Zabrinutost zbog dioba u društvu tenor je aktualnih komentara u hrvatskoj javnosti. Nikomu se pritom ne čini potrebnim argumentirati zašto bi, sama sobom, činjenica podijeljenosti društva imala biti povodom za brigu – izgleda da se jedinstvo i dalje neupitno pretpostavlja kao vrijednost svih vrijednosti. Pritom je očit paradoks, dapače alogičnost; na djelu je jedinstvo u nezadovoljstvu nejedinstvom, drukčije rečeno: javni bi govornici da se postigne jedinstvo – ali, po njihovu, naravno. Ne bi to, doduše, odgovaralo logici javne pluralnosti bez koje ti govornici i ne postoje, ali – od Schopenhauera još znamo – kada je volja u pitanju logika nije prepreka.
No, od rečene zabrinutosti zbog podjele još je neobičniji razlog same podjele – posve proceduralna odluka Ustavnoga suda. Dakako, u zaraćenoj (a ne tek podijeljenoj) javnosti procedura naprosto nije relevantna – svi javnogovornici nepoljuljivo znaju da „iza toga stoji nešto drugo“. Pa je, kako reče poznata književnica, riječ „o rušenju zdravstvenog odgoja na Ustavnom sudu pod nekakvom tehničkom izlikom o krivom postupku njegovog donošenja“. Riječima druge strane ista se odluka karakterizira kao „veliki dan za demokraciju u Hrvatskoj“. Ako odluka i jest „tehnička“, ona nije puka izlika, ako i jest potpora vladavini prava, nije ni približno toliko posebna kako se to navijači(ca)ma čini. Ustavni je sud, čini se, branio načela vladavine prava na jasan način, no to ne znači da ne treba poraditi na preciziranju vlastitih formulacija – sudac izvjestitelj je, primjerice, govorio o neispunjenim obvezama „države“, kao da i sam sud nije institucija te države i kao da ima smisla razumjeti izvršnu vlast (na koju je očito mislio) kao istoznačnicu za državu.
Ministar i procedura
Reakcije na odluku su ponovno pokazale da je elementarna pravna kultura – koja polazi od procedure kao nosive vrijednosti – nepoznata ne samo kolumnisti(ca)ma, nego i notornome ministru Jovanoviću. Svojim (neuko) svjetonazorski „legitimiranim“ nametanjem zdravstvenoga vjeronauka doveo je do situacije u kojoj je Ustavni sud reagirao na prijedloge da se ocijeni njegova suglasnost s ustavom. I nakon presude on stameno pokazuje nerazumijevanje načela vladavine prava, frapantno čak i za njegove, doista visoke, standarde u tom pogledu: ”Da je ijedna sadržajna činjenica u kurikulumu sporna, ja bih odmah dao ostavku“. Ostavi li se po strani rafinirano korištenje sintagme sadržajna činjenica (valjda u razlici spram besadržajnih), ministru očito nije jasno kako je posve moguće da neki elementi kurikuluma budu osporeni, a da on za to ne mora nužno odgovarati (jer se radi o stručnome poslu), a on nije (i ne mora biti) stručnjak. Međutim, za povredu procedure svakako mora preuzeti odgovornost, jer mu je baš to (ministarski) posao. Interesantno je da u sličnu grešku zapada i predsjednik HHO-a koji, u povodu rečene ustavnosudske odluke traži smjenu ne samo Jovanovića, nego i Štulhofera, jednoga od suradnika na izradi kurikuluma čiji sadržaj Ustavni sud nije ni razmatrao.
Svjetonazorsko zajedništvo
Indikativno je da su i ministar i mnoge nevladine udruge opetovali svoje svjetonazorsko zajedništvo, iskovano u prvoj fazi razmirica o zdravstvenome vjeronauku. Obje su strane, naime, insistirale na neobičnim tvrdnjama da bi, sukladno odluci Ustavnoga suda, trebalo dovesti u pitanje i kurikulum matematike ili vjeronauka, jer ni kod njihova donošenja nije poštovana procedura koju se sada traži. Pritom su smetnuli s uma da npr. matematika nije bila vrijednosno osporavana (barem ne u javnosti), dok je vjeronauk neobvezatan predmet, kao i to da je ovime postavljen standard koji, dakako, može djelovati samo pro futuro.
Karamarko
Druga je strana, oličena u nesuđenome šefu oporbe Karamarku, zaključila kako je stiglo vrijeme da se govori ni više niti manje do o „silovanju“ roditelja i učenika. Odatle je lako zaključiti kako (sretni) Karamarko pojma nema o značenju spomenute imenice, posebice s obzirom na to što mu se čini da se radi o silovanju „uvjetno rečeno“. Doda li se tomu kako mu se, istovremeno, čini da „ne može nitko odlučivati o odgoju naše djece“ valja zaključiti da „našu djecu“ i ne treba odgajati, jer o odgoju nitko ne može odlučivati. Nije to stav bez presedana, ali da predsjednik jedne samorazumijevanjem konzervativne stranke antiautoritarnošću nadlicitira i ideologe Summerhilla ipak je neobično.
Milanović i Bismarck
Sažetak pripovijesti formulirao je Zoran Milanović začudo pogođenom tvrdnjom: „bit priče je da jedna vrlo agresivna grupa ljudi provodi kulturni rat u Hrvatskoj“. Istina, riječ je očito o ponavljanju nedavne tvrdnje Judith Reisman kojom se branila od prigovora na koje je naišla za nedavna gostovanja u Hrvatskoj. No, za razliku od gdje. Reisman, premijer je poentirao s pravom, jer se sintagma u pitanju izvorno odnosi baš na (prusko/njemačke) sukobe svjetovnih vlasti s Bismarckom na čelu i katoličke crkve (a ne na „komunističke ideologe“). U odgovoru na zloglasni „Popis zabluda“ („Syllabus Errorum“) Pia IX, Bismarck je nizom državnih mjera pokušao zajamčiti odvajanje države i crkve. Organizirani u „Stranku središta“ katolici su se tomu na sve načine odupirali formulirajući pritom niz postavki koje se i danas u Hrvatskoj repetiraju. Dakako, kontekst je u mnogome neizbježno promijenjen; ni najradikalniji katolički aktivisti ne bi danas vjerojatno više mogli zastupati osude iz rečenoga Popisa, poput tvrdnje o neprihvatljivosti stajališta da je „svatko slobodan prihvatiti i ispovijedati vjeru koju, vođen svijetlom uma, smatra istinitom“ (teza 15). No, dio staroga borbenog pojmovlja koje označuje Kulturkampf od prije stoljeća i pol u Hrvatskoj nedvosmisleno i dalje nekako funkcionira, posljednjih mjeseci posebice.
Bizant
Svagda dosljedan svojim eskapadama, Milanović nije mogao ostati u okvirima racionalnoga diskursa. Tvrdeći kako je vladin koncept zdravstvenoga odgoja na razini Srednje Evrope (što god to danas značilo), kritičare je jasno usmjerio: “Tko hoće Bizant, neka ide na Bizant”. Vjerojatno se pritom ne radi o zemljopisnoj destinaciji (barem ne neposredno), nego o popularnome (dakako i primitivnom) eurocentričkom (u novije doba pretežito desničarski rabljenome) stereotipu. Riječ je, istina je, o višestoljetnoj negativnoj slici jedne zajednice i njezine kulture koja najvjerojatnije seže sve do Montesquieua (Considerations sur les causes de la grandeur des Romains, et de leur decadence) i njegova uvjerenja da strasti koje nesputano vladaju Istočnim carstvom uvjetuju njegovu konstitutivnu autoritarnost. Ozbiljne su raščlambe odavno pokazale da je ta slika posve proizvoljna, no, u lokalnim okvirima jasno se zna tko su ti Bizantinci – ponajprije susjedi na bliskome istoku.
Religija i geografija
Kao i obično svjetonazorski sukobi na domaćem terenu započinju religijom, a završavaju geografijom. Zabrinuti dio javnosti koji ne sudjeluje u prijeporima to uglavnom previđa, jer je poglavito (paternalistički) zainteresiran za dobrobit djece. Čini im se da će „ove svađe najviše naštetiti učenicima“. No, učenici/e od ovoga mogu samo profitirati, uštedjet će neki sat dosadne nastave pod kraj školske godine (kada bi, barem kalendarski, i vrijeme trebalo biti lijepo), a kritika autoriteta škole kao državne institucije (da se o ministarstvu i ne govori) može, im, dugoročno barem, samo koristiti u odrastanju.
Posljednji je na listi prigovora zaustavljanju provedbe zdravstvenoga vjeronauka onaj klasični, prigovor zbog timinga. Čini se da nema mnogo potrebe dokazivati kako raspravljana odluka neće naročito utjecati na drugi krug lokalnih izbora, jer su podjele koje na njima dolaze do izražaja dominantno druge naravi, a ishodi ovise ponajprije o organizacijsko-mobilizacijskim potencijalima dvije najveće stranke. Premda je istina da podjele u povodu seksualnoga odgoja u školama sve više podsjećaju na svjetski trend prenošenja sukoba ljevice i desnice sa striktno političkoga na moralni plan, ova osmoza u Hrvatskoj je, ipak, tek na početku.
Neposredna demokracija
Ozbiljnijim se pak čini drugi aspekt „nesretnoga timinga“, onaj koji se odnosi na istovremenost odluke i skupljanja potpisa za referendum koji bi trebao ustavno zabraniti istospolne brakove. Međutim, inicijativa o kojoj je riječ upozorila je, prije svega, na neprincipijelnost onih koji su godinama gnjavili javnost fantazmima o neposrednoj demokraciji, ali im se ideja više ne sviđa otkako ju je (pre)uzela „druga strana“. Nadobudni „teoretici“ neposredne demokracije doduše nisu razumjeli Rousseaua, ni čuli za Korscha, ali su neprestance s nekritičkim veseljem oscilirali između plenuma i referenduma kao odlikovanih neposrednodemokratskih formi. Plenum im je oduzeo glavni internacionalni ideolog, Žižek, a referendum gdja. Markić, jedna od javno profiliranih organizator(ic)a (zapravo) katoličkoga referenduma.
