Govore: Miša Brkić, Mijat Lakićević i Dimitrije Boarov.

Svetlana Lukić: Počela je izborna tišina u Lučanima i Mionici, i ne znam da li sme uopšte da se priča nešto što nema veze sa Deda Mrazom, irvasima i saonicama, jer se u ove izbore uključila teška artiljerija, od premijera, ministara, do Ane Bekute i Ace Lukasa. Izborna kampanja povodom usvajanja novog budžeta vođena je i u parlamentu, gde je vlast demonstrirala silu, osionost i prostakluk, a opozicija nemoć i poneki prostakluk. Svi se slažu da država mora manje da troši, na primer na javne nabavke, i to taman kada je ministarstvo unutrašnjih poslova naručilo tonu pastrmke i oslića. Srbijašumama je potreban novac da kupi ženske i muške tašne i da izvrši monitoring dnevnih leptira na Staroj Planini. Nije im, jedino, prošla nabavka dimljene usoljene ribe. Otkriveno je i da je aktuelni ministar u Vučićevoj vladi, Velja Ilić, dok je bio ministar građevine, najviše para iz budžeta dao svom bratu Vojislavu, koji vlada Čačkom.

Usvojeni budžet je takav da nam se loše piše. Iduće godine će biti otpuštanja, ljudi će tek videti šta znači ovo smanjivanje plata i penzija. I u takvim trenucima, kada preti opasnost da se ljudi, ako ne pobune, ono barem gunđaju ili umanje svoju ljubav prema Aleksandru Vučiću, nastupa njegov ministar policije koji nam, evo, pred Novu godinu, otkriva da je premijeru ove godine nekoliko puta prećeno smrću. Ne kaže ni ko, ni kada, ni šta je tim povodom njegov MUP učinio, ali u istoj rečenici, kao da to ima istu težinu kao pretnja smrću, kaže da je bilo pokušaja da se kroz kampanju postigne efekat kako je dozvoljeno izreći bilo koju laž o premijeru, a da on ne sme da se brani. Skoro pa ispade da je kritikovati premijera isto što i pretiti mu smrću. Kako ministar policije nije naročito bistar čovek, a obožava svog šefa i zaštitnika, moguće je da je za njega to stvarno isto.

Mi smo odlučili da u današnjem Peščaniku govorimo o budžetu i da glumimo kao da je ovo normalna zemlja u kojoj, na kraju godine, kada se budžet usvaja, to stvarno jeste apsolutno najvažnija tema. Slušate razgovor koji smo vodili sa ekonomskim novinarima Dimitrijem Boarovim, Mijatom Lakićevićem i Mišom Brkićem.

Kad smo prošli put razgovarali, a nema tome 3 meseca, vi ste očekivali da vidite kako će izgledati rebalans budžeta, pa onda budžet, a posrećilo vam se da smo imali 2 rebalansa, a i budžet smo dobili. Htela sam na samom početku da vas pitam: ova 2 rebalansa – šta ona signaliziraju? Da ne pominjem to što je premijer Vučić rekao da će ih biti i više ako bude trebalo. Čega je to signal, po vašem mišljenju?

Mijat Lakićević: Što je najgore, izgleda da je to signal činjenice da vlada i ne zna šta se dešava u javnim finansijama. Ono što je tu najveći problem, to je da je vlada praktično promašila za 40 milijardi. Znači, to je baš mnogo, i to u roku od neka 2 meseca. Kada pogledamo budžet za iduću godinu, samo možemo da se pitamo – pa dobro, kako možemo da verujemo da to što je sad izračunato valja i da će da drži vodu?

Svetlana Lukić: A kako onda objašnjavate to da je Vučić, da l’ iz inata, rekao ‘pa šta se vi bunite što je bilo 2 rebalansa, ako treba, biće ih i više’?

Mijat Lakićević: To je poseban problem, zato što budžet – to je zakon o budžetu, znači zakon koji određuje makroekonomski okvir u kome će se privreda, pa i svi građani, kretati iduće godine, javna preduzeća i čitav javni sektor, znači svi mi. Kada, na primer, kaže da može da bude 5 rebalansa, da će jedan zakon da se menja 5 puta, on automatski prvo kaže da ti ljudi koji prave taj zakon nisu kompetentni, ili da su neodgovorni, ili da tom poslu pristupaju neozbiljno. Ali poseban je problem što, kao i svaki zakon kad se menja – to znači nestabilnost.

