Kosovo, studeni 1998. (2. dio)

Nedjelja, 8.11.1998.

Vozimo se iz Prištine prema Kosovu polju. Šofer Instituta Otvoreno društvo iz Prištine došao je po mene u 8 sati, otišli smo po Lirije i Desanku, kupili nešto keksa i čokolada i krenuli putem za Peć. Nedjeljno je jutro svanulo vedro. Sve je još vlažno od jučerašnje kiše. Kroz jutarnje maglice vide se komadi plavog neba.

Kosovo polje je mali gradić blizu Prištine, gotovo predgrađe. Za razliku od Prištine stanovnici su većinom Srbi. Hvatam se kako razmišljam na način koji mi je nametnut, na način na koji nikada ne bih razmišljao prije ovog rata.

Rat ostavlja tragove. Zvuk auta se promijenio. Postao je viši kao da se umiješalo neko zujanje. „Znate li od čega je ovaj zvuk“, pita šofer. „Znam“. Znam iz Hrvatske i Bosne; to je asfalt „naboran“ od tenkovskih gusjenica.

Lijevo od ceste je planina Goleš. Na vrhu, TV toranj visok 100 metara.

„Onaj mali toranj pored velikog“, tumači Lirije, „služi za ometanje albanske TV kako se ne bi mogla gledati na Kosovu“.

Spaljene kuće i napuštena sela počinju se pojavljivati s obje strane ceste. Spuštamo se u jedno takvo selo. Nigdje nikoga. Kuće su sve bez krova i bez prozora, neke djelomično razorene podmetnutim eksplozijama, neke spaljene. Električni stupovi su srušeni, žice leže po zemlji. Iza jednog zida izlazi dječak – 13 do 14 godina. „Mirëdita“ (Dobar dan). Dječak se zove Baškin, a selo Lozica. Njegovi roditelji sa ostalim seljanima su još uvijek u zbjegu, oko dva i pol sata hoda od sela; još se ne usude vratiti. On je došao pogledati kuću. Pokazuje nam što je ostalo od nje. Vrata i prozori su izvaljeni i kuća je iznutra potpuno uništena. Zidovi su puni prostačkih natpisa i psovki na račun Šiptara i, naravno, svuda obavezna četiri ćirilična S. Na samom ulazu piše: „Dobro došao kući. Malo smo je uredili. Doći ćemo opet“. U jednoj sobi na podu su ostaci ognjišta gdje su „oni koji će doći opet“ pekli meso. U drugoj sobi koja je sva začađena, još uvijek visi govedina koju su sušili na dimu. „Ubili su nam svih sedam krava“, kaže dječak. Vodi nas do seoske škole koja je spaljena. Razbijeni ormarići s razbacanim ručnim radovima đaka. Na pola dogorene knjige leže u lokvi vode. Po zidovima mudrosti onih koji su palili školu – „Srbija do Tirane“ i „Srbija do Tokija“.

Na odlasku ostavljamo dječaku čokolade i kekse. Nešto malo novaca koje mu želim dati on odbija. Inzistiram i tumačim koliko su ti novci njemu potrebniji.

Ostaje sam u napola spaljenoj kući, malo će čistiti, poslije će odlučiti da li će se vratiti u zbjeg ili će tu prespavati.

Razorene kuće i pusta sela. Neobrađena polja i nepožnjevena pšenica koja je dobila nekakvu sivu boju. Šume. Pa opet razorene kuće. I stalno neobični, visoki zvuk naboranog asfalta. Iznad svega, u daljini, na plavoj pozadini vedrog neba, vrhovi Prokletija pod snijegom.

Prolazimo kroz Peć. Nema tragova rata. Kontrast sa selima naglašen je prometom po ulicama, punim kafićima, gužvom na tržnici. Na izlazu iz grada mimoilazimo jedan široki i moćni oklopljeni jeep. Obojen je kričavo narančasto. „To su verifikatori“,¹ kaže šofer. Od Peći do Dečana vozimo se 15 minuta. Neke kuće izgledaju kao da su razorene u borbi, druge su paljene kasnije. Zaustavljamo se kraj ruševina kafića „Evropa“. Pored njega je manja zgrada, a iza je škola. Od škole prema nama nailaze jedan stariji Albanac i dva klinca koja mu pomažu gurati ručna kolica puna razbijenog stakla i polomljenog namještaja; čiste devastiranu školu. Razgovaramo. U zgradi pored škole bila je albanska humanitarna organizacija „Majka Tereza“. Tu se smjestila specijalna policija. Poslije sporazuma Milošević-Holbrooke policija se povukla u kasarne ili na neka manje uočljiva mjesta. Mali Albanci vode nas, preko vreća s pijeskom s kojima su zabarikadirana vrata, u unutrašnjost kuće. Potpuno je uništena. Uz standardne parole po zidovima, na jednom piše: „Dead Albanians is good Albanians“. Pored toga „Isus“, nacrtana tri prsta i četiri S. Za takve parole i za ono što su napravili bilo bi im se dovoljno potpisivati i s dva S.

Par kilometara od mjesta nalazi se manastir Dečani, zadužbina Stefana Dečanskog iz 14. stoljeća. Imamo dogovoren razgovor s ocem Savom, jeromonahom iz Dečana; on je zauzet i trebamo pričekati oko jedan sat.

Crkva manastira, izgrađena iz raznobojnih kamenih blokova poredanih u redove tako da tvore svjetlije i tamnije žute pruge, smještena je na zelenoj livadi i okružena visokim borovima. Neposredno iza kuće u kojoj žive monasi protječe planinska rijeka Bistrica. Strme planine dižu se gotovo ravno s livade na preko 2.000m visine. Crkva je iznutra oslikana freskama koje prikazuju prizore iz života svetaca i kraljevsku lozu Nemanjića. Većini likova s fresaka koji su se mogli dohvatiti povađene su oči. Opće je uvjerenje da su to, kroz stoljeća, učinili Albanci. Jedan od najvećih srpskih pjesnika, Milan Rakić, svoju pjesmu „Simonida“ pisanu krajem 19. stoljeća, počinje kiticom:

Iskopaše ti oči, lepa sliko
Večeri jedne, na kamenoj ploči
Znajući da ga tad ne vidi niko
Arbanas ti je nožem izbo oči.

To uvjerenje je najvjerojatnije krivo – prah sastrugan iz očiju kršćanskih svetaca i srpskih vladara smatran je lijekom protiv svake bolesti, među Srbima, a ne među Albancima. Dubok je bunar kojeg će trebati očistiti.

Jedna freska s likom Isusa kakav ne poznajem – s mačem u ruci. Na poleđini razglednice koja prikazuje tu fresku, piše: „Došao sam da na zemlju donesem mač (Jevanđelje po Mateju 10:34)“.

Iza crkve na livadi, kameni grobovi stari stotinu i više godina. Na jednom je natpis:

Jakob Ibrahim
iskušenik.

Ime koje u središtu Srpske pravoslavne crkve zvuči kao trag neke izgubljene priče satkane od povijesnih događaja i ljudskih sudbina na ovim prostorima.

