To je tako već od sredine osamdesetih. Najgore je biti u pravu. Sada su na meti liberalne demokrate. Razularena masa, opet, demolirala je prostorije te partije i ne krije nameru da se obračuna sa njenim liderima. Njih podstiču oni koji su na vlasti vatrenim govorima u kojima su svi odgovorni osim naravno njih samih. Tako je već dvadeset godina, a namera je da tako bude i u budućnosti.

Sve je to u ime patriotizma, naravno. Šta uopšte znači biti patriota u Srbiji? U Politici, na primer, čitam da bi danas pravi patriota (a ne izdajnik) bio i Slavko Ćuruvija. Argumentacija je nepodonošljivo neprijatna. Slična onoj predstavnika Srpske pravoslavne crkve na sahrani Zorana Đinđića. Žrtva državnog ubistva bi danas bio zajedno sa onim koji za njim, kako je više puta izjavio i ponovio, ne žali – sve iz patriotizma. Obaveze prema patriotama na vlasti u Srbiji ne prestaju ni pošto te država progna, ubije ili iznese na loš glas najviše zato što si govorio istinu ili, drukčije rečeno, što nisi bio spreman da zajedno sa njima lažeš i dan i noć.

Nešto slično, samo okrenuto budućim pokolenjima, može se pročitati u govoru predsednika Vlade posle proglašenja nezavisnosti Kosova. Evo navoda: „Sve ono što ne budemo mogli mi danas da uradimo, uradiće sutra nova i bolja pokoljenja od nas“. To je isto, da to kažem što je moguće jednostavnije, kao kada se deci ostave dugovi. Mi ćemo da budemo neodgovorni, sve smo već proćerdali, ali će buduća pokoljenja sve to da plate. Što bi trebalo nekako i da je pravično, jer će ona biti „nova i bolja“.

Ja razumem argument, koji se može čuti iz Demokratske stranke, da se nije mogla izazvati kriza Vlade sada kada je potrebna stabilnost. No, šta ako je Vlada izvor nestabilnosti? Hoće li se istom argumentacijom opravdati i vanredno stanje? Jer odgovornost za stabilnost pretpostavlja spremnost da se odgovara za nestabilnost. A za stanje u kojem se nalazi Srbija najodgovornija je Vlada, a to znači i partije koje čine vladajuću koaliciju. U Srbiji, međutim, videli smo, ne poziva Vlada samo narod na odgovornost, već i buduća pokolenja. Bez obzira na rezultate svoje vladavine.

Zapravo, sada bi bio dobar čas za ozbiljnu raspravu o tome šta je uopšte postignuto za ovih sedam i nešto godina od kada je smenjen Slobodan Milošević? Zemlja se nije odlučila, da uzmem samo jedan primer, da li hoće da se pridruži Evropskoj uniji ili neće. Pokazalo se da je lakše ubediti Evropsku uniju da se obaveže da će primiti u članstvo čitav Balkan, sve sa Kosovom, nego Srbiju da se obaveže na pridruživanje Evropskoj uniji. Jasno je sada, naravno, da bi međunarodna situacija u kojoj se nalazi Srbija bila sasvim drugačija da kojim slučajem ima status zemlje, recimo, kandidata za članstvo. Isto tako će biti i u budućnosti, pa će generacija koja je preuzela odgovornost pre dvadeset godina ostaviti budućoj generaciji u nasledstvo – da krene od nule ili čak gore od toga.

E za sve to su krivi liberali. Čitaćemo i dalje, ne bi trebalo sumnjati, o izdajnicima i o nepatriotama i slušati govore o tome kako i buduća pokoljenja nemaju čemu da se nadaju. A hoće li oni sa reči preći na dela, kao sinoć, videćemo. Jedino što nećemo pročitati jeste da su ovi na vlasti podneli ostavku.

Peščanik.net, 18.02.2008.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija