Drug moga oca, Moris, pored vođenja knjiga za fotografski časopis u kojem sam radio krajem šezdesetih, bavio se i kupovinom i prodajom slika. Jednog dana me je zakleo na ćutanje i ispričao mi kako je upoznao jednog Vanderbilta, crnu ovcu čuvene porodice. Taj čovek, koji je najveći deo života proveo kao plejboj u Argentini, sada se posle četrdeset godina vratio u Njujork, bez prebijene pare. Hteo je da proda jednog Van Dajka i jednog malog Rembranta iz porodične kolekcije, a Moris je sredio da slike procene dve renomirane galerije koje su ih proglasile autentičnim. Još je uzbudljivije bilo to što je Moris našao kupca i posao je trebalo da bude završen. Za samo nekoliko dana, Moris će biti bogat čovek.

Kupčevi advokati tražili su samo nekoliko dodatnih genealoških podataka o gospodinu Vanderbiltu da bi proverili kako su slike došle u njegov posed. „To bi trebalo da bude lako“, rekao je Moris. Zamolio me je da odem u Njujoršku biblioteku u 42. ulici, potražim porodično stablo Vanderbiltovih i da to prepišem. Kad bude dobio novac, zatvorićemo kancelariju na nekoliko dana i samo ćemo slaviti. Moris, koji je ličio na starog francuskog filmskog glumca Marsela Dalija, došao je iz Severne Afrike u Njujork posle Drugog svetskog rata i još uvek je govorio sa naglaskom. Rekao mi je da je rezervisao stolove u tri najbolja francuska restorana na Menhetnu i znao sam da me ne zafrkava. Čak i kad nije valjao remek-dela, bio je široke ruke i izvodio prijatelje u provod, i uvek je on plaćao račun. Tako da mi je bilo drago što mogu ovo da mu učinim i dam doprinos onome što je za njega trebalo da bude posao života.

Trebalo mi je vremena da se orijentišem u velikoj biblioteci, ali posle razgovora sa njihovim stručnjakom za genealogiju dobio sam pouzdane knjige i dokumente o porodičnom stablu Vanderbiltovih. Ne samo što sam znao ime čoveka koga sam tražio, već sam ga nakratko i video kad je svratio do redakcije da se nađe sa Morisom. Bio je to visok i mršav, elegantan čovek, sede kovrdžave kose i lica bledog kao smrt. Podsećao me je na nekog nacističkog ratnog zločinca iz starog, izgrebanog crno-belog filma. S druge strane, mislio sam, šta se ja razumem u aristokratiju? Zar nisu svi ti izdanci starih porodica rezultat nekog rodoskrvnuća i zar svi ne izgledaju pomalo jezivo? Bilo kako bilo, pratio sam hronologiju koju sam dobio, našao neke pretke našeg Vanderbilta, ali njega nisam mogao da pronađem.

Uporno sam pregledao tabele, čak sam i onog ljubaznog bibliotekara zamolio da mi pomogne pa je i on proverio moju pretragu korak po korak, ali nisam odmah shvatio očiglednu stvar, da tip koga sam upoznao nije onaj za koga se izdaje. Mislim da mi se mozak ulenjio od sanjarenja o puževima s belim lukom, bouillabaisse čorbi punoj ribe, izdašnom kasuleu sa lagano krčkanom mešavinom pasulja, svinjske plećke, kobasice i patke i finim starim bordoima i burgundcima u kojima ću uživati za samo nekoliko dana. Kada mi je konačno sinulo da je u pitanju prevara, strčao sam niz široke mermerne stepenice biblioteke da nađem telefon. Nažalost, onih nekoliko govornica u prizemlju bilo je zauzeto i još nekoliko ljudi ispred mene stajalo je u redu. „Imam hitan slučaj u porodici“, povikao sam, gurajući se da dođem do prvog slobodnog telefona. Ispričao sam Morisu šta sam otkrio. Rekao sam mu to jednom, drugi put, pa me je naterao da mu ponovim još jednom od početka. „Ubiću skota“, zaurlao je na kraju i tresnuo slušalicu.