Otac Sava, plavokosi mladić sa svijetlom bradom, po godinama bi mi mogao biti sin. Uvodi nas u jednu prostoriju manastira na katu, svu obloženu knjigama. Jeromonah Sava je Savo Janjić iz Trebinja, rođen u Dubrovniku. Daje dojam inteligentnog i otvorenog mladog čovjeka. Bez pardona osuđuje nasilje policije nad Albancima. U dvije rečenice slažemo se da je glavni krivac za postojeće stanje Miloševićeva politika poticanja agresivnog nacionalizma uz svesrdnu asistenciju medija i njihove svakodnevne porcije govora mržnje (jeromonah Sava je upotrijebio izraz „hate speech“ – on je internet generacija). Savo priča kako su u dečanskoj općini nestala 203 Albanca; kako su oni iz manastira nosili hranu za stare seljake Albance koje je policija zatvorila u prostorije obližnjeg poduzeća; o srpskim izbjeglicama pred UÇK i kako su albanski seljaci koji su nagovarali svoje susjede Srbe da ostanu dolazili kasnije plačući u strahu da neće moći održati svoju besu o zaštiti susjeda.

Sava nam na rastanku želi dati neke od svojih članaka. Ulazimo u malu prostoriju sa uskim prozorom. Na stropu drvene grede pocrnjele od starosti. Dva mlada svećenika s bradama, u crnim haljama do poda, sjede ispred ekrana kompjutera. Jedan je na e-mailu, dugim bijelim prstima udara po tipkovnici, a široki crni rukavi mu lepršaju; drugi skenira neku sliku.

Ispred zgrade manastira čeka nekoliko policajaca na razgovor ili ispovijed.

Pet minuta vožnje od Dečana je selo Prilep (u albanskom se jedno „l“ čita kao „lj“, a dva „l“, „ll“, kao „l“). Selo je razoreno do temelja. Većina kuća je bez krova, a nema ni jedne koja nije oštećena. Zaustavljamo se kod džamije čiji je minaret prepolovljen.

Nekoliko ljudi s druge strane ceste šutke nas gleda. Okolne kuće su začađene i prljave, put blatnjav. Ljudi su loše obučeni.

„Dobar dan“.

Neki odgovaraju „Dobar dan“, neki „Mirëdita“.

Starija žena stavlja preko glave i ramena bijeli platneni rubac. To je znak žalosti. Postavljamo pitanja na jeziku koji oni smatraju srpskim, Lirije i naš šofer prevode na albanski. Njih par bili su cijelo vrijeme u selu, ostali su se vratili nedavno. Policija je zauzela i razorila selo. Pokazuju nam kuću odakle je policija pucala. Ženi sa bijelim rupcem ubili su sina koji je u polju s druge strane ceste čuvao krave. Tjedan dana nije smjela otići po njega. Vode nas u dvorište gdje se na otvorenoj vatri u staroj željeznoj tavi peče pogača od brašna i vode. Svi su vrlo ljubazni, žale što nemaju čime da nas ponude; hoćemo li pričekati da se ispeče pogača? Još jedna žena ima bijeli rubac. Slikamo se. Žene popravljaju frizuru ili namještaju marame. Mlađe su ili srednje dobi; muškarci su isključivo stari. Kad odlazimo, prate nas do auta. Na rastanku žena s bijelim rupcem poljubila je Desanku.

Napuštamo Prilep, ranjeno selo s ostacima kuća, tako slično nekim selima preko kojih je prošao rat u Hrvatskoj i BiH. Desanka malo plače u autu. Razgovaramo o prijateljskom ponašanju seljaka u Prilepu, zapravo o ljubaznom ponašanju svih Albanaca koje smo sreli po selima. Godinama poslije 2. svjetskog rata su prijazni i gostoljubivi Holandezi postajali hladni i osorni čim bi netko progovorio njemački. U ovim selima koja je razorila srpska policija mi smo svi za njih govorili srpski, a auto s kojim smo došli ima beogradsku registraciju.

Dva, tri kilometra od Prilepa, u polju pored ceste nekoliko redova sasvim novih obiteljskih kuća, sve jednake bijelo ožbukane prizemnice. Na kućama se puše dimnjaci i rublje se suši u dvorištima. To je novo naselje podignuto za crnogorske izbjeglice iz Albanije. Oni bi željeli otići u Crnu Goru ali vlast ih ne pušta. Želi se „popraviti“ omjer srpskog prema albanskom stanovništvu.

Put do izbjegličkog logora koji smo željeli posjetiti na jednom je mjestu neprohodan za naš auto. Okrećemo se i vraćamo; šofer bi htio da prije mraka budemo u blizini Prištine. Ponovo prolazimo kroz razrušene Dečane. Malo izvan mjesta zaustavlja nas prometni policajac. Iza policijskog auta, na rubu šume, stoje tri policajca, gledaju nas, u maskirnim su uniformama i s automatima u rukama.

„Gospodo, niste vezani. To može biti opasno“. Vežemo se bez diskusije.

Desanka i ja pozvani smo na večeru kod Maliqia. Shkëlzen Maliqi, proćelav pedesetogodišnjak, s impozantnom bradom, mogao bi glumiti gusarskog kapetana. S druge strane, nosi naočale, dapače karakteristične, okrugle; naočale su narodni simbol za nekoga kome su čitanje i knjige bliski. Kod Maliqia taj drugi dio izgleda ne vara, on je filozof, pjesnik, stručnjak za umjetnost Bizanta, ali prije svega nezavisan i slobodouman pisac. Njegova promišljanja političkih prilika i događanja u Jugoslaviji, Srbiji i, posebno, na Kosovu, čitao sam 80-ih i 90-ih, zadnji puta ovo ljeto u „Feralu“. Pred godinu i pol Maliqi je bio u Crkvenici, na Ljetnoj školi demokracije koju organizira već godinama ToD² Bogdana Denića i Građanski odbor za ljudska prava. Kad sam ga predstavljao kao govornika krivo sam izgovorio njegovo ime, neki od prisutnih filozofa i politologa odmah su me ispravili, tonom koji je govorio – ‘nemaš pojma koga predstavljaš’. Iz neugodne situacije izvukao me Maliqi okrenuvši sve na šalu.

Desanka prepričava koga smo sve susreli i gdje smo bili jučer i danas. Pita Maliqia: „Mislite li da će se mir moći održati?“

„Ne bez aktivnijeg angažmana međunarodne zajednice. Verifikatori OSCE-a su dobri ali ne dovoljni. Ni UNPA zone nisu sprečile rat u Hrvatskoj i BiH. A oni su bar bili naoružani, verifikatori nisu ni to. Sledeći korak bi trebao biti nešto slično kao SFOR u BiH, nešto što će respektovati i jedna i druga strana. Da li će to Milošević dozvoliti, veliko je pitanje“.

„A šta ako ne dozvoli? I koliko su daleko, po vama, Amerikanci spremni ići sa pritiskom na Miloševića?“

„Pre dve godine, kad su Rugova i Milošević potpisali ‘Dogovor o normalizaciji školstva’, da se đaci, studenti i albanski profesori vrate u škole i na Univerzitet, da nastava bude i na albanskom, izgledalo je da se stvar može popraviti mirnim putem i da se Milošević opredelio za ulogu gud gaja³ koju je igrao u Dejtonu par meseci pre. Agani je dogovorio taj sporazum s jugoslovenskim ambasadorom u Rimu, ne znam da li vam je to Agani rek’o, jer je sporazum isposredovala jedna italijanska nevladina organizacija, Sveti Euđidijo. Kad dogovor srpska strana nije ispoštovala, razočaranje, frustracija i uverenje da će Milošević uvek pokušati da te prevari bili su još veći“. Maliqieva žena zove nas za stol: „Dok vi rešite sve naše probleme večera će da se ohladi“. Sjedam za stol, dok točim vodu iz vrča, kažem: „Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Milošević je bio bankar u Njujorku. Morao bi znati da Amerikanci još u školi uče Linkolnovu izjavu: ‘Možeš sve ljude varati neko vrijeme i neke ljude svo vrijeme. Ali ne možeš varati sve ljude svo vrijeme’“.