Šta je ključno za ekonomiju? Stabilnost. Da znate kakvi će biti uslovi, makar na godinu dana; koliko će država da troši, šta će da uzima, koliko će da daje, koliko će da troši. Ako će to da se menja svaka 2 ili 3 meseca, to znači da ljudi ne mogu da računaju sa stabilnim ambijentom. Ono što Srbiji najviše treba, to je upravo stabilnost. I opet, tu se ne radi samo o ekonomskoj stabilnosti, nego mislim da to ima i političke reperkusije, jer tu sad opet ljudi mogu da misle ‘pa šta je to što može da se desi u ovoj zemlji, ako se neke stvari koje su, takoreći, knjigovodstvene, dobro ne računaju?’ To znači kalkulaciju – možda će da padne ministar finansija. Šta znači ako padne ministar finansija, ako se opet vrše pretumbacije u vladi, spajaju se ministarstva, razdvajaju? Dakle, generalno, to ukazuje na nestabilan ambijent, na nestabilnu državu, i da ljudi koji vode ovu zemlju takoreći ne znaju ni šta hoće, i gotovo da ne znaju ni šta rade.

Miša Brkić: Svi čekaju, u normalnoj državi, da vlada predloži i parlament usvoji budžet, da bi znali kako da se dogodine ponašaju. A ta priča sa 4 ili 5 budžeta – moja prva asocijacija je bila ‘šta se držimo budžeta k’o pijan plota’.

Svetlana Lukić: Ali dobro, on je to objasnio – neki parametri su se poboljšali, pa onda želimo da se prilagodimo.

Mijat Lakićević: Ne sme to da se radi. Vi morate rashode dobro da procenite. Jer da biste rashode pokrili, vi morate da uzmete od poreza, znači morate da raspišete poreze i razne druge prihode. I ako vam te pare nisu potrebne, znači da ste od građana uzeli više nego što je trebalo. Zašto ste uzimali više? Ne sme država ni da vraća. To mora da bude maksimalno izbalansirano.

Dimitrije Boarov: Mnoge stvari su netransparentne u svakoj državi gde jedino jedan čovek zna šta će se raditi. Postoji niz indicija da niz stvari kasni. Ja se sećam da je bilo da će biti 1. decembra rešenje za smederevsku Železaru, pa je prebačeno na 31. januar. I meni se čini da je tu nešto krupnije odloženo, ali mi ne znamo tačno, ni iz prvog rebalansa, ni iz drugog, šta je tu izostalo. To je prva stvar. A druga stvar, naročito je opasno što se govori da je vlada uspela nešto da uštedi. Ona je samo smanjila deficit. To je kao kad ja uđem u kafanu, pa kažem ‘sad ću na muziku potrošiti 220 milijardi’, pa potrošim samo 170-180 milijardi. Pa sad, pošto nisam dao svih 220 milijardi muzici, ja ovih 40-50 smatram da sam uštedeo, pa idem pa trošim dalje. Prema tome, ni u jednom budžetu koji ima tako veliki deficit, ne može se govoriti o nekoj uštedi. E sad, može se govoriti o uštedi ako je taj deficit već pokriven zaduživanjem u inostranstvu, pa sad nismo potrošili na nešto, na nešto krupno – nismo se usudili – pa onda, pošto smo se već zadužili, hajde da platimo neke starije obaveze.

On je govorio da sad vlada isplaćuje neke ranije obaveze koje su ostali dužni seljacima i ne znam kome drugom. Naravno, ja se slažem da tamo gde ima mnogo rebalansa nešto nije u redu sa ekonomskom politikom, i nešto nije u redu sa vladinom politikom i vladinim uvidom u realno stanje. To se ja slažem. Ali ovde ne znamo tačno zašto su tako krupni promašaji, zato što ne znamo šta se htelo, i na šta se sve htelo potrošiti.

Miša Brkić: Mito, ima još jedna pretpostavka: da su amateri napravili taj promašaj.

Dimitrije Boarov: Pa nije budžet Ajnštajnova formula.

Miša Brkić: Pa što ga onda svi ne rebalansiraju, ako nije Ajnštajnova formula?

Dimitrije Boarov: Pa zato što se politika vodi od danas do sutra.

Miša Brkić: Gde?

Dimitrije Boarov: Nije Srbija jedina neuredna država na svetu, čekajte.

Mijat Lakićević: Ovde je problem što u roku od 2 meseca imaš 2 rebalansa i što je promašaj tako veliki.

