Nisu valjda graditelji Pelegrina – drevnog grada što ga je po lokalnoj legendi more povuklo u strašnu Vruju, mitsku uvalu između Piska i Brela – bili mudri poput žeževičkog poduzetnika Stipe Latkovića, što je svoj mali turistički feud u toj zaštićenoj eko-zoni od iste sudbine zaštitio bespravno sagrađenim betonskim muletima.
Ne gradi on, naime, ovih dana u toj djevičanskoj uvali privezište za bogataške jahte, nego betonsko pero za, veli, zaštitu svog ekskluzivnog Vruja Resorta od erozije. Prvoga je podigao prije dvije godine, a drugog – ministarstvima, upravnim odjelima i svim građevinskim inspekcijama usprkos – podiže upravo ovih dana.
Da je, eto, graditeljima Pelegrina kum bio Stipe Mesić, ili da su se barem obiteljski uvezali s državnom revizoricom, i oni bi valjda neometani od inspekcije, bez dozvola i suvišnih formalnosti, betonom krotili divlje more.
Ovako, drevni Pelegrin leži na dnu Vruje, odakle – kaže legenda – za tihih noći i danas odjekuju jezivi krici, a svakog Božića u ponoć izlijeće bijela kočija s dva krilata konja i pelegrinskim kraljevićem za uzdama. Dok Latkovićev Vruja Resort, hvala na pitanju, stoji postojano kano klisurina nad njim.
Sjedi gazda Latković na svojoj betonskoj zidini podno veličanstvenih Pupačićevih Dubaca, pa gleda more gdje se k njemu penje, i sluša more “dobro jutro“ veli, i ono sluša njega i on mu šapće, “ko te jebe more“ kaže tiho.
Zaliveno je betonom na koncu i posljednje djevičansko žalo od Zadra do Ploča, nema više valjda stope prirodnog žala nezapišanog betonom. Na istom mjestu na kojemu su Hrvati, prema popularnoj predaji, prvi put ugledali Jadran i očarani uzviknuli “more!“, moderni nomadi u ljetnim seobama naroda silaze na more i očarani viču: “Beton!“ Tri-četiri hiljade godina nakon što je neki pradalmatinac prvi put složio kamen na kamen, nije više u Dalmaciji ostao, hm, kamen bez kamena.
Vrag će znati tko je bio taj koji je stavio povijesni prvi kamen i složio prvu gradinu na obali, netaknutoj još otkako se krajem ledenog doba velika plava voda podigla do one crne linije morostaja što se danas ocrtava na bijelim hridima Vruje.
Tko god da je bio, bio je lijep komad sretnika: imao je za sebe više od šest tisuća kilometara netaknute morske obale, i svih tisuću dvjesto otoka kakvi su danas, ali bez gradova i naselja, bez ijednog jedinog zida i krova, bez ijednog mula. Takva je, eto, jadranska obala bila prije tri-četiri milenija, kad je neki Stipe Latković iz pećine doveo radnike, pokazao prstom na netaknutu zelenoplavu uvalu i rekao: “Tu!”. Tako je počelo.
U sljedećih četiri hiljade godina, sve do sretnih šezdesetih prošlog stoljeća, gradio je ovdje tko je stigao: Iliri, Delmati, Liburni, Histri i Kelti, i Grci, i Rimljani, i Bizantinci, i Hrvati, a poslije njih Mleci, Ugari i Turci, i Austrija, i Francuska, i Italija, i Jugoslavija – četrdeset stoljeća odjekivale su jadranskom obalom kremene sjekire, drveni bati, mašklini, macole i klesarska dlijeta, struganje pila, palacanje kožnih bičeva i škripa drvenih točkova, cviljenje kolotura i revanje pretovarenih magaraca: niknuli su na nekoć netaknutoj obali cijeli veliki gradovi, antički, srednjovjekovni, renesansni i barokni, velebne gradine, zidine, utvrde, katedrale, luke, ceste, tvornice i mostovi.
Širenje područja gradnje
I u svih tih četiri hiljade godina – od onog prvog kamena na kamenu do posljednje zakovice u čeličnoj konstrukciji Masleničkog mosta – prema procjenama i analizama iz 1960. godine raskopano je, popločano, betonirano i urbanizirano ukupno manje od stotinu i pedeset kilometara hrvatske obale.
A onda su iz Rijeke krenuli kamioni s vrelim asfaltom i pet godina kasnije, 30. svibnja 1965, svečano je puštena u promet Jadranska magistrala od Rijeke do Dubrovnika. Na more se spustio moloh turizma.
U sljedećih pedeset godina zidao je tu i gradio tko je stigao: velike državne firme, hotelska poduzeća, narodna armija, direktori i proleteri, gastarbajteri, privatnici, povratnici, poduzetnici, generali, pješadinci, domaći i stranci, pedeset godina odjekivala je jadranskom obalom škripa mješalica za beton, cviljenje dizalica, eksplozije mina, brundanje kamiona i revanje pretovarenih Renaulta “četvorki”: niknuli su na nekoć netaknutoj obali cijeli hotelski gradovi, čudovišni grozdovi betonskih nastambi, zemljani nasipi, parkirališta, restorani, hoteli, apartmanska naselja i etno sela s jacuzzijima i privezištima za jahte.
U tih pedeset godina – u povijesni treptaj oka od valjka na magistrali do Latkovićevog mula – raskopano je, popločano, betonirano, izgrađeno i urbanizirano nevjerojatnih sedam stotina kilometara!
To, međutim, nije sve: najnovija analiza Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, izrađena u listopadu 2012., pokazala je kako je prema važećim prostornim planovima predviđeno širenje urbanizirane zone na gotovo tisuću i šest stotina kilometara, odnosno cijelu četvrtinu morske obale!
Za četiri hiljade godina s ove je strane Jadrana urbanizirano tako manje od stotinu pedeset kilometara obale – jedva tri i pol kilometra na stoljeće! – a onda u pedeset godina hiljadu i petsto!
Dva i pol kilometra na mjesec!!! U samo dvije generacije zauzeli smo tako točno deset puta više jadranske obale nego svi naši preci i prethodnici zajedno. Za pedeset godina izgradili smo deset puta više obale nego kolonijalna Grčka, genijalni Rim, moćni Bizant, razmetljiva Venecija, prosvijećena Francuska, nadmena Italija, slavna Austrija i ambiciozna poslijeratna Jugoslavija – zajedno!
I to ne računajući betonske mulete Stipe Latkovića i sve slične bespravne nakaze, kojih nema ni u prostornim planovima, ni u analizama Ministarstva graditeljstva, ni u notesima građevinske inspekcije, već jedino u našim brutalno razdjevičenim vrujama.
Nakon čega posljednjom nadom ostaje Pupačićevo zlato more, da se penje i bogda popenje preko one crne linije morostaja, da gledamo more gdje se nama penje, i slušamo more “pičkalivammaterinadivljačka“ veli, da povuče onda u svoje modre dubine i Latkovićeve mulete i Vruja Resort i sve mulete i resorte, apartmane, nasipe i beach-barove do posljednjeg, kao što je onomad potopio i bahati Pelegrin.
Pa da svakog Božića u ponoć iz strašne Vruje izleti bijeli bager sa stotinu krilatih konjskih snaga i Stipom Latkovićem za upravljačem. A za tihih noći odjeknu iz nje jezivi krici: “Jebalo vas Ministarstvo za zaštitu okolišaaaaa… i županijski Odjel za graditeljstvoooooo!“
Slobodna Dalamacija, 08.07.2013.
Peščanik.net, 08.07.2013.