„To će on pokušati i sada ako mu se pruži prilika. Samo mu je manevarski prostor skučen. S jedne strane ga pritišće Šešelj i radikali kao najjača stranka u Skupštini, na Kosovu nema više posla samo sa Rugovom i, najvažnije, Amerikancima, koji su mu progledali kroz prste zbog Dejtona; sad počinje ozbiljno smetati“.

„Mislite li“, pita Desanka, „da Amerikanci imaju nekakvog interesa na Kosovu?“

„Pa sigurno im nije interes da imaju još jedan balkanski rat, postoji vrlo realna opasnost da se ovo proširi bar na Makedoniju i Albaniju, a i Evropa se boji još jednog talasa izbeglica. A i njihova se politika menja pod uticajem događaja na terenu. Početkom godine Gelbard je nazvao UČeKa terorističkom organizacijom“.

„Sećam se“, kaže Desanka, „nije li onda Sonja Biserko odgovorila da šta je onda Miloševićev državni terorizam na Kosovu“.

„Da, a par dana posle srpske snage su u dolini Drenice, kao odmazdu za napad Adema Jašarija na policiju, spalile nekoliko sela i pobile preko sedamdeset članova porodice Jašari, žene i decu. Jašari čak nije ni bio član UČeKa ali posle tog zločina ljudi su se u velikom broju počeli priključivati UČeKa i vera u mogućnost mirnog rešenja sukoba na Kosovu jako je splasnula. I kod Amerikanaca; u maju se Holbruk sastao s predstavnicima UČeKa koji su samo koji mesec ranije bili ‘teroristi’“.

„Ima na internetu Holbrukova slika“, kaže Desanka, „sedi na podu s nekim bradatim tipom koji je u uniformi UČeKa i prašnjavim čizmama, sa kalašnjikovim, a Holbruk u čarapama; ne izgleda baš previše sretan“.

Palačinke su s povrćem i „faširanim“ mesom, odozgo s vrhnjem i zapečene. Pijem sok od drenka, ostali piju francusko vino koje je Desanka donijela.

Pitam Maliqia da li zna gdje su smještene srpske izbjeglice iz Hrvatske koje je Miloševićeva vlast poslala na Kosovo. „Na Kosovu ih je sada između 15 i 20 hiljada. Po različitim mestima; u Prištini znam da su u hotelu ‘Božur’ i u nekim barakama na ulazu u grad.“ Vadim kartu Prištine i on mi pokazuje. „To bi trebalo biti tu negde“.

„Lirije ti zna adrese“, kaže Desanka.

Na rastanku Maliqi obećava da će se javiti kad dođe u Zagreb odnosno Pariz. Glasno izgovaramo želju da ovo primirje preraste u mir. „Nadam se da nije prekasno“, kaže Maliqi.

Desanka sutra odlazi, pratim je do Lirijine zgrade. „Dođi gore, zaboravila sam ti juče dati Tajm, a i ti si me zaboravio podsetiti“.

„Nije ni čudo, znaš, osjećam se kao kad si cijeli dan u Luvru, prezasićen informacijama. Ono što je govorio Maliqi bilo je zbilja interesantno ali u jednom času više nisam mogao pratiti i koncentrirao sam se na one fine palačinke“.

Lirije otvara vrata, dogovaramo se gdje ćemo se sutra naći, Desanka donosi Time. „Čuvaj se i javi se odmah kad se vratiš u Zagreb“.

„I ti, vidimo se, ako ne prije ja dolazim u Pariz početkom marta, imam dva tjedna predavanja za CCFD⁴ negdje po centralnoj Francuskoj“.

Od Lirijinog stana do Ymerove kuće vozim se taksijem, plaćam tri marke. Zvonim; na ulazu se kratko pozdravljam s Ymerom i Mellihe. „Bilo je interesantno ali umoran sam k’o pas. Sutra ću pričati“.

Oni se smiju, pitaju me da li hoću čaj, odlazim u kupaonu i zavlačim se u krevet. Otvaram Time; na naslovnici je slika revolvera koji se još dimi, uperenog u čitaoca i najava članka „Revolver u Americi“. Članak koji tražim je pod naslovom „Nemoguća misija – Kako Richard Holbrooke pokušava zaustaviti etničko krvoproliće na Kosovu“; uglavnom se prepričava što Holbrooke radi i navode se neke njegove izjave: „Cilj je zaustaviti rat. Ali to se može pokazati kao nemoguća misija… Čvrst stav Sjedinjenih Država je da je rješenje autonomija, a ne nezavisnost…“

Ponedjeljak, 9.11.1998.

Za doručak je Malliha ispekla pogačice u ulju; jedemo ih, vruće i hrskave, s jogurtom, sirom i paprikama. Pitam ih da li imaju Novi zavjet. Ymer me začuđeno gleda. Pokazujem im razglednicu na kojoj je Isus s mačem i citat iz Evanđelja koji bih htio provjeriti. Nemaju Novi zavjet kod kuće ali kažu da nema problema, znaju gdje će mi ga posuditi. Pozdravljamo se, Ymer nudi da me odveze do centra, kažem da ću se radije prošetati, i tako veći dio dana sjedim u autu ili na razgovorima. Na karti Prištine pokazuju mi gdje je hotel „Božur“; to je jedno od mjesta gdje žive izbjeglice iz Hrvatske.

Do hotela mi je trebalo dvadesetak minuta brzog hoda. Hodnici u hotelu su polumračni i cijela unutrašnjost je pomalo ofucana. Dolaze mi u sjećanje slike hotela u Opatiji, Istri, Dalmaciji od prije pet-šest godina s hrvatskim izbjeglicama. Na hodniku prvog kata stoje dvije žene u trenirkama i puše. Predstavljam se, objašnjavam zbog čega sam došao i molim ih da obavijeste ljude, ja ću ih čekati dolje kod recepcije. Dolaze tri žene i dva muškarca, za njima još nekoliko ljudi. Odlazimo u pokrajnju prostoriju. Ponovo se predstavljam, govorim im o Građanskom odboru za ljudska prava, o mogućnosti dobivanja hrvatskih dokumenata, o pravu koje imaju na svoju imovinu, o reguliranju penzija. Na komadu papira pišem kontakte GOLJP-a i ureda Lirije Osmani u Prištini. Da li imaju kakvih pitanja? Ljudi šute. Ja sam stranac koji je nepozvan upao u njihov hotel i nudi im nekakve usluge; to je već samo po sebi sumnjivo. „Je li tko od vas iz Vojnića?“

Nakon pauze jedan muškarac kaže: „Ja sam iz Gline“.

„Ja vas poznam“, iznenada kaže jedna žena, „vidjela sam vas na televiziji“.

Ljudi se polako opuštaju i počinjemo razgovarati. Žive u bijednim uvjetima, jedna porodica u jednoj sobi, netko negdje radi neprijavljen, primaju nešto humanitarne pomoći i većina je potpuno izgubljena. Pričam im o selima na Kordunu i Baniji, o povratnicima, poteškoćama koje imaju, nastojanju nevladinih organizacija da se stvari poprave… Ne uljepšavam previše, dobro znam kako su kuće mnogih uništene ili zaposjednute, ali mnoge kuće su prazne, neka se raspitaju unaprijed, neka nam pošalju adrese… To ih je zainteresiralo, netko pita što je s njegovim stanarskim pravom… Za sada ništa, ministar obnove Jure Radić javno je rekao da su stanarska prava „prošlo svršeno vrijeme“, ali mi smatramo da ljudi bježeći u izbjeglištvo, nisu napustili svoje stanove iz obijesti nego iz straha, na žalost opravdanog, da je takav stav Hrvatske vlade licemjeran, ali sad je takav, za početak važno bi im bilo dobiti dokumente… To se svi slažu; s hrvatskim dokumentima lakše je otići u neku treću zemlju. Zapisuju adrese koje sam im dao, pozdravljamo se i rukujemo. „A, jadni smo ti mi“, kaže jedna žena na rastanku.