Dimitrije Boarov: Mislim da je reč o kašnjenju određenih projekata, ili je reč o odustajanju od određenih projekata, jer možda je taj šeik zabrinut, gleda kako se kreće cena nafte, pa je odložio dolazak u Srbiju. Pa onda, nije se zavezalo neko zajedničko ulaganje, na primer, ili tako nešto. U tom smislu se ja ne slažem da su amateri. Vrlo su profesionalni kad hoće nešto da sakriju.

Svetlana Lukić: Sad svako neka pronađe nešto pomoću čega će pokušati da nam objasni kako izgledaju ta leva i desna strana budžeta za 2015. godinu, i na osnovu kojih projekcija. Da li su te projekcije, parametri na osnovu kojih se pravi budžet za 2015. realni ili nisu?

Mijat Lakićević: Kada se radi o prihodima, po onome što su rekli stručnjaci, pre svega Fiskalni savet, ta takozvana prihodna strana budžeta je prilično dobro planirana. To naročito važi za prihode od poreza na dodatu vrednost, pošto za razliku od prethodnih godina i prethodnih budžeta, za 2015 nije predviđeno neko veliko povećanje prihoda od PDV-a, ni to uterivanje sive ekonomije – i od toga se odustalo – što je dobrim delom i pod uticajem naših stručnjaka, koji su i ranije upozoravali da te priče o milijardama nisu realne, a da čak ni stotine miliona evra nisu realne odmah. Znači, to može da se skupi u roku od 3-4 godine.

Uglavnom, prihodi su realno planirani. Kad se radi o rashodima, tu se ništa ozbiljno nije desilo. Subvencije su i dalje jako velike. Ukinute su samo subvencije – smanjene zapravo –za poljoprivredu. Ovo sve drugo stoji kao što je i bilo. Predviđena su i otpuštanja. Kao što je izračunato, oko 25 hiljada ljudi bi trebalo da bude u javnom sektoru iduće godine manje zaposlenih, pri čemu su najveći deo, jedno 15-ak hiljada, ljudi koji odlaze u penziju. Da bi se postiglo ono što je predviđeno kao smanjenje rashoda, otprilike 10 hiljada ljudi bi trebalo da bude otpušteno. Problem je što u budžetu, iako je on ogroman, ima 2.000 strana, obrazloženje je 1.500 strana – nigde ne piše kako bi to trebalo da se izvede, u kom roku. Znači, nema nikakve analize, preciznog plana, rokova i ne vidi se kako će to biti ostvareno. I veliki je rizik da ne bude ostvareno, pod pritiskom štrajkova ili pod nekim drugim pritiskom javnosti, znači da se od toga odustane.

Dimitrije Boarov: Ja se ne slažem potpuno sa tom ocenom i Fiskalnog saveta i pojedinih stručnjaka, da je ta prihodna strana korektno izvedena. Evo, ja ću samo nekoliko znakova pitanja postaviti. Na primer, vi sada idete sa 2,5% porasta prihoda, što je odmereno. Ali budžet je pravljen uz pretpostavku o padu BDP-a za 0,5%. Pri tome imamo tu veliku parolu štednje. Uzmimo da će narod lojalno održati tu parolu: ‘ajde da štedimo godinu, 2, 3 – sad je ispalo 3, iz početka se govorilo o 2 godine. Sve ima svoju inerciju. Ako ste vi uplašeni za svoju egzistenciju, onda i oni koji bi mogli trošiti isto kao i ove godine, jer imaju neke dodatne prihode, oni će manje trošiti.

Ali ta moja sumnja se može korigovati time da je moguće da vlada drži u rezervi akcizu na struju. I to je to poskupljenje struje. I sada, dosta se očekuje od toga što će umesto potrošača goriva, to jest naftnih derivata i gasa, umesto da to građani iskoriste u lavovskom delu, to pojeftinjenje goriva – što bi bilo prokonjunkturno sa gledišta tog glavnog problema Srbije. A to je mali BDP za državu od 7 miliona i 200 hiljada stanovnika smeštenu u Evropi. Taj BDP koji Srbija ostvaruje, to je glavni problem. Država kaže ‘koliko pojeftinjuje gorivo, toliko ćemo se ubaciti mi sa akcizama na TNG i dizel. Znači, država će tu jednu svetsku okolnost, da padaju cene nafte – a opšta je procena, čak se i Putin složio, da će taj trend trajati 2-3 godine – tu se država ubacila, tako da se tu očekuje nešto veći prihod, koji će možda kompenzovati smanjeni PDV na robu široke potrošnje.