Kad god sam ga kasnije pitao šta se dogodilo, počinjao bi da psuje i menjao temu, tako da nikada nisam čuo priču do kraja. Moris se izgleda još nekoliko nedelja nadao da će dobiti svoj deo provizije, ali na kraju je čak i ta nada umrla. Pretpostavljam da su slike bile ukradene, da onaj tip verovatno nije bio lopov nego neki prevarant koji je radio za druge prevarante, a Moris je bio žrtveno jagnje.

U međuvremenu, Moris je došao na još jednu fantastičnu ideju, ovaj put u vezi s mojim ocem. Čak sam bio sa njim kada mu je ovo sinulo. Nas trojica smo sedeli u jednoj od nemačkih pivnica u 86. ulici, pijuckali pivo i umakali kobasice u senf, kada se Moris lupio po čelu. „Zar ti ne liči na Gurđijeva?“ pitao me je, pokazujući na mog oca. Morao sam da se složim da postoji velika sličnost sa fotografijom poznatog duhovnog učitelja i istočnjačkog mistika, koji je dvadesetih i tridesetih godina očaravao visoko društvo Pariza i Njujorka.

Sa sedim husarskim brkovima, skoro ćelave glave, teških levantskih kapaka i držanjem čoveka sa ogromnim iskustvom i zdravim rasuđivanjem, moj otac je izgleda svima ulivao poverenje. U vreme pre kreditnih kartica, mogao je da dobije bilo šta na veresiju u nekoj prodavnici odeće na Medison aveniji ili restoranu na Aper Ist Sajdu. Ljudi su verovali da će se vratiti da plati odelo ili dobar ručak, što je on uvek i činio. Ipak, nismo ni pretpostavljali šta Moris ima u planu. Ubrzo smo saznali. Smatrao je da moj otac treba da da otkaz u banci i otvori svoju ezoteričnu školu. „Ti se razumeš u te stvari, Džordž, tako da će ti biti lako. Mi ćemo dati oglas u Village Voiceu, napisaćemo da si dosta godina proveo na Tibetu, u Indiji i među sufijima na Bliskom istoku i da si sada spreman da podeliš svoje ogromno znanje sa malim brojem ozbiljnih učenika. Zatim ćemo iznajmiti neko potkrovlje u centru, naplaćivati dvadeset dolara po seansi i samo gledati kako se pare gomilaju.“

Ja sam prasnuo u smeh, ali ćaletu nije bilo smešno. Voleo je šalu kao svaki normalan čovek, ali tu je povlačio crtu. Godinama je bio sledbenik Gurđijeva i neprekidno ga citirao, govoreći mi, na primer, da živim u stanju hipnotičkog sna iz kojeg se retko budim, što dokazuje i sama činjenica da se slažem sa Morisom. „Pomisli samo na silne lepotice koje bi se tiskale u redu za individualne susrete s tobom“, rekao je Moris. Učinilo mi se da sam na trenutak na očevom licu video zainteresovanost. On je već imao svoje sledbenike, što sam shvatio na nekim skupovima gurđijevaca u Njujorku. Neznalici poput mene činilo se da te devojke imaju oprezan izgled i držanje studentkinja Vasara ili Sare Lorens. Dakle, kad nam je Moris izneo svoju ideju, počeo sam da zamišljam kako bi izgledalo biti sin samog učitelja, pomagati u školi, raspoređivati jastuke po podu oko stolice gde će učitelj da sedne, dok Moris stoji kraj vrata, diskretno traži od potencijalnih učenika donaciju i gura koverte sa novcem u džepove. Još važnije, ove lepotice bi trčale kod mene kada bi im se učinilo da ih veliki čovek ignoriše ili ne shvata.

Poručili smo još piva i kobasica, a zatim je moj otac stao da nam objašnjava kakvi smo idioti. Međutim, to nije zaustavilo Morisa. Čak se i raspitao o ceni zakupa za nekoliko potkrovlja. Mene je uplašila činjenica da bi ta prevara verovatno upalila. Ne zadugo, naravno. Otac je dovoljno poznavao istočni i zapadni misticizam da bi o njima mogao da govori mesec dana bez pauze, ali nije bio prevarant. Međutim, da smo ga ubedili da održi jedan skup i da se pojavila gomila zaljubljenih žena, ja bih sada nosio ogrtač i turban na Holivud hilsu, a ne bih grabuljao lišće u dvorištu i odnosio đubre na malu gradsku deponiju u Nju Hempširu.

 
NYRBlog, 16.11.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 19.11.2013.