Za ispravno mentalno uverenje kako današnja Srbija pripada najnižem redu organizama u podvrsti retardiranih cirkuskih kolektiviteta – bilo je sasvim dovoljno 96 sati koliko je prošle nedelje trajala ovdašnja politička šarada sa koloritnim elementima bolesnog horrora, polivanja govnima, udaranja glavom o patriotska zvona, mafijaških prevara i nagle promene polnog partnera, sve uz obavezni hičkokovski obrt s neizbežnim srpskim hepiendom!

Nesrećni čitalac Ferala prethodnog je tjedna ostavljen da razbija mozak trigonometrijskim dilemama – koja je to količina pljuvačke koju Boris Tadić može da primi od Koštunice, a da, pritom, Koštunicu preklinje da bude premijer (odgovor: beskonačna količina); hoće li Europa ostaviti voljenog Koštunicu na cedilu (odgovor: naravno da neće); da li će se, konačno, formirati nova Vlada (odgovor: of course); kako je moguće da nekakva Skupština u četiri dana bira dva različita predsednika (odgovor: u Srbiji je sve moguće)… da bi već ovog tjedna isti čitalac video kako se Tadić & Koštunica srdačno pozdravljaju, kako je Europa presrećna što je Srbija dobila “proevropsku Vladu”, kako se toj istoj Srbiji odjednom otvaraju sva vrata, o pobedi na “Eurosongu” da ne govorimo! Prava idila! Sve u devet poteza!


PRVI POTEZ:
Čitava dva minuta nakon (već zaboravljenih) januarskih izbora bilo je jasno da se Srbija nije otarasila Vojislava Koštunice kao premijera. Treća po broju glasova (47), daleko iza Šešeljevih radikala (81) i dovoljno blizu Tadićevih demokrata (64), stranka dr. Kalašnjikova našla se u ugodnoj poziciji: ako joj se prohte, s radikalima će lako imati većinu, ako baš bude moralo mogu i s demokratama, videćemo. Ono što ovdašnje analitičke hulje zovu “koalicionim kapacitetom” pretvorilo se u neviđenu vrstu kurvanluka: Vojin DSS, ispostavilo se, može s radikalima, može sa miloševićevskim nekrofilima, može s Dinkićevim parazitima, može s Tadićevim mekušcima, može s muškarcima, ženama, biljkama i životinjama, sve može i sve je dozvoljeno samo da Koštunica ostane predsednik Vlade!

Takva vrsta stranke koja je pre podne “proevropska” a popodne “državotvorno srpska”, partije kojoj je na srcu Ratko Mladić ali se baš ne usuđuje da to kaže javno, udruženja poremećenih građana koje se glasno radovalo zbog likvidacije Zorana Đinđića da bi danas tvrdili kako su baš oni nastavljači Đinđićevih “vizija”… to više nije ništa nego interesna organizacija u službi DSS Patrijarha. S takvom srboidnom ideologijom čiji su stubovi Kosovo, Republika Srpska, Crkva i Akademija nauka – DSS je rukopoložio prvi potez: mi koji sa svima možemo, čekamo vaše ponude!


DRUGI POTEZ:
Potresni detalj iz detinjstva Borisa Tadića: da se, po rečima svoje majke, davio u šnenoklama i gicetini i da je “samo mislio na hranu”, moguće da je ostavio halucinantne posledice na misaone tokove u predsednikovom organizmu, naročito u čestim slučajevima napada gladi. Impresivna količina mlitavosti s ukusom kilavosti pretvorila je Tadića u najbezličniju političku šnenoklu evropske kuhinje; povremeni predizborni ispadi nezapamćene hrabrosti u detaljima opštih mesta (“kad mi dođemo na vlast, preuzećemo odgovornost”) brzo su se povlačili pred Koštunicom koji je namirisao strah.

Od svog kandidata za premijera (Božidara Đelića) Tadić je odustao pre nego što ga je za to mesto predložio; odustao je od borbe za ministra policije; odustao od borbe protiv srpskog gazde Velimira Ilića; odustao od svega što je u kampanji obećavao. Nije bilo teško naslutiti da je Tadić savršeno nesposoban: danas je verovatno van sebe od sreće što mu Koštunica nije tražio funkciju predsednika Demokratske stranke! Tko zna: popustljiv kakav jeste, pristao bi na potpredsedničko mesto! Čim je Tadić skeniran do detalja, Koštunica je mogao da odahne: od manekena Borisa ne preti mu nikakva opasnost.


TREĆI POTEZ:
Uvodeći u igru “tehničku Vladu” ma šta to značilo, Koštunica je poslao dimni signal Tadiću na koji se ovaj odmah primio. Strah da će ga Voja u poslednjem trenutku zajebati i okrenuti se radikalima, ili će Voja odbijanjem da se nova Vlada formira izazvati još jedne izbore a u međuvremenu nastaviti da bude na vlasti kao da se ništa nije desilo, učinili su da se Tadić sasvim izgubi: nekoliko meseci “pregovora” prošli su bez ijednog poena za predsednika države, svaki gem i set osvajao je Koštunica, povremeno reketom zamahujući prema Evropskoj Uniji, držeći se kao pijan plota onoga što najviše voli: srpskog Kosova i srpske Rusije.

Pokušavajući da se u nacionalnoj poremećenosti takmiči sa Koštunicom koji mu je iza leđa stajao sa šibom u ruci, uvek spreman da protivnika optuži za izdaju – Tadić je ponekad vatrenije branio Kosovo od samog Voje, izjavljujući da Srbija “nikad neće priznati nezavisnost Kosova” i da se “nikad neće odreći integralnog dela svoje teritorije”. U svakoj je kosovskoj prilici Tadić podržao Koštunicu: delom da se lično dokaže kao tough momak, a najviše zato da ga slučajno ne poistovete s Čedomirom Jovanovićem i njegovom strankom koja mu je (Borisu) bolna, neprežaljena rana. Vezan za dr. Kalašnjikova čeličnom stegom oko sopstvenih muda, Tadić je postao puka replika neprejebivog kosovskog junaka Voje: četvrti potez mogao je da se povuče!
 