Žurim prema „Bori i Ramizu“, tamo me već čekaju Goran⁵ i Lirije. Željeli bismo posjetiti područje Drenice koje je posebno stradalo i možda doći do mjesta Suva Reka. Sve je to skupa 30 do 50 km jugozapadno od Prištine. Vozimo se u Goranovom novokupljenom polovnom autu. Pitam Lirije za Desanku. Otišla je jutros taksijem do makedonske granice. Pričam im o razgovoru s izbjeglicama iz „Božura“. Sada je relativno lakše s povratkom, postoji već neko vrijeme rastući međunarodni pritisak, prije koju godinu znali su povratnici biti i po deset puta vraćani s hrvatske granice.

„Desa mi je pričala“, kaže Lirije, „da ti je policija rekla da rađe kao Hrvat švercaš kobasice, a ne Srbe“.

„Da, na mađarskoj granici. Svaki puta uvjeravaš policajce da ti povratnici sa starim crvenim jugoslavenskim pasošima nemaju ničije državljanstvo, a imaju pravo na hrvatsko ali mogu ga dobiti samo ako podnesu zahtjev u Hrvatskoj. Da li će ih pustiti uvijek je ovisilo o dobroj volji policije. Jedan puta mi je jedan policajac rek’o: ‘Gospodine Pusić, zašto vi, kao svi pošteni Hrvati, iz Mađarske ne švercate kobasice nego Srbe?’“

Na putu koji skreće s glavne ceste prema selu Komorane asfalt prestaje poslije par stotina metara. Asfalt je vodio do raskršća gdje s jedne strane stoji kamion-trgovina s dignutom ceradom, a s druge strane je neobičan prometni znak: plava tabla na kojoj je nacrtan pješak i znak zabrane; ispod piše na srpskom i albanskom – Zabranjen prolaz strancima. Nekim strancima koji su tu prolazili natpis se valjda nije svidio: ploča je izbušena mecima kao ementaler. Po putu koji postaje sve lošiji, idu albanski seljaci koje je do kraja asfalta dovezao autobus, a sada, naprtivši ruksake i torbe pune hrane, nastavljaju prema svojim selima. Zaustavljamo se i pitamo za put prema Suvoj Reci. S druge strane ceste je jednokatnica razbijenih prozora i razvaljenih vrata. Slomljeni natpis govori da je to bila mjesna ambulanta. Liječnički kartoni leže svuda po podu među kršom razbijenih epruveta i instrumenata. Na zidovima, uz četiri S i „ovo je Srbija“, informacije za pacijente – „Doktor je u šumi“ i potpis onih koji su ovdje ordinirali, „Beli orlovi“.

Goranov auto je Ford Capri, nizak je i izrovani put sve teže savladava. Put prolazi kroz mali zaselak od nekoliko vidno oštećenih kuća. Čim smo stali, djeca se skupljaju oko auta. Iz najbliže kuće pred nas izlazi mršavi mlađi čovjek. Pozdravljamo se s „mirëdita“ (dobar dan). Kad vidi da Lirije nama dvojici prevodi s albanskog počinje i on govoriti srpski. Vratio se sa svojima iz zbjega prije par dana. Bio je direktor osnovne škole u selu. Škola je paljena, razbijena i devastirana. Isto tako i njegova kuća iz koje iznosi gomile pougljenjenog smeća i stavlja prozirnu plastiku na prozore. Na zidu susjedne kuće u visini prvog kata, zjapi rupa promjera bar dva metra. Vlasnica kuće, jedna zgodna plavokosa žena koja zna srpski, vodi nas na kat i pokazuje gdje je stajala kad je kuću pogodila tenkovska granata. Od pritiska je tresnula o zid, a spasila ju je samo sreća. Vani na livadi skupilo se desetak klinaca različite dobi, gledaju nas s interesom, došaptavaju se i smijuckaju, žele razgovarati ali većina ne zna srpski; više ne idu u školu sa srpskom djecom. Srpski režim izbacio je 1990. albanski jezik i albanske učitelje iz škola, a efekt je da mali Albanci na Kosovu ne znaju srpski. Dajemo im čokolade i kekse koje imamo sa sobom. Lome čokolade i ravnopravno ih dijele. Opet se nešto došaptavaju i onda mi donose, sa strahopoštovanjem i željom da i oni meni nešto daju, metke koje su našli po livadi i oko kuća. Imaju dva topovska zrna od 20 mm, jedno obično puščano zrno malog kalibra, oko 7 mm, i nekoliko zgužvanih komada lima koji mi u prvi čas izgledaju kao šrapneli od neke granate. Uzimam ih na dlan i gledam bolje. To su zapravo potpuno rascvjetana puščana zrna. Unutar tanke bakrene košuljice nalazi se mekano olovo. Košuljica puca pri udaru i pretvara se u oštre komade tankog bakrenog lima, a olovo se sasvim iskrivi; mora da ostavlja rane kao da je čovjek pogođen iz topa. Sada pažljivo gledam ono „obično“ puščano zrno – ima tanku bakrenu košuljicu, a unutra olovo. To su vješto izrađeni dum-dum meci, zabranjeni međunarodnim konvencijama, koji izvana izgledaju kao obični meci.

Veća djeca dovode jednog malog smeđokosog dečka, ima 6-7 godina. Nešto mu govore. On mi okreće leđa, a oni mu zadižu košulju. Na leđima i glavi ima velike ožiljke od šrapnela. Granata koja ga je tako izranjavala ubila je njegovu mamu.

Dok gledam malog unakaženog dečka u spaljenom selu znam da je to logičan kraj priče o nacionalnim i državotvornim mitovima, da je to mjesto gdje završavaju huškački nacionalistički govori izgovoreni po raznim skupštinama i saborima.

Da je čovjek isključivo racionalno biće vjerojatno bi osjetio nemoć i rezigniranost pred tako monumentalnim djelima ljudske gluposti i arogancije. Ali nije. I osjećaji su sasvim drugačiji.

Djeca nas prate do auta i mašu nam. Polako se vozimo uzbrdo izbjegavajući grabe i humke. Na samom prevoju, zaseok u kojem smo bili vidi se ispod nas, zaustavila nas je straža UÇK. Dva seoska mladića oko 25 godina, jedan u maskirnoj uniformi, drugi u civilu, sa kalašnjikovima preko ramena; traže od nas dokumente. Pažljivo ih pregledavaju i podatke zapisuju u jednu ofucanu školsku bilježnicu. Kalašnjikovi imaju izlizane kundake – tko zna kroz koje sve kineske, ruske ili albanske vojske su prošli. Dajem im posjetnicu na koju je Demaçi napisao par riječi upravo za takav slučaj. Mladić u civilu odnosi naše dokumente i posjetnicu u jednu polusrušenu zgradu. Drugi, koji je ostao, drži se vrlo službeno. Na ramenu, na crvenoj podlozi, piše mu žutim slovima UÇK. Iz kuće, prema nama dolaze trojica vojnika UÇK. Jedan od njih, očito zapovjednik, sa Lirijom se pozdravlja na albanskom, nama kaže „Dobar dan“. Rukujemo se. Čudan osjećaj; čovjek nema palca na desnoj ruci. Ljubazan je, ali smatra da zbog vlastite sigurnosti ne idemo dalje sa beogradskom registracijom. U selima ispred nas ljudi su gadno stradali, „a uvek se može naći neko…“ Do Suve Reke ne bismo mogli doći sa ovako niskim autom, a i uhvatila bi nas noć na povratku.

