Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Zna li neko uopšte o čemu se ovde radi? Ne verujem da je i takozvanim vođama sabornih Srba jasno šta su to organizovali. Svesrpski sabor, to je sintagma koja svedoči o poduhvatu koji nije moguć i to se jasno vidi u samoj definiciji ideje. Da li je dakle to festival zamišljen kao javni etnički odabir, ili u svesrpskom saboru ima mesta i za one koji nisu Srbi?

Naziv skupa je ultimativna iluzija u koju su ugrađeni svi Srbi i jedino oni, jer se o drugima koji to nisu i ne govori. Hoće li iluzionista probati da makar simbolično sabere sve etničke jedinke iste vrste ma gde one žive, kako bi svi bili na svetom mestu okupljanja u novom nacionalnom mitu? Ili će vođe uzajamno preskakati krivu Drinu i napraviti masovnu nacionalnu selekciju. Dakle, arijevski odabir na sabor, sumnjivi Srbi u ćošak i na dalje genetsko ispitivanje.

Ko je izabran a ko bira izuzetne jedinke za skup koji je u modernom svetu arhivirani izuzetak i sasvim nezamisliv? Nema u Evropi građanskog društva koje bi izdvojilo iz sebe posebnu etničku grupu i skupilo je na usahlim vrednostima nacionalnog mita. U Srbiji nema građanskog društva, društvo je u demokratskoj agoniji iz koje nema demokratskog izlaza. Da nije možda sabor ključni uslov za poraz društva pred ličnim ambicijama i upotrebom naroda?

Nacionalistička selekcija je dokaz takvog hropca i njegov je generator, jer uz neosnovano samoljublje prvih sabornika, ide i snažna paranoja i strah za lični opstanak. I to je politika vladanja, ujedinjenje pod jednom voljom zbog izmišljene nacionalne ugroženosti. Zbog toga je to sabor apsurda i ubrzana reevolucija ka feudalnoj prošlosti. Opstanak društva a ne nacije ugrožavaju oni koji organizuju svesrpski sabor radi svog mesijanskog uzdizanja.

To je možda nacional-teistički iskorak u srpski svet, koji je nesuvislom idejom projektovan pre nekoliko godina. Srpski svet je svuda gde su Srbi, on je etnički čist kao i ovaj skup. Jedinstvena teritorija je utopija u okviru vladavine jedne volje, ali se smatra da tako neće ostati zauvek. Na primer, Mile će se mirno razdružiti i prekoračiti Drinu, kako to inače svakodnevno čini, ali ovaj put zauvek.

Drina nije razdelnica, nego kriva kičma, tako se govori o Miletovim ambicijama koje vode u nove sukobe.

Sabor je simbol izolacije Srbije od drugih i mesto za dogovaranje među Srbima, za razmenu ideja, dobara, ljubavi i ljudi. Za molebane koji pomažu u pobedama i porazima. Za pobedničke aero-mitinge borbenim avionima ko zna nad kim. I za svenarodno veselje širom Srbije. Sva kulturno-umetnička društva su mobilisana, veseliće se srpski rod celog saborskog dana. Biće volova na ražnju, važnih govora koji su odavno izanđali, piva, jagnjetine i rakije, bratskih susreta, vezivanja barjaka, pevanja, ojkanja, zavijanja, opijanja. Tako to ide na vašarima. Vlade će imati zajedničku sednicu, biće potpisani ugovori o raznim poslovima. Na kraju slede deklaracije o slozi između Srba i Srba, ljubljenje svakoga sa svakim, tri puta po tri puta.

Svesrpski sabor doneće novu energiju za nove sabore, gde god Srba ima oni će se sabirati da bi se videlo koji je čiji. Osim saborovanja važnijeg posla nema, tek će se pitati oni koji nisu bili tamo gde su bili, ko su oni u stvari i sa kim su?

Kmetovska Srbija postaje ograđeni obor pod jednim vođom, jednom voljom i jednom idejom koje zapravo nema, osim pokazivanja sile vlasti bez kontrole i mere. Sabor, ako ne propadne zbog svog estetskog i etičkog besmisla i negiranja svega drugačijeg, postaje mesto proglašenja apsolutne vlasti vođe pobune protiv građana.

Svesrpski sabor jeste u suštini antigrađanski akt u glorifikaciji naciona kao nejasne sile koja ne služi sebi nego njenom tvorcu. Takvi sabori vuku za sobom zlokobne analogije o snazi volje (Leni fon Rifenštal) ma koliko Vučićev skup, odakle se kreće u posebno oblikovanje naroda i države, bio parodija najmračnijeg dela ljudske istorije.

Vučić u masi izabranih ne traži srpskog ibermenša jer on je taj i sve ostalo je masovna podrška njegovom vođstvu koje je sve komičnije i opasnije.

Feudalizacija Srbije sa kmetovima koji čine masovnu nacionalnu materiju, put je ka obezličenju ljudi i stvaranju ambijenta u kome je ideja o slobodi antidržavna delatnost. To je cilj srpskog sveta i pokreta za narod i državu objedinjenih u saborskom zanosu njegovih vođa.

Vođe ne znaju šta da rade sa saborom i posle njega, osim da pojačaju represiju pred sumnjom u bilo kakvu dostojnost dvojice kriminalizovanih mesija.

Vlast se brani prevarama, silom, pokretima, saborima, izmaštanim svetovima, Dodikom, policijom i projektovanim nacionalnim transom. Tako sve što je loše postaje gore. To srpska opozicija nije videla ili nije razumela i umesto građanskog otpora traži mir u zverinjaku, kako bi bar još malo uživala u svojoj agoniji.

Peščanik.net, 07.06.2024.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)