Ostavši bez kategorijalne popudbine, samozvani su zastupnici neposredne demokracije mogli tek gunđati o tomu da se zapravo radi o političkoj akciji koju vode i „neki kandidati na lokalnim izborima“ (javnost je o tomu obavijestila aktivistica koja se i sama – dakako neuspješno – kandidirala na istim izborima). Mnogi aktivisti civilnoga društva energično su stali na stranu aparata vlasti koji manipulira brojem potpisa što ih treba skupiti (za razliku od njihova ponašanja u situaciji u kojoj su, prije nekoliko godina, sindikati tražili referendum protiv jedne druge vlade). SDP i Gong su, po tko zna koji put, na istoj strani, jer – da se ponovi – proceduru nitko ne shvaća ozbiljno (pogotovo kad je o kulturnome ratu riječ).
Zabavljeni ideologijskim odbijanjem jedne (u biti pogrešne) inicijative, protivnici referenduma ne samo da nisu reagirali na fizičke napade na skupljače potpisa, nego su propustili uvidjeti kako ova inicijativa, već i unaprijed, razgolićuje meki trbuh Ustava. Jer, kako se pokazalo, čak i da do referenduma dođe i da se na njemu većinski prihvati zahtjev za promjenom Ustava, do toga može doći tek odlukom (dvotrećinske) većine u Saboru. Premda Ustav nalaže da se postupi prema zahtjevu usvojenome na referendumu, u njemu (čl. 74, st. 1) stoji i to da zastupnici nemaju obvezujući mandat, pa, dakle, ni obvezu da postupe prema referendumskoj odluci. Neće se, stoga, zapravo dogoditi ništa, ma koliko se prašine dizalo.
Sam je referendumski program već i na kraći rok po sebi redundantan – EU sve više, od države do države, prihvaća istospolne brakove. Kad-tad – svakako u ne baš dalekoj budućnosti – ta će politika EU (makar i „samo“ politički) postati hrvatskom obvezom. Na mrežnoj stranici „U ime obitelji“ teatrologinja Sanja Nikčević je, pomalo neopreznom teatralnom formulacijom, obznanila javno potisnuti kontekst referendumske inicijative. Na pitanje zašto je prihvatila inicijativu odgovara, naime: „Zato jer je u današnjim vremenima redefiniranja svijeta važno definirati i što je to većina“. Definiranje (vjerničke) većine – dakako nasuprot (ateističkoj) manjini – doista može imati loše posljedice po prava manjine. Jer, ako većina samu sebe doživljava kao dominantu, kao one koji imaju pravo mijenjati propise, čak i ako se na njih uopće ne odnose, ali ih (svjetonazorski, ili čak: estetički) smetaju – poput istospolnih brakova ili, eventualno, pobačaja – demokracija će zbrzano spuznuti u tiraniju većine. To jest ozbiljan problem, za razliku od jalovih ideologizirajućih prepucavanja.
Obitelj i porodica
Konačno, inicijatori referenduma kao „ljudi kojima je Hrvatska na srcu“ našli su se i pred ozbiljnim, nikako samo jezičnim problemom – htijući obraniti obitelj od ugroze homoseksualnošću nasukali su se na hrvatski novogovor iz devedesetih. Tada je, kako je poznato, iz zakonskoga sustava izbačen termin porodica (kao navodni srbizam) i posvuda zamijenjen pravohrvatskom riječju obitelj. Ta pak riječ bjelodano označava zajednicu obitavanja, nasuprot tomu porodica je zajednica po rađanju. U Srbiji stoga i dalje jednostavno mogu reći – nema homoseksualne porodice, jer za sada to zaista nije moguće. U Hrvatskoj se, tomu nasuprot, ne može reći – nema homoseksualne obitelji, jer (različito orijentirani) ljudi realno žive, tj. obitavaju zajedno. U pitanju je zato legalizacija neprijeporne činjenice, jer neporecivo postoje tisuće homoseksualnih obitelji, ili, na drugome kraju političke scene, njihovo ilegaliziranje, a možda i zabrana, s potencijalno totalitarnim provjeravanjem od stana do stana tko to s kime živi.
Riječju, ako se to nekomu i čini, raspre o referendumu i odluci Ustavnoga suda nisu tek marginalne naravi. Štoviše, i ova bi (navodno: kulturna) borba, rasplamsa li se, mogla početi stvarati realne žrtve. Svakako prije no što će doprinijeti kultiviranju javnoga prostora.
Banka, 24.05.2013.
Peščanik.net, 24.05.2013.