A u krajnjoj liniji ostaje mogućnost rebalansa, pa se uvali akciza na struju i koriguju ti prihodi, da budu 934 milijarde. Sve u svemu, prostor za neke krupne, široke poteze ekonomske politike u postojećem sistemu institucija je veoma uzak, i zbog toga dolazi do tih rebalansa. Jer Srbija je mala država. Naiđe neko, svrne u vladu i kaže ‘imam poznanika, druga, koji će tu investirati, ne znam, milijardu’, i onda sve krene u tom pravcu. Onda se to izjalovi, ili se odustane. Tako da teško je upoređivati, još uvek, ekonomsku politiku Srbije sa ekonomskom politikom ozbiljnih država.

Miša Brkić: 2014. šta je uzdrmalo zemlju? Jedan poplavljen grad i jedan ugljenokop. Elektroprivreda je imala pola milijarde evra štete.

Mijat Lakićević: Znači, društveni proizvod je ove godine za 2% manji nego prošle. Od toga su same poplave, po procenama, otprilike između 0,5 i 1%.

Dimitrije Boarov: Ne, između 1 i 1,5%.

Mijat Lakićević: Samo ako se uračuna i to što nisu na vreme obnovljeni ugljenokopi, a to čak nema veze sa poplavama. Problem je što je to kasnilo 3 meseca, a nije moralo da kasni. To je stvar nesposobnosti vlade, a ne stvar poplava. U tome je problem.

Miša Brkić: Pa znam, ali i to je jedna vrsta nepogode. Nije elementarna, ali je nepogoda.

Mijat Lakićević: Pa dobro, ali da ljudi znaju da nije sve od poplava, nego je druga vrsta štete.

Miša Brkić: Ja sam uzeo poplave ove godine kao jedan od rizika koji su značajno destabilizovali ekonomsku situaciju. Šta ako 1. februara ne prodamo Železaru Smederevo?

Svetlana Lukić: Ta prodaja Železare je dogovorena i sa MMF-om i sa Evropskom unijom; na neki način je obećano da će to da se desi?

Miša Brkić: Nije dogovorena.

Dimitrije Boarov: Ako se Železara ne proda, šta će država da radi sa tim? Znači, rebalans budžeta.

Miša Brkić: U ovako nestabilnoj i maloj ekonomiji, kad stane Železara ili radnici izađu na ulice, to je problem. Borba protiv sive ekonomije? Ja pozdravljjam ideju da se ta borba vodi i da se pojača, ali ako se nastavi pad privrednih aktivnosti, ako se nastavi ovako žestok pritisak države da naplaćuje – što pozdravljam – još više će ljudi iz malog i srednjeg biznisa bežati u sivu ekonomiju. Dakle, to je novi rizik na prihodnoj strani budžeta. Da ne govorim o novim štrajkovima, o novom mekom srcu premijera povodom nekog nezadovoljstva. I ostaje rizik koji se ove godine već pomaljao. To je rizik najvećeg srpskog izvoznika, Fiata: kome će prodavati automobile? Tržište za to što se pravi u Kragujevcu je sve suženije, od Amerike do Rusije. Šta ako državni partner u Kragujevcu, u fabrici automobila Fiat, kaže državi ‘dajte novac da razvijamo novi model’? Odakle Srbiji pare za to? Dakle, mnogo je elemenata koji vrlo lako i čas posla mogu da sruše tu projekciju, i otuda ta priča o čestim rebalansima budžeta.

Mijat Lakićević: Kada je reč o pretpostavkama, ja sam mislio da će možda ljude zanimati da čuju predviđanja za sledeću godinu. Dakle, mi ćemo iduće godine imati pad bruto domaćeg proizvoda. Predviđa se da padne lična potrošnja za 3%, državna za 7%, rast izvoza će biti svega 3%. Uopšte, iduća godina će biti ekonomski teška, sa malom proizvodnjom. To je za Srbiju najveći problem. Mi smo maločas rekli: sa ovakvim bruto domaćim proizvodom takoreći ništa ne može da se uradi. Znači, ključno je da se on poveća. A ključne za to su investicije.

Dimitrije Boarov: Mijat je tu dobro napomenuo. Evo, već ove godine -2% u BDP-u, pa iduće godine još -0,5%, a možda i više ne daj bože, ili manje daj bože. Ali to sve zajedno govori o tome da Srbija ne rešava taj svoj glavni problem, a glavni problem je malo stvaranje novostvorene vrednosti. Strani investitori retko dolaze u zemlju koja je u recesiji, i ne vidi se kraj te recesije. Bar onaj deo investitora koji delimično računaju i na domicilno tržište, taj ne žuri. Čekaju da država krene s BDP-om uvis.

