir. Samo što se tiče UÇK ja nisam tako optimističan k’o Demaçi, a činilo mi se da ni Agani nije bio“.

„Ne, nije, videlo se“.

„Oružana borba i nasilje izbacuje u prvi plan drugačiju vrstu ljudi od umjerenih mirotvoraca“.

„Za njih bi bio spas da Amerika gurne Evropu i da naprave protektorat na Kosovu, kao u Bosni. Valjda su na njoj nešto naučili. Podsjeti me kad dođemo kod Lirije da ti dam Time s Holbrookeovim intervjuom“.

Nivo uzbuđenja od količine informacija, susreta i razgovora još je toliki da, u krugu prijatelja, međusobno prepričavamo utiske tog dana. No u toploj sobi, ugodno zavaljen u mekanom naslonjaču, postajem polakši u govoru, počinje mi se zijevati. „Ymer“, kaže Desanka, „vozi Zorana kući spavat, inače će nam zaspat ovdje na fotelji“.

„Možeš spavati ovde“, kaže Lirije, „ima mesta“.

Ustajemo, pozdravljamo se, dogovaramo za sutra ujutro i obuvamo cipele.

Ymer i ja vozimo se kroz uske prištinske ulice u njegovom starom autu. On mi počinje pričati o napetosti između Demaçija, koji predstavlja političko krilo UÇK, i Ibrahima Rugove, predsjednika Demokratske lige Kosova. Demaçi je javno optužio Rugovu za „totalnu kapitulaciju“ jer je pristao sastati se s Miloševićem „nasamo“, bez prisutnosti međunarodnih posrednika. Na taj način je, po Demaçiju, prihvatio da je kriza na Kosovu unutrašnja stvar Srbije, a ne međunarodni problem. „Zapravo“, kažem, „unutarnja stvar onog što je ostalo od Jugoslavije; mislim, Milošević je predsjednik Jugoslavije, Milutinović je od Srbije“.

„Da, Miloševićev lutak na koncu, taj se u svoj pos’o ne meša“.

Pitam ga koliku podršku imaju Rugova i Demokratska liga Kosova kod običnih ljudi.

„Imala je veliku, ali posle svog ovog nasilja… Ljudi se boje rata i Rugovina politika je izbegla rat dok je on bio u Bosni i Hrvatskoj. Ali kako nasilje policije i vojske nad Albancima postaje sve veće ljudi se pitaju šta je postigla ta miroljubiva politika. Rugova sad čeka šta će učiniti Milošević, a Milošević obeća jedno, a radi drugo“.

„Rugova je izgubio inicijativu?“

„Da, izgubio je inicijativu, a UČeKa je ima… i u Hrvatskoj i u Bosni Miloševićeva opcija i Miloševićevi saveznici su vojno poraženi…“

Ymer mi veli da izađem iz auta, ulica je uska i on se želi parkirati na pločnik s vratima suvozača blizu neožbukanog zida svoje kuće. Malliha nam otvara vrata, smješta nas na sofu i nosi čaj u ibriku. Ymer me pita jesam li ikada razgovarao s Ramizom Abdulijem o Miloševićevoj politici prema Kosovu. „On je poznat na Kosovu, ljudi su bili ponosni na njega“.

„Pa, ja sam tamo bio matematičar, nisam se baš bavio politikom. Ali jesam, jedan put sam razgovarao s njim, rekao sam da sam čitao Memorandum SANU, da tamo piše da je status koji je dobilo Kosovo gori poraz Srbije nego poraz protiv Turaka i da se Srbija treba tome aktivno suprotstaviti. On se složio sa mnom u osudi takvog stava; SK¹⁸ je tada osuđivao Memorandum. Kad sam rekao da je Milošević na riječima osudio Memorandum ali u praksi koketira s nacionalizmom u borbi za vlast u SK, vidio sam da mu je bilo neugodno. Ja sam se zanio u razgovoru i razgovarao sam kao s prijateljem, a ne s general-pukovnikom i članom CK, on je razgovarao s nekim tko mu je, mislim, bio simpatičan ali ga nije dobro poznavao. A ta tema je tada bila vruć krumpir u politici, a posebno u JNA. Ali mislio je slično o tome“.

Pričamo još malo o današnjim događajima, ispijam čaj i listam Kastriotov udžbenik fizike na albanskom koji je ostao na stolu. Dotaknuli smo se broja đaka koji pohađaju paralelnu nastavu, a onda i brojnosti djece u albanskim porodicama. Porodica Jaka ima troje djece, Malliha kaže kako mnogi ljudi u gradu imaju između dvoje i troje djece. Veliki broj djece vezan je za neimaštinu i neprosvjećenost. Razgovaramo kako je srpska politika koja plaši vlastitu javnost populacijskim „boomom“ Albanaca na Kosovu dobrim dijelom tom „boomu“ doprinijela. Kao što je prosvjećivanje i obrazovanje najbolja kočnica prebrzog populacijskog rasta, tako je politika sažeta u paroli „Ne dajte im olovke“ siguran način da se visoki populacijski prirast zadrži ili poveća.