Vraćamo se istim putem, kroz selo Komorane do glavne ceste. Imamo možda sat i pol danjeg svijetla, dogovaramo se da posjetimo još neka sela s druge strane ceste. Skrećemo na put koji se penje uzbrdo i koji malo poslije skretanja prelazi u makadam pa u seosku stazu izlokanu bujicama.

Iza jednoga zavoja, između puta i šume, stoji tenk. Tenk je maskiran i primijetili smo ga tek kad smo već gotovo naletjeli na njega. Sivo je maslinast, a ne plavi – da li to znači da je to vojska, a ne policija? Ili je to specijalna policija? Oko tenka ne vidimo nikoga što naravno ne znači da oni ne vide nas. Kažem Goranu da polako okrene. Svi troje se nadamo da smo mali i beznačajni i da se vidi da imamo beogradsku registraciju. Tenk u retrovizoru ne daje nikakve znakove života. Udaljavamo se polako, iako bi željeli pojuriti, kao od neke divlje zvijeri koju bi svaki nagli pokret mogao razdražiti.

„Uh, ovo je bilo gusto“, kaže Goran, „da je opalio mogli bi nas s kašikom skupljati“.

„Da, da je opalio od nas bi ostala samo mala vijest pri dnu neke od srednjih stranica sutrašnjih novina. Možda pod naslovom: ‘Na Kosovu ništa novo’.“

Glavna cesta je blizu, a selo Komorane s druge strane. Kraj ovakve ispremiješanosti vojske, policije i UÇK pravo je čudo da nema više oružanih incidenata. Vraćamo se u Prištinu.

U predgrađu Prištine Lirije govori Goranu kuda da vozi do mjesta gdje su smješteni neki izbjegli Srbi iz Hrvatske. Zaustavljamo se pred niskom drvenom ogradom iza koje su dvije stare radničke barake. Pozdravljamo se i Lirije kaže: „Tu ti neće trebati prevodilac“.

„Neće. Inače, vjerojatno će većina tih Srba govoriti hrvatski, a ne srpski, što će reći štokavicu, a ne ekavicu. Kao što je početkom devedesetih većina Hrvata izbjeglih iz istočne Slavonije govorila ekavicom“.

Iza drvenih vrata ulazi se u hodnik u kojem sa stropa visi nekoliko golih žarulja. Na hodniku stoji par žena srednjih godina, pozdravljam ih, kažem da sam iz odbora za ljudska prava iz Hrvatske i da sam im došao dati neke informacije o mogućnosti povratka. Ulazimo u jednu slabo osvijetljenu prostoriju, uza zidove su kreveti na kat, u sredini jedan veliki stol.

Okupilo se oko dvadesetak ljudi. Više-manje ponavljam ono što sam govorio to jutro u hotelu „Božur“. I atmosfera je slična, ljudi šute i slušaju.

„Ako netko želi informaciju o svojoj kući može nam poslati adresu pa ćemo provjeriti i javiti“. „Ne dam ja svoju adresu nikome“, kaže jedan stariji muškarac, pogleda mene, pa se okrene ljudima koji sjede oko stola, „Da znaju da sam ja ovdje, da se neću tako skoro vratit pa da mi uzmu kuću“. Reakcija mi je toliko iznenađujuća, valjda zato što nisam uopće ni pomišljao na mogućnost takve interpretacije onoga što sam rekao, da ostajem na čas bez riječi. Žena s druge strane stola kaže: „E baš će se oni koji su palili ili ti se uselili u kuću pitat đe si ti u izbjeglištvu“.

Žena pogleda mene; ima sivu raspuštenu kosu i džemper slične, neodređene boje. „Nego, da odemo u Hrvatsku viđet šta nam je s kućom treba nam pasoš. Može li ta vaša organizacija tu pomoć?“ Objašnjavam da moraju prvo podnijeti zahtjev za državljanstvo, za domovnicu, a tek onda mogu izvadit hrvatske dokumente. Kvaka je da za to moraju doći u Hrvatsku, a to je teško bez dokumenata. Može se, lakše je kao organizirana grupa, neka se jave pa ćemo kontaktirati MUP i ministarstvo vanjskih poslova, netko iz našeg odbora ih može pričekati na granici…

Mnoge interesira dobivanje dokumenata, a i povratak ali zaziru otvoreno pitati, možda i jedne pred drugima. Otvoreno izražavaju samo skepsu. „Nema nama povratka“. „Tuđman se riješio Srba, a ovaj nas posl’o ovđe, Šiptarima za inat“. „To ti je gotovo“.

„Jeste li bili u Đevrskama?,“ pita jedna starija žena.

„Jesam“. Ne govorim da kad sam bio u Đevrskama, prije dvije godine, većina kuća je bila spaljena, a mjesto potpuno pusto. Na papiru pišem telefone i adrese GOLJP-a u Zagrebu, Lirijinog odbora u Prištini, Beogradskog centra za ljudska prava. Ljudi me pitaju o njihovim selima, uglavnom u Dalmatinskoj zagori. U većini tih sela sam bio ali im kažem da redovno, svaki tjedan, odlazimo na Kordun, nešto rjeđe na Baniju.

„Građanski Odbor je u Zagrebu, da odete do nekoliko sela, odnesete malo hrane, odjeće i lijekova, razgovarate s ljudima, prođe cijeli dan. U Lici to isto rade naši prijatelji iz Pule, organizacija Homo Pula koju vode Mirjana i Igor Galo. U Dalmaciji je Dalmatinski odbor solidarnosti, Vojko Ivica“.

U sobu ulaze dvojca muškaraca. Jedan mi prilazi i pita: „Imate li vi dozvolu za ovo?“

„Za koje? Da razgovaram s ljudima ne treba mi nikakva dozvola“.

„Ne smijete vi tu, bez dozvole policije, ništa organizirati“.

„Ne organiziram ja ništa, ja sam iz odbora za ljudska prava iz Hrvatske i dajem ljudima koji su izbjegli, informacije koje im mogu koristiti, posebno ako se žele vratiti. Ja ne trebam dozvolu da razgovaram s vama. Trebate li vi dozvolu da razgovarate sa mnom?“

Obojica me gledaju prilično neprijateljski. „Ne znam ja tko ste vi. Imate li kakve dokumente?“

„Vi niste policija da me tražite dokumente. Evo“, pokazujem na papir koji leži na stolu, „tu pišu podaci o meni i o Građanskom odboru“.

Vadim posjetnicu i dajem mu. Gleda ju i pruža drugom muškarcu koji stoji kraj njega i šuti. Ovaj, s izrazom nepovjerenja, okreće posjetnicu, uspoređuje ju s onim što sam napisao na papiru i kaže: „I na tarabi piše pička“.

Onaj prvi pokazuje na papir, možda ga je zbunila adresa Beogradskog centra za ljudska prava: „Je li to neka srpska organizacija?“

„Nije, mi ne pitamo ljude koje su nacionalnosti, ali ako vas baš interesira ja sam Hrvat“.

„Aha“, pogledao je značajno ljude oko stola, „tko zna koga nam sve tu Tuđman šalje“.

Skoro sam se nasmijao: „Je, je, Tuđman ne može spavat od zabrinutosti šta je s vama“.

