Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Marta 2021. godine, u članku pod nazivom Kraj socijalnog rada, Kris Majli je pozvao na ukidanje ove profesije. Tvrdio je da društvene promene ne mogu da se ostvare socijalnim radom – štaviše, prema Majliju, to je jedna od poluga na kojoj počiva nejednakost. Socijalni rad kanališe iskrene, idealističke porive mladih ljudi ka karijeri koja pruža solidno uhlebljenje i privid borbe za društvenu pravdu i ljudska prava, a zauzvrat od zaposlenih zahteva da čuvaju postojeće stanje stvari. Najveći deo iznetih kritika prate socijalni rad od njegovog osnivanja. Uprkos tome što se Majlijeva kritika donekle izgubila u narativima o „tihim herojima“ i beskrajnim seminarima o „socijalnom radu u doba kovida“ koji su bili popularni u vreme njihovog objavljivanja, ona je ipak izazvala dovoljno reakcija.

Institucionalni, profesionalizovani, depolitizovani socijalni rad koji Majli napada praktikuje se i u Srbiji, ali socijalne radnice i socijalni radnici ovde retko kada imaju vremena da razmišljaju o tome. Preopterećeni su poslom, profesionalno sagoreli, ljuti na sebe zbog toga što su bespomoćni i zbog kompromisa koje prave da bi sačuvali posao. Uprkos velikom zalaganju, prati ih reputacija da su „policajci bez pištolja“, da su poslušni, da ih isključivo interesuje povećanje plata, jer njihova lojalnost državi nije adekvatno nagrađena. Nezavidna situacija i naizgled bezizlazna. Međutim, kod njih je veoma prisutna želja za promenom. Ona tinja u privatnim razgovorima, na društvenim mrežama, u ličnim i profesionalnim moralnim dilemama i hrani frustraciju ali, možda, u određenim društvenim okolnostima, može da postane kreativna i izrodi nešto novo i lepo.

Izgleda da upravo prolazimo kroz jednu takvu istorijsku epizodu. Pobuna je u toku i zahteva aktivnu solidarnost svih njenih pobornika. Mladim ljudima koji je predvode ne nedostaje integriteta i hrabrosti, ali im je potrebna solidarnost i podrška. Trebalo bi da im je pružimo jer smo ljudi, a zatim i njihovi sugrađani. Među demonstrantima su i studentkinje i studenti socijalnog rada, kao i drugih profesija, koji će jednog dana raditi u socijalnoj zaštiti. Prema njima osećamo dodatnu odgovornost: profesionalnu i pedagošku. Dalje, odbijanje poslušnosti ovoj vlasti ne dugujemo samo njima, već i sebi iz školskih i studentskih dana, zbog svih malih kompromisa i izdaja kojima smo ugušili ideale koji su nas privukli socijalnoj zaštiti.

Potrebno je puno hrabrosti da se iskoristi sindikalno pravo i utiče na inertne sindikalne predstavnike; da se kaže „ne“ funkcionerki/funkcioneru u relevantnom ministarstvu, zavodu, komori, ili direktorki/direktoru centra za socijalni rad ili nekoj ustanovi socijalne zaštite, koje je postavila Srpska napredna stranka i koji nemaju ni moralno pravo ni kompetencije da budu na tim pozicijama. Može li se zahtevati od zaposlenih u socijalnoj zaštiti da istupe protiv vladajućeg režima? Da li se od njih može očekivati više nego od zaposlenih u drugim profesijama? Na kraju krajeva, oni ne polažu zakletvu kao lekari ili tužioci. Da li se od njih može tražiti da toliko rizikuju?

Mislim da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. Od svake osobe se očekuje da postupa moralno, bez obzira čime se bavi u životu. Od ljudi koje su izabrali da svoju energiju i znanje uposle pomažući onima kojima je neki vid društvene podrške najpotrebniji očekujemo da budu posebno osetljivi na sva društvena zla koje muče ovo društvo, i posebno kritični prema najodgovornijima. Drugo, vlast uopšte nije toliko jaka kakvom se predstavlja. Ona više podseća na školskog siledžiju koji se povlači, kao što to znaju socijalni radnici koji se bave ovom problematikom, onda kada se posmatrači udruže u ignorisanju njegovog autoriteta i pruže mu lekciju o pravilima ponašanja u školi – kao i pravilima ljudskosti.

Socijalni rad u Srbiji je u krizi. Bez urgentnih i dubokih intervencija, možemo se složiti sa Majlijem da ova profesija (barem u Srbiji) nije ispunila svoju istorijsku misiju i da ju je potrebno napustiti. Sada se pruža prilika za promene. Ne bismo smeli da je propustimo, a jednom kada uspemo, mogli bismo da nastavimo da razmišljamo slobodno o novim mogućnostima. Kad ode Vučić, zašto bismo tu stali? Tu su nacionalizam, kapitalizam, patrijarhat, koji uvek imaju nekoga poput njega u rezervi. Možda bi nam osvojeni prostor slobode dao inspiraciju za neki novi socijalni rad, koji će biti motor društvenih promena, a ne brana protiv njih? Gde bi bio kraj novooslobođenoj kreativnosti i ko bi bio pozvaniji da pravi neko novo društvo od onih koji su nekada maštali da ga promene ne zbog sebe, već zbog onih kojima je uskraćena moć da to sami urade?

Autor je socijalni radnik.

Peščanik.net, 17.01.2025.

NADSTREŠNICA