Peščanik.net, 20.06.2024.

Srodni link: Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (2. dio)

KOSOVO

1. Slobodan Milošević poslan od Ivana Stambolića kao predstavnik SK Srbije u obraćanju predstavnicima kosovskih Srba, 24.4.1987. Taj događaj smatra se početkom Miloševićevog uspona na vlast.
2. Iz govora S. Miloševića 28.6.1989. na Gazimestanu povodom 600 godina bitke na Kosovu. Na proslavi gigantskih razmjera (između 1 i 2 milijuna prisutnih) bilo je cijelo Predsjedništvo SFRJ i cijeli diplomatski zbor s dvije značajne iznimke. Proslavu su bojkotirali Stipe Šuvar, član Predsjedništva iz Hrvatske i Warren Zimmermann, američki veleposlanik u Jugoslaviji. Razlog su bili prethodni Miloševićevi postupci, hapšenje Azema Vllasija, ukidanje autonomije Kosova (i Vojvodine). Od tog govora Milošević postaje prihvaćen i od srpskih nacionalista i od Srpske pravoslavne crkve kao nacionalni lider.
3. Rukovodeći političari AP Kosova, Azem Vllasi i Kaqusha Jashari, prisiljeni su dati ostavke. Na velikom skupu u Beogradu 28.2.1989. gomila traži hapšenja i Milošević to obećava. Sljedeći dan uhapšen je Azem Vllasi i optužen za „kontrarevolucionarnu djelatnost“.
4. FIDH, Federation International des Ligues de Droits de l’Home (Međunarodna federacija liga za ljudska prava), jedna od najvećih i najstarijih asocijacija te vrste, osnovana 1922., koju čine organizacije za zaštitu ljudskih prava iz preko 100 zemalja. Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) član je FIDH-a od 1995. i predstavlja Hrvatsku u toj federaciji.
5. Richard Holbrooke, američki diplomat, zamjenik državnog tajnika Warrena Christophera 1994-96., vodi pregovore oko završetka rata u BiH i mirovne pregovore u Daytonu. Kao specijalni izaslanik Billa Clintona vodi pregovore s Miloševićem oko Kosova 1998-99.
6. UÇK, Ushtria Çlirimtare e Kosovës (Oslobodilačka vojska Kosova), paramilitarna organizacija koja počinje djelovati 1996. i terorističkim napadima i obranom albanskih sela od represije Miloševićevog režima. Naglo se razvija 1998. s porastom državnog terora na Kosovu.
7. Robert S. Gelbard, posebni izaslanik Predsjednika USA za provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, nazvao je pripadnike UÇK „teroristima“ na press konferenciji u Beogradu 23.2.1998.
8. U listopadu 1998. NATO snage bile su podignute na borbenu razinu, zadnji korak pred borbeno djelovanje.
9. OSCE, Organization for Security and Cooperation in Europe (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, OESS).
10. Desanka Raspopović, arhitektica iz Pariza, od početka rata 1991. organizira pravnu pomoć nevladinim organizacijama u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i na Kosovu. Također, preko CCFD, Comité catholique contre la faim et pour le développement (Katolički odbor protiv gladi a za razvoj), organizira humanitarnu pomoć.
11. Lirije Osmani, sutkinja Vrhovnog suda Kosova 1982-86., ministrica u Vladi Kosova 1986-89. Suradnica FIDH-a.
12. Shkëlzen Maliqi, 1998. direktor Instituta Otvoreno društvo u Prištini i ugledni kosovski intelektualac.
13. Branko Horvat, svjetski poznati ekonomist. Njegova knjiga „Kosovsko pitanje“ (1987) je doživljena kao obrana Albanaca od rastuće represije Miloševićevog režima.
14. Zoran Đinđić, tada, 1998., predsjednik Demokratske stranke.
15. Vesna Pešić, 1998. predsjednica Građanskog saveza Srbije.
16. Christopher Hill, 1998. USA ambasador u Makedoniji, specijalni izaslanik za Kosovo, zajedno s Richardom Holbrookeom pregovara na relaciji Beograd-Priština. Predstavnik SAD u pregovorima 1999. u Rambouilletu i Parizu.
17. Dekan na Filozofskom fakultetu u Prištini. Odbio osuditi studenske nemire 1981., izbačen iz SK i s fakulteta. Jedan od osnivača paralelnog sustava obrazovanja na albanskom, od osnovne škole do fakulteta. Aganija se smatralo ideologom politike nenasilnog otpora.
18. Savez komunista; CK – Centralni komitet Saveza komunista.