Dižem se od stola. „Ima li još tko kakvo pitanje?“ Razgovor je zapravo završio ali ne želim da ispadne kao da odlazim zbog ove dvojice. Ljudi šute.

„Doviđenja i ako imate kakvih pitanja nazovite ili pišite“.

Većina ljudi me pozdravlja dok izlazim na hodnik. Kod izlaznih vrata jedna mlađa žena me sustiže, daje mi papirić sa svojim imenom i adresom u Hrvatskoj. „Molim vas pogledajte. I kako bi se moglo doći do hrvatskih dokumenata. Ja sam sama sa sinom. Dosta nam je ovoga, tu čekamo samo na slijedeći rat. Znate li možda nekog u australskoj ambasadi?“

Uzimam papirić i obećajem da ću se raspitati. Neka se javi za jedno dva tjedna.

Već je kasno, ulice su mračne i puste. Do Ymerove kuće treba mi dobrih pola sata hoda. Dobro mi dolazi da snizim adrenalin od optužbi i prepirke u barakama. To da im netko želi pomoći bez direktne koristi za sebe, zvučalo je vrlo sumnjivo. Ali to da ih neka „strana sila“ špijunira znači da su nekome važni. Dolazi mi u sjećanje knjiga albanskog pisca Ismaila Kadarea – „General mrtve vojske“, gdje poslije Drugog svjetskog rata jedan talijanski general odlazi u Albaniju tražiti svoje stradale vojnike. Nema baš puno veze, a opet…

Tiho otključavam vrata. Ymer i Malliha sjede za stolom. Malliha iz pećnice vadi još toplu pitu zeljanicu, Ymer se diže i donosi plavu knjižicu na kojoj zlatnim slovima piše New Testament. To je Novi zavjet u izdanju Gideona, koji se može naći u hotelskim sobama.

Dok jedem ukusnu pitu i jogurt pričam im gdje smo bili i što nam se sve dogodilo.

„Dobro ste i prošli“, kaže Ymer, „posebno s tenkom“.

U krevetu listam Novi zavjet i nalazim evanđelje po Mateju 10:34. „Ne mislite da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač“. Čitam dalje. „Došao sam posvaditi sina s ocem, kćer s majkom, snahu sa svekrvom. I čovjekovi neprijatelji biti će njegovi ukućani. Tko voli oca ili majku, sina ili kći više od mene nije Me vrijedan“.

Ne zvuči dobro. Ne znam što je, po Mateju, glavni lik evanđelja htio reći, koja mu je parabola ili hiperbola bila na umu, ali znam da su ga na ovim prostorima shvatili doslovno. Za razliku od nekih drugih dijelova evanđelja, ovaj dio im je dobro sjeo i drže ga se k’o „kuharice“. A i dio – ‘tko voli oca ili majku više od mene nije me vrijedan’, tipičan je za proroke i zagrižene ideologe. Gasim svijetlo, a u sjećanje mi dolazi kako je moja kći na početku prvog razreda, valjda s primanja u pionire, došla kući na rubu suza. Kad smo je pitali što je bilo, rekla je: „Učiteljica nam je rekla da moramo voljeti ‘samo upravnu Jugoslaviju’, a ja volim i tatu i mamu i Borka“.

Utorak, 10.11.1998.

Dok se vozimo od Komorana prema Peći, Goran mi priča o svojim rođacima iz Gnjilana. Nisam ni znao da je on rodom s Kosova.

„Smrtno bi se uvredili da im se ne javim, ali ne sviđa im se baš to što radim“. Goran je potpredsjednik Građanskog saveza, stranke koja je dosljedna opozicija Miloševiću, a prije toga je godinama bio aktivist u Odboru za ljudska prava Beogradskog centra za antiratnu akciju. Upoznali smo se 1995., u Madridu na skupštini FIDH-a, kad su GOLJP i Beogradski centar izabrani kao organizacije za zaštitu ljudskih prava koje će u FIDH-u predstavljati Hrvatsku odnosno Srbiju.

Pored nas promiču napuštena sela, po koja srušena kuća, deja vu. Goran je ostao još danas u Prištini, prespavati će kod rođaka u Gnjilanima i onda se vraća u Beograd. Ponudio se da ode sa mnom do još dva mjesta koje sam htio obići, a gdje su smještene srpske izbjeglice iz Hrvatske. Pored Komorana stoji nekoliko redova novoizgrađenih neožbukanih kuća. Većinom su prazne. Nekoliko žena s kojima razgovaram nepovjerljive su i zbunjene. Što ja zapravo od njih hoću? Objašnjavam im zašto sam došao i ostavljam kontakte GOLJP-a za sve one koji će trebati informacije oko povratka.

Druga adresa je srednja ekonomska škola u Peći. Na ulazu u Peć mimoilazimo se s tamnoplavim autobusom; kroz prozor autobusa vidi se da u njemu sjede policajci sa šljemovima. Zaustavljamo se u jednom kafiću, naručujemo čaj i kavu i raspitujem se za ekonomsku školu. Škola bi trebala biti u zapadnom predgrađu Peći. Dok se vozimo prema školi sjećam se da sam se tom cestom već vozio, krajem ljeta 1962., na maturalnom putovanju, Zagreb, Beograd, sedam dana Ohrida, pa preko Kosova i Crne Gore u Dubrovnik i Split. Jedno sasvim drugo i drugačije vrijeme, a koje je, očigledno, kao svoj potencijal nosilo i događaje zbog kojih se mi danas vozimo po ovoj prašnjavoj i zapuštenoj cesti. Vjerojatno su tada postojale i mnoge sretnije potencijalne mogućnosti 30 godina u budućnosti zemlje čiji temelji su ležali na etničkoj ravnopravnosti, koja je uvodila radničko samoupravljanje i imala visoku pozitivnu stopu razvoja, a na međunarodnom planu je upravo inicirala pokret nesvrstanih. I mi smo bili drugi ljudi; imao sam 17 godina, druge planove, druge ideje, pa čak i druge molekule i atome od kojih sam bio tada sastavljen. Svakome koji puta dođe misao koju je sažeo Erich Kästner u jednoj od svojih pjesama..: Trebalo bi ponovo imati šesnaest / I sve što smo znali zaboraviti / Trčati kroz park s djevojkom koju potajno voliš / Želeći i bojeći se poljubiti je.⁶

A opet postoji neprekidni slijed malih koraka od onda do sada, do ovog stanja zemlje koju smo dobili bolju nego što će je naša generacija ostaviti.

Skrećemo s ceste u veliko betonsko dvorište okruženo školskim zgradama, na prozorima učionica suši se rublje. Čovjek koji sjedi u maloj kućici pored ulaza potvrđuje nam da su tu smješteni izbjeglice iz Hrvatske. Objašnjavam mu zašto smo došli i molim ga da pozove ljude. Jedna plavokosa djevojčica, jedanaest do dvanaest godina, na pragu puberteta kad se klinci počinju izduživati u svim smjerovima, došla je do nas i znatiželjno nas gleda. Dolazi relativno malo odraslih. Ponavljam zašto sam došao, dajem im osnovne informacije o proceduri povratka, kažem da nam se obrate ako trebaju kakvu pomoć, na komadu papira pišem adresu i telefon GOLJP-a. Ljudi postavljaju par pitanja o svojim selima i gradićima gdje su živjeli, po tim pitanjima uglavnom su iz dalmatinskog zaleđa.