ČETVRTI POTEZ:
Kao čovek koji obožava da ga svi obožavaju i da mu se pritom, vidljivo oznojeni, dive – Boris Tadić je tokom svojih (čudovišno mnogobrojnih) poseta inozemstvu, svojim domaćinima neoprezno obećavao da će se Srbija “sasvim promeniti” kad on i njegovi preuzmu vlast. Hvalisao se da će “njegova” Vlada okončati saradnju s Hagom, uvesti Srbiju u Evropu, da će svaki Srbin postati dobitnik lotoa… na šta su počeli da ga podsećaju pre mesec dana kad je izgledalo da se Koštunici uopšte ne žuri a da Tadić ne zna šta će od nervoze. Pod opsesijom da je on taj koji o nečemu odlučuje, Boris T. je u nekoliko navrata najavio “brzo formiranje reformske Vlade” što su europski tupsoni doslovno shvatili i razumeli.
 

PETI POTEZ:
Kad je pre godinu Evropska Unija prekinula pregovore s Beogradom glede nekakvog pridruživanja – ispostavilo se da razlog nije bio nimalo slučajan: dr. Voja je slagao EU, obećavajući im da će Ratko Mladić biti uhićen i isporučen Hagu do kraja aprila 2006. Premijer koji javno laže jedva je dočekao prekid pregovora; umesto da laže Evropu (što nije bilo teško), nastavio je da laže Srbiju, uživajući u svakoj minhauzenovskoj rečenici. Vrlo svesna tko je i od kakvog je nacionalističkog kova satkan Prvi Srpski Lažov, Evropa ga je nakon godinu dana kućnog zatvora – abolirala. Glasovi iz EU da se što pre formira “demokratska vlada” podrazumevali su da je integralni deo te Vlade – preciznije njen prvi čovek – isti onaj Koštunica iz aprila 2006: ista masa, ista zapremina. Taktika “štapa i šargarepe” zamenjena je oprostom i šećerlemama: ako budete dobri, ne pravite sranja, bićete nagrađeni! Baš kao što je Voja namirisao strah kod Tadića, osetio je miris evropskog straha: bolje Koštunica nego radikali! Dr. Voja se nasmeja i rukom povuče konja.
 

ŠESTI POTEZ:
Ničim izazvana, sednica na kojoj je Tomislav Nikolić izabran za predsednika Skupštine bila je kruna Koštuničinog trijumfa. Hinjeni žar uspaljenosti kojim se optuživao “izdajnik” Tadić a hvalio “patriota” Nikolić, bila je perfektna dramatizacija predvidljivog scenarija. Boris Tadić se paralizovao; Evropska Unija ostala bez reči; odlično organizovana medijska kampanja u Srbiji gde su, kao, spontano, ljudi počeli da mole/preklinju Voju i Borisa da se slože, sve u ime tobož srpske svetle mogućnosti – značila je da će Tadić na sve pristati. Još kad su evropski moroni poručili da će odmah nakon formiranja Vlade biti obnovljeni pregovori – bez ikakvih uslova, što je Ratko Mladić pozdravio aplauzom – i da će Srbija dobiti “mnoge beneficije”, blaži vizni režim, finansijsku pomoć, možda pošalju Merkelovu u toplesu, šta god poželimo… bilo je jasno da su dani Tomislava Nikolića izbrojani.
 

SEDMI POTEZ:
Neponovljiva lakoća bestidnosti kojom su isti oni DSS poslanici koji su glasali za Nikolića četiri dana docnije tražili njegovu ostavku – ostaje kao lakmus ovdašnje politike u kojoj je sve dozvoljeno, samo ako se zoveš Koštunica Voja. Koliko god to bizarno izgledalo, Tomislav Nikolić poneo se vrlo časno: mada nije morao, ponudio je ostavku uz opasku da ga je sramota što je “nekim poslanicima bio Predsednik Skupštine”. Teza da je Koštunica zloupotrebio Nikolića ne samo da je tačna do poslednjeg slova nego je egzemplarna kao omiljena Vojina taktika; pristajući da se reši Nikolića, Koštunica je od Tadića i Evrope dobio više nego što se 21. januara uveče mogao nadati u nacionalnom polusnu! Danke svima!
 

OSMI POTEZ:
Brzina kojom se pokušavalo pobediti vreme ograničeno tzv. Ustavom da se formira “demokratska, reformska, proevropska” Vlada, dovela je Srbiju pred svršen čin dvadeset minuta, u utorak, uoči ponoći; Koštunica je položio zakletvu zajedno sa svojim ministrima kojima je svima – da se zna – on šef, svejedno da li se oni zovu Đelić, Ilić, Šutanovac ili Đilas. Ova nakazna skupina sa čak 22 ministarstva kako bi se namirili svi partijski i lični apetiti, preti da će dugovečno živeti upravo zbog svoje mutantne retardiranosti i vertikalne brige o svojim ministarskim feudima. Imena ovde više nisu važna, jer je dovoljna činjenica da je premijer – Vojislav Koštunica.
 

DEVETI POTEZ:
Malo mi se povraća ali ne toliko da ne primetim šta je premijer hteo da nam kaže: odosmo u pizdu materinu!

 
Feral Tribune, 17.05.2007.

Peščanik.net, 17.05.2007.