Mijat Lakićević: Ove godine će investicije biti za 4 ili 5% manje nego prošle. Prošle godine su bile za 10% manje nego one 2012. Znači, mi već 2 godine uzastopno imamo pad investicija, i to ukupnih. Domaćih investicija nema. Naravno da su strane investicije jako važne, ali opet, u ukupnim investicijama, strane su možda petina ili četvrtina. Gro su, ipak, domaće – mali investitori. I to je problem. Najveći problem ove vlade je to što je ona upravo za te male, domaće investitore drastično pogoršala privredni ambijent, praveći od preduzetnika i privrednika kriminalce, sa finansijskom policijom, sa poreskom policijom koji upadaju u restorane, u preduzeća, naoružani, pod punom ratnom opremom. Prosto ne može da se radi. Ti ljudi su od poreske policije tretirani kao kriminalci, a naši zakoni su takvi da u svakom slučaju može da vam nađe da ste nešto pogrešili. Mislim da ćemo malo da govorimo i o porezima na imovinu koje opštine razrezuju. Znači, mi zapravo imamo gušenje investicija i investitora u Srbiji.

Dimitrije Boarov: Jako je zabrinjavajuće to što su opštine dobile nalog da se snalaze same. Opštine su grunule sa velikim povećanjima poreza na imovinu, i ostalo im je pravo da i dalje povećavaju.

Svetlana Lukić: O kom povećanju tu govorimo?

Miša Brkić: 400-500%.

Dimitrije Boarov: U Pančevu, na primer, jedan preduzetnik ima blizu centra neku staru firmu, pa je plaćao 2 i po hiljade evra godišnje porez na imovinu, a sad 22 hiljade evra. Nemojte zaboraviti: nekad u pozno socijalističko vreme opštine su imale i deo poreza na promet. Novi Sad je imao 30%. Ali sad je sve centralizovano. Pa pogledajte budžete: prihodi republičke kase – 934 milijarde, prihodi Beograda – 82 milijarde, prihodi Vojvodine – 62 milijarde, prihodi Subotice – 5 milijardi. Znači, te opštine su doista na margini, i one od nečega moraju živeti. Ali ima tu i onoga – hajde da bacim teg i na drugu bandu – vi imate u Nemačkoj da nije jeftino stanovati u vili, jer su veliki porezi na imovinu. E, taj porez još uvek nije naročito veliki. Ali su ogromne razlike. Na primer, vi u Novom Sadu imate zonu sa 42 hiljade dinara kvadrat, a u Rumi, u centru – 100 dinara.

Hoću da kažem da taj naš bogat svet malo poreza na imovinu plaća, svoju, građansku imovinu. Ali Srbiji je uvek lakše da opali po preduzećima i po onome što stvara novu vrednost, nego po toj imovini koja, u suštini, daje komfor njenim imaocima. Sve se završava na tom problemu što nemate sintetički porez. Najduhovitiji zagovornik teze da u Srbiji upravo ti najbogatiji nisu adekvatno oporezovani, jer nema sintetičkog poreza, je Zec, i on je izbacio tu teoriju da se država ponaša kao anti-Robin Hud, da uzima od sirotinje i daje bogatima. Naravno, to je jedna karikatura, ali moramo se, i kao građani, navići da imovina nešto košta.

Kad sam studirao pre 40 godina, javne finansije mi je predavao profesor Toša Tišma. U sred socijalizma, prva rečenica je glasila: “Država ne uzima preko poreza od građana i privrede samo ono što ne može”. Znači, uzima koliko god može, a da ne odseče granu na kojoj sedi. Međutim, Srbija se kao država često ponaša kao onaj koji seče granu na kojoj sedi, samo da dohvati neke izbore u Mionici ili Čačku.

Svetlana Lukić: Ne zaboravite Lučane.

Miša Brkić: Ti si malopre pitala kako se to pogoršavaju uslovi. Evo ti najnoviji primer: dakle, donet je zakon o planiranju i izgradnji na koji se kukalo da je potpuno zaustavio investicije u Srbiji. I sad bi trebalo da se poboljšaju uslovi poslovanja i lakšeg investiranja, i onda se sprema novi zakon o energetici, u kome se vraćaju sve one otežavajuće okolnosti koje su izbačene iz starog zakona o planiranju i izgradnji. Dakle, hoću samo da pokažem državotvornu svest srpske vlade. Dakle, na jednoj strani je primorana da izmeni zakon koji destimuliše investitore, a onda sprema novi zakon kojim nastavlja da ih destimuliše.