Odrasli se razilaze ali nekoliko klinaca je ostalo. Sjedimo na stepenicama, klinci stoje oko nas, pitam ih da li idu u školu, idu, kako to da nisu u školi, bili su, završila je. Za jednog manjeg koji je došao sa starijom djevojčicom netko kaže – „On ne ide“. Pitam ga kako se zove i koliko ima godina. Dječak šuti i gleda me, djevojčica koja stoji kraj njega kaže: „On je Nikola i ima šest godina.“

„Da ti postavim jedno pitanje, Nikola? Zapravo pitanje je za sve. Zamislite da je Nikola kapetan jednog broda. Sad pazite dobro. Taj brod je dugačak 50 metara, težak je 50 tona, ima 5 mornara i svaki dan vozi iz Šibenika za Zlarin i natrag. Znate li gdje je Šibenik?“ Klinci me gledaju; djevojčica čiji je Nikola vjerojatno mlađi brat, kaže: „Znam“. „Dobro, e sad moje je pitanje – Koliko godina ima kapetan tog broda koji vozi od Šibenika do Zlarina?“ „Pa, ima šest godina“, kaže ubrzo jedan dječak velikih smeđih očiju. Postavljam im još nekoliko zagonetki, većinu više interesiramo mi, neki pokušavaju riješiti zagonetke. Pomoću komadića betona i crvenih krhotina crijepa prevozim crnce i bijelce preko rijeke, klinac koji je riješio godine kapetana, uz malo muke rješava i to; bistar je i pun znatiželje. Pitam ih što uče iz matematike. Klinci se smijulje, netko kaže „množenje do sto“. Plava djevojčica kaže: „Mi smo učili trokut.“ S komadom crijepa crtam trokute na betonskom dvorištu, pričam im o Pitagori koji je prinijeo 100 volova kao žrtvu bogovima kad je dokazao najpoznatiji matematički teorem, crtam kvadrate iznad stranica i kažem: „Zato volovi ne vole matematiku.“

Goran me požuruje da krenemo. Pozdravljam se s klincima srdačno i s osjećajem tuge i nemoći. Volio bi da ih mogu povesti sa sobom, izvući iz ove zabiti ispod Prokletija kud su ih bacile razne državotvorne politike; njihova sudbina spada valjda u iverje koje frca kad se grade tako monumentalne građevine kao što su nacionalne države. Glasno kažem: „Državotvorovi“. Goran me začuđeno pogleda. Objašnjavam mu kuda su mi otišle misli, slažemo se da što su razni očevi nacija zasrali trebati će desetljeća da se očisti. Ako.

Vraćamo se natrag, vozimo kroz Peć pa na cestu za Prištinu. Nakon pola sata stari Ford Capri počinje štucati i zaustavlja se na otvorenoj cesti, šuma s obje strane. Otvaramo haubu, mudro zurimo u motor, pokušavamo ga ponovo upaliti ali neće. Cesta je praktički pusta, nakon desetak minuta nailazi motorna pila na kojoj sjede tri Albanca. Zaustavljaju se, najstariji, negdje mojih godina, govori tečno srpski i pita treba li nam pomoć. Srednji je oko 25, razumije ali teže govori i ubacuje albanske riječi, najmlađi, dječak od oko 16, zna samo albanski, generacija kojoj „nisu dali olovke“. Gledaju motor s nama, mjerimo ulje, motor je vruć i u rashladnom sistemu nedostaje tekućine. Oni imaju bocu vode ali čekamo da se motor još malo ohladi, dodajemo vodu i auto pali. Zahvaljujemo im i pozdravljamo se. Naš auto ima beogradske registracije, svuda oko nas su tragovi nasilja Miloševićevog režima, ti priprosti ljudi su stali da nam pomognu, za njih nismo bili Srbi iz Beograda nego ljudi u nevolji. Ova tri Albanca na motornoj pili pokazali su više mudrosti i ljudske solidarnosti nego što bi to bili u stanju mnogi vodeći političari, novinari ili akademici iz Srbije i iz Hrvatske.

Pozdravljam se s Goranom u Prištini, on odlazi kod rođaka u Gnjilane, novembar je i mrak rano pada, a on bi htio doći tamo još za dana.

Prije nego krenem kući šećem malo centrom Prištine, sjedim u jednoj slastičarni pa opet lutam pokrajnjim ulicama. Između kuća vidi se crkvena kupola s križem na vrhu. Velika pravoslavna crkva, nova građevina nasred prostrane ledine, zapravo, još se gradi, dio je još u skelama. Razmišljam kako su popovi svih fela više manje isti, za čas su se nalijepili na moć i ušli u simbiozu s vlasti koju su im nacionalističke politike ponudile. Ako se itko prodao za „30 srebrnjaka“, floskula koju koristi Tuđman i mnogi poslije njega kad govore o aktivistima nevladinih organizacija, koje je Tuđman nazvao „zelenim i žutim vragovima koji se ne samo nude nego i prodaju za Judine škude“ – onda je to veći dio hijerarhije i Pravoslavne i Katoličke crkve. Najbolji dio kršćanstva, zapravo jedino što vrijedi, nije u velebnosti crkava nego u suosjećanju s patnjama bližnjih, odlučnost da se pomogne obespravljenim i progonjenim. Neusporedivo bi kršćanskije djelo bilo spriječiti rušenje džamija po albanskim selima i maltretiranje, ubijanje i protjerivanje nemoćnih ljudi od strane nasilnika, koji svi redom nose velike križeve oko vrata, nego izgradnja ove goleme crkve. Ovako ona postaje simbol one druge, tamne strane kršćanstva, simbol moći i pokoravanja neistomišljenika.

Navečer, uz čaj, pitam Ymera za tu crkvu. Gradi se već nekoliko godina, na uzurpiranom zemljištu Prištinskog sveučilišta i zove se „Crkva Hrista Spasa“.

Srijeda, 11.11.1998.

Poslije doručka koji je potrajao, pozdravljam se s obitelji Jaka, uzimam putnu torbu i Ymer me vozi do centra grada. Odlazimo do odvjetnika Bajrama Kelmendija⁷ u njegovu kancelariju. Znamo se s konferencije koju je FIDH, na inicijativu Desanke Raspopović, organizirao u Beogradu 1996. Pijemo kavu i prisjećamo se te konferencije. Kako smo putovali s ruskim avionom Antonov za padobrance, ulazilo se preko rampe, a sjedilo uz stjenke kabine. Avion je došao po nas u Zagreb iz Sarajeva, s našim prijateljima i poznanicima iz Kruga 99. Ruski piloti raspoređivali su nas po avionu, šalili smo se, zbog ravnoteže, posebno Čedu Prodanovića, Mirka Franceschija i Luku Vincetića od kojih je svaki bio preko 120 kila. Kažem im da je Luka Vincetić umro prošlog ljeta. Nisu znali. Pričam koliko su Luku šikanirale razne sitne birokratske duše iz crkvene hijerarhije, ne dopuštajući mu da napreduje dalje od seoskog župnika. „Valjda zato što je on bio tako blizu proklamiranom idealu kršćanstva – skroman, dobronamjeran i čvrst u svojim stavovima, zapravo dosljedan, a ne krut. Sve ono od čega su oni bili tako daleko.“

Bio sam na Lukinom sprovodu u njegovom malom rodnom selu, negdje poslije Babine Grede. Netko mi je pričao, mislim Tin Gazivoda, da je na misi zadušnici u Đakovu đakovački biskup i Lukin šef Marin Srakić kritizirao Vincetića koji je ležao na odru, da je zapustio svoje obaveze kao svećenik zbog ličnih ambicija i afirmacije. U doba rata Luka je odlazio u rovove kod vojnika na prvoj liniji obrane, ali i pisao članke protiv rata i političara koji su od rata profitirali i za koje je rat bio „prilika koja se ne smije propustiti“. Kako se većina biskupa slizala s tim istim političarima, Luku su i jedni i drugi tretirali kao crnu ovcu.

U razgovoru neko spominje Stipu Šuvara, Bajram me pita koji je to bio nesporazum sa Šuvarom na konferenciji. „Nije bilo nesporazuma, meni je došao Novak Pribićević i rekao da bi Šuvar želio govoriti. Rekao sam mu da Šuvar može bez daljnjega doći i govoriti u diskusiji ali da je konferenciju organizirao FIDH i da su govornici u programu unaprijed određeni“.

„Da, trebao se javit na vrijeme, al’ on se uvijek sjeti malo kasno. Da su smijenili Miloševića [Kelmendi ne kaže „Slobo“, to mu izgleda previše prisno za nekoga o kom misli sve najgore] kad je počeo progonit Albance, a mogli su, Šuvar je tada bio predsjednik SKJ, ne bi se dogodilo sve ovo što se dogodilo“.

„Je, tada je uistinu trebalo reći ‘Bobu bob, a popu pop’,⁸ samo tko je bob, a tko pop mnogi ljudi koji su tada bili na vlasti uvidjeli su kad je bilo prekasno“.

„Trebalo je imati muda“, kaže Kelmendi, „da bi se ispalo mudar“.

Raspravljamo da li je Šuvar uistinu što mogao; u Srbiji su nacionalistički mediji vrvjeli dirigiranim klevetničkim napadima na njega, u Hrvatskoj je HDZ išao direktno protiv njega, a SDP mu nije dao nikakvu podršku. Svakako, u teškim vremenima pokazao je veću principijelnost i privrženost demokratskim vrijednostima, kao što su ravnopravnost građana i veća socijalna pravednost, od mnogih novopečenih demokrata koji su se brzo prilagodili novim političkim podobnostima. Pričam im kako su prije dvadesetak dana Šuvara i njegovu ženu napali i izudarali neki neoustaše u restoranu u centru Zagreba, po svemu sudeći i ratni zločinci iz ovog rata, jedan je bio bivši tjelohranitelj Tute Naletilića, a drugi Tihomir Orešković koji je likvidirao srpske civile po Gospiću 1991.

„Rat je nesreća za normalne ljude“, kaže Ymer, „a prilika za hulje i lopove“.

Pitam ih hoće li se na Kosovu moći izbjeći otvoreni rat. Kelmendi priča kako mu je krajem ljeta došla u ured žena iz Štimlja, grada između Prištine i Uroševca, koja je tamo izbjegla iz obližnjeg sela kad je policija ovo ljeto granatirala njeno selo.

„Kuće su gorele. Žene, decu i starce proteraju, a mladići koji se s pravom boje najgoreg, beže u šumu. Kome će da se pridruže nego UČeKa?“

Slažemo se da postojeća bezumna represija i iskustva ovog desetljeća ostavljaju malo nade.

Razgovor se odužio, moram još naći taxi koji će me voziti do makedonske granice gdje bi me, s druge strane, trebao čekati taxi sa skopskog aerodroma. Pozdravljamo se sa željama da situacija na Kosovu krene prema smirivanju pod monitoringom međunarodne zajednice, valjda su i oni nešto naučili od rata u Bosni. Smijemo se kad neko od nas kaže da se mi iz organizacija za ljudska prava već godinama rastajemo kao nekad Židovi, u nadi da ćemo se slijedeće godine naći u zemlji u kojoj će vladati mir.

Taxi koji me vozi prema granici je stari Wartburg s velikom zvjezdastom pukotinom na „šofer šajbi“. Nešto prije Uroševca puca mu prednja guma, malo glavinjamo i zaustavljamo se s desnim kotačima u grabi uz rub ceste. Šofer nema rezervnu gumu, zaustavlja jedan autobus koji ide u suprotnom smjeru i šalje poruku da mu netko donese gumu iz Prištine; mene savjetuje da uzmem taxi u Uroševcu koji je tu blizu, „nema ni pet kilometara“.

Prvo krenem pješke u smjeru Uroševca ali se onda vratim i stopiram pored Wartburga na pola nagnutog u grabu. Računam da je šoferska solidarnost veća sa šoferom u nevolji nego s usamljenim autostoperom na otvorenoj cesti. Zaustavio se auto s registracijom Uroševca i jedan ljubazan čovjek vozi me na taxi stanicu u Uroševcu.

Na granicu u mjestu Đeneral Janković dolazim sa skoro sat zakašnjenja, pitanje je da li me dogovoreni taxi s druge strane granice još uopće čeka. Vadim pasoš i prije nego ga dam policajcu u kućici, makinalno ga prelistam, navika koja mi je ostala kad su me jednom gnjavili Slovenci jer mi je u pasošu, između stranica, ostalo sto njemačkih maraka. U pasošu mi je, između stranica, ona posjetnica na kojoj mi je Demaçi napisao par riječi preporuke ukoliko me zaustavi UÇK. Vadim posjetnicu, spremam je u džep i dajem pasoš. Izlazim iz SRJ i dok hodam ničijom zemljom prema kućici na makedonskoj strani mislim kako je ovo moglo i neugodnije završiti.

Taksist me čekao, pozdravljam ga vrlo srdačno i vozimo se do skopskog aerodroma. Ulazak u zgradu aerodroma ima psihološki efekt „zatvaranja jednog poglavlja i otvaranja nove stranice“. Na „čekiranju“ srećem prijatelja iz Zagreba Nevena Lukasa, bio je poslom u Skoplju, pričamo o jedrenjima i ronjenjima prošlog ljeta. Avion leti preko Splita, tražim sjedalo pored prozora da gledam dalmatinske otoke; kad smo stigli nad Jadran dolje se već spustila tama.

Peščanik.net, 22.06.2024.

Srodni linkovi:

Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (1. dio)

Zoran Pusić – Rambouillet (2)

Zoran Pusić – Rambouillet (1)

KOSOVO

1. Verifikatori, naziv za članove misije OSCE-a koji su nadgledali primirje na Kosovu.
2. ToD, Transition to Democracy, Prelaz u demokraciju.
3. Good guy (eng.) – dobar momak.
4. CCFD, Comité catholique contre la faim et pour le développement – Katolički odbor protiv gladi a za razvoj.
5. Dio ovog teksta objavljen je, u nastavcima i pod naslovom „Na Kosovu ništa novo“, u Feral Tribuneu krajem 1998. U tom tekstu govorim o Goranu Svilanoviću kao o „građaninu K“; on se tada vraćao u Beograd i opis nekih od tih susreta ne bi za njega bila najbolja preporuka.
6. Pjesma je „Existenz im Wiederholungsfalle“ (Ako bi se postojanje ponovilo) iz Kästnerove zbirke Lyrische Hausapotheke. U slobodnom prijevodu i po sjećanju pomješao sam stihove iz dvije kitice, ali ne i suštinu onoga što Kästner kaže.
7. Bajram Kelmendi, poznati kosovski odvjetnik koji je branio političke zatvorenike. I sam je, 1955., kao 18-godišnji mladić, osuđen na godinu dana zatvora jer je kritizirao prisilno iseljavanje Albanaca u Tursku. Osnivač Savjeta za obranu ljudskih prava i sloboda. U svibnju 1998. napisao tužbu protiv Miloševića Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (u Haagu).
8. Rečenica Stipe Šuvara koju su mnogi razumjeli kao nagovještaj osude povezanosti Miloševića i njegovih pristalica u SK sa srpskim nacionalizmom.