Svetlana Lukić: Predlažem da sada nabrojimo stvari zbog kojih imamo razloga da imamo glavobolju.

Miša Brkić: Evo, glavobolja je Južni tok. Srbija se opredelila za gas kao ključni energent u industriji, delom u domaćinstvima, i to traje već nekoliko godina. Napravljena je neka gasifikacija, toplane prešle na gas, industrija prešla na gas, i sve se računalo, eto, Boris Tadić i Koštunica napravili taj međudržavni sporazum, biće nama Južnog toka. Cela Evropa će da strada, ali mi imamo rešeno pitanje i šta nas briga. Još ćemo pride i da zarađujemo od trošarine. I onda odjednom Putinu pukne film, i nema ništa od Južnog toka, i sad smo mi na ledini, i to je sad ozbiljan državni problem kojim neko treba ozbiljno da se bavi.

Iz onoga što ja vidim, to su kratkoročna rešenja. Optrilike – pukla guma, aha, imam fleku pa ću da zalepim. Ta fleka je taj gasovod Niš-Dimitovgrad, pa kao nakačićemo se na neki budući gasovod koji ide iz Azerbejdžana u Hrvatsku i Italiju, pa ćemo to da rešimo. Pa to ne postoji još ni na papiru, nije počelo da se realizuje. Biće ga, ali treba da prođe vreme. Ozbiljan je evropski trend da se taj gas iz Rusije, kao najvećeg dobavljača, svede na razumnu meru, toliko da ne ugrožava život stanovništva Evrope i poslovanje evropske privrede. Traže se alternativni putevi, alternativni izvori energije. Mene zabrinjava što mi sedimo. Kao što smo se od 2008. uljuljkivali – imamo Južni tok, gurnemo šajkaču na teme, legnemo pod šljivu i šta nas briga. I dalje se tako ponašamo, a svi oko nas grozničavo tragaju za rešenjima.

Ja sam uzeo taj primer samo da pokažem da svet se menja ne iz dana u dan, nego triput dnevno se promeni, na raznim temama. Fiat je kompanija koju vodi Serđo Markione. Taj čovek svaki dan živi i radi 250 na sat. On je napravio novu kompaniju s Krajslerom, premestio sedište kompanije u Holandiju, poslove vodi iz Amerike. Fiat u Italiji mu više gotovo ništa ne znači. Ima problem u Americi sa prodajom Fiatovih automobila. Model koji se proizvodi u Kragujevcu je danas u Americi isto ono što je bio Jugo 45 – dakle, najmanje prodavani automobil koga Amerikanci žele da kupe na tom tržištu. S druge strane, u Rusiji, među 10 znakova automobilskih, prvi koga Rusi ne žele da vide je generalno Fiat.

Naša država je suvlasnik fabrike u Kragujevcu. Razmišlja li neko u vladi, šta ako sutra dođe Serđo Markioni u Beograd, umesto Putina ili ovog Li Kećijanga, i kaže ‘gde je partner s kojim hoću da pregovaram o ulaganju u razvoj novog modela Fiat-Krajslera? Razvoj novog automobila košta đavo i po. I šta ako Srbija kaže, kao partner, ‘mi nemamo pare’? Da li će Serđo Markione da uradi ono što je uradio u Poljskoj – okrene ključ i zatvori fabriku? Hoću da kažem, kao i sa gasom, i sa tom automobilskom industrijom. Sutra će nam se dogoditi to, kad dođe zainteresovani kupac Železare, vlasnik firme Esmark iz Amerike je u pregovorima sa vladom, on insistira na tome da isti model za Železaru bude kao za Fiat; dakle, da država Srbija bude suvlasnik Železare. Pregovara se o procentu vlasništva. U istom problemu će država Srbija biti kao i sa Fiatom. Zna li neko kakva su kretanja na tržištu čelika u Evropi, na Srednjem istoku, na Dalekom istoku? Koliko Kina može da povuče? Da li čeličana u Turskoj pokriva celo evropsko tržište, sa nešto malo onom železarom u Košicama, ili ne? Mi ulazimo da prodamo Železaru, da bismo rešili problem 5 i po hiljada radnika.

Dimitrije Boarov: Srbija još nema ugovor sa Gaspromom o uvozu gasa. I to neće biti lako zaključiti, jer Srbija tu računa na nekakav poseban tretman, ali poseban tretman je do sada uvek bio da smo plaćali čak i skuplje gas nego ovi što su se zbili oko Evropske unije. Daj bože da bude blaga zima, inače ti problemi mogu veoma brzo eskalirati, jer odavno je trebalo zaključiti ugovor o uvozu gasa za iduću godinu, a nije zaključen, zato što su nas Rusi ucenili da prvo moramo platiti ono što smo obećali da ćemo platiti do kraja godine, i tu je dobrim delom taj deo budžeta što smo navodno uštedeli. Tu je, ja tvrdim, deo onih 80 miliona dolara što je Vučić obećao da ćemo platiti do nove godine, a drugih 80 do kraja marta. Znači, prvo moraš platiti prvu ratu da počneš pregovore, ali drugi problem je cena, bez obzira što Srbija relativno malo troši gasa. Uzgred, čisto da vas zabavim, Srbijagas je gasifikovao Bačku Palanku, ali neće niko da se priključi. Ali nije to problem samo u Bačkoj Palanci, nego je problem i u Južnoj Srbiji. Ti investiraš, Bajatović tamo, SPS ima izbornu bazu jaku tamo u Bačkoj Palanci, i oni misle da će time nešto postići, što će gasifikovati grad, ali ljudi neće da se priključe. Skupo im je.

Ja bih ovde izdvojio 2 problema oko sudbine tog budžeta. Prvi je moje generalno nepoverenje u sposobnost države da realizuje bilo koji finansijski plan. Evo, daću vam jedan primer. Ja sam se sad nedavno iznenadio kad sam čuo da elitne zdravstvene ustanove nisu plaćale solidarni porez. I sada je neko iz ministarstva finansija rekao ‘pa moraju platiti’. I sada se meni žali jedna doktorka, pa kaže ‘sada od nas ištu’, kaže, ‘unazad da platimo solidarni porez, koji je već ukinut’. Pa ja kažem ‘kako niste plaćali do sad?’. Pa kaže, ‘ne znam’. Ja tvrdim da čitave zone javnog sektora, na primer EPS i tako dalje, nisu plaćale ni taj solidarni porez.

Svetlana Lukić: Izvinite, da li tako da se objasniti ta razlika? Projekcija je bila, Krstićeva, da će se od solidarnog poreza namaći između 100 i 150 miliona, a ispalo je da je samo 65.

Dimitrije Boarov: To je ta razlika. Ali pazite, to nije nemar. To je neko kalkulisanje, sprečavanje štrajkova tamo gde neki uticajni ljudi smatraju da treba.

Miša Brkić: Ili jak ministar.

Dimitrije Boarov: Ili jak ministar. Ali ako počne sa ovim zakonom o penzijama i platama ponovo muvanje, to će se urušiti, Srbija će postati hajdučka zemlja, tu nema zbora. Prema tome, čak je bolje i kad se loš zakon sprovede, nego kad se ne sprovodi. Tu nema pravne sigurnosti. I drugi problem, o kome večeras nismo razgovarali, a teško je o njemu i razgovarati – šta Srbiju čeka na međunarodnom planu. Ta ukrajinska kriza se pokazala da je globalnog karaktera. Takva jedna napetost objektivno suzbija konjunkturu kod kupaca srpske robe, na primer, u Evropi, pa i smanjuje raspoloženje investitora da investiraju u bilo šta ozbiljnije. Ako Srbija nastavi sa tim korekcijama i rebalansima…

Da spomenem sad jedan primer koga se nisam setio na početku: kod tečnog naftnog gasa, ovog autogasa, Nemačka je donela zakon da sledećih 17 godina je akciza taj i taj procenat. Zašto? Zato što to podrazumeva jedno investiranje, i krajnjih potrošača – ugradiš danas uređaj za potrošnju gasa u auto, to te košta 1500-2000 evra, a iduće godine država sa akcizom izjednači cenu…

Mijat Lakićević: Hoćeš da kažeš, ne može rebalans porodičnog budžeta baš svaki dan.

Dimitrije Boarov: Ne može svaki dan.

Mijat Lakićević: Ali u Srbiji može.

Dimitrije Boarov: Ali s druge strane, ako hoćeš da motivišeš povećanje potrošnje nekog ekološki prihvatljivijeg goriva, ti moraš da kažeš ’17 godina su ovi uslovi potrošnje, i proizvodnje, i distribucije i svega ostalog’. Jer neće ni pumpa da pravi rezervoare za tečni gas ako je akciza danas jedno, sutra petostruko veća. To samo uvodim jedan primer šta znači nesigurnost i netransparentnost orijentacije. Ne može – Srbija 2 godine hoće u Evropsku uniju, a onda neki predsednik izađe i kaže ‘uzimaju nam Kosovo’.

Mijat Lakićević: Recimo, kad smo kod države i uređenosti njene, ne zna se koliki broj državnih institucija postoji i koliki je broj zaposlenih u državi. Ministar Krstić je to pokušao da uradi, učinilo se da je uspeo, ali sada opet vidimo da se to ne zna. Ako se to ne zna, pitanje je kako se sprovodi državna politika, odnosno fiskalna politika, i kako uopšte može onda budžet da se kontroliše, ma koliko to bile male stavke. Drugo što se tu meni čini – možda sam pod utiskom ove skupštine koja je bila ovih dana – ali meni se ta politička atmosfera koja je u skupštini, koja se seli u sve delove zemlje, uopšte ne sviđa. To je vrlo zatrovana atmosfera. I vi imate situaciju da izbori u Mionici i u Lučanima nisu zapravo stvar tih ljudi tamo i te lokalne sredine. Pa možda bi zapravo pitanje poreza na imovinu trebalo tamo da bude glavno za te opštine. Ne, tamo se i dalje vodi velika državna politika i ubacuju se haubice. Dosta je loša atmosfera i to nije atmosfera u kojoj može da se misli na dugi rok ako vi svaka 3 meseca izlazite i morate nekoga da kupite da biste pobedili na nekim malim izborima. Ja ne znam, sad zašto Vučić ne bi mogao da izgubi u Mionici? ‘Ajde, ne mora on da ode tamo. Neka baš vidi kako je to ako nema njega.

I onda, povezano sa tim, ta partizacija privrednog života. Ti partijski službenici koji kroz poreske službe ulaze u preduzeća ciljano. Znači, tu se napadaju preduzeća partijskih protivnika, neprijatelja. Odmah se kod njega šalje poreska inspekcija, obustavljaju rad, a za to vreme podobni partijski kadrovi preuzimaju te poslove. Sveukupno je ovde situacija nestabilna. Situacija u državi Srbiji je nestabilna, i ekonomska i politička. Kao, Sertić i Vujović, ministar privrede i finansija, već su viđeni da budu smenjeni. Oni su tu 3 meseca. To je baš onako neozbiljno, što si ga birao ako se pokaže posle 3 meseca da to ne može da radi.

Miša Brkić: Imaš ozbiljne teme, kurs, deficit. A svaki dan imaš novu banalnu priču, oko koje se cela vlada brine i igra. Nestala devojčica – onda cela vlada traži devojčicu. Neki pokušao da ubije guvernerku u hotelu – cela vlada juri po Crnoj Gori potencijalnog ubicu. Hapse nekog tajkuna – cela vlada hapsi tajkuna. Vlada samo čeka priliku da pobegne, da baci vruć krompir i da kaže narodu ‘čekajte, pa ima važniji problem, vidiš da je nestalo dete, hajde da ga nađemo’. Albanski dron je mesec dana bio tema.

Hoću da kažem, stalno se sa vrha vlasti proizvode novi i novi potpuno bezvredni događaji, koji odvlače pažnju ne samo javnosti, nego i energiju te vlade. Zato je važno da ona u 2015, ako hoće ozbiljno da vodi državu prema izlasku iz krize, osim štednje mora da vuče druge reformske poteze koji prave dobar ambijent. Za sada se to ne vidi. Ako to bude počelo, to je dobar signal. Ali za to ne može da se čeka mart i potpisivanje sporazuma sa MMF-om. Ma prvi radni dan. Ali prvi radni dan u Srbiji ne može da bude 23. januar. Mora da bude 2. januar.

Dimitrije Boarov: Teoretski – ankete tako govore – vodeća stranka ima 51% podrške. To skoro da ne postoji u Evropi. Znači, jedna bi pretpostavka bila da to nije jedinstvena stranka, da tu ima više stranaka, ili više politika, ili više aktera različitih pogleda, pa onda premijer, kao najisturenija ličnost stalno pokušava da dokaže, ne srpskoj javnosti, nego i svojoj stranci, da treba i u stranci da svi samo njega slušaju – što u krajnjoj liniji možda ne bi bilo ni loše. Sa druge strane, on pokazuje, premijer Aleksandar Vučić, jednu neverovatnu nervozu prema opoziciji. Pazite, jedna država koja smanjuje plate i penzije za 10%, koja je prezadužena, koja nema dovoljno projekata i dovoljno investicija, ni domaćih ni stranih – takva zemlja bi podrazumevala da se političke snage uzajamno više poštuju i pokušaju da spasu državu od propasti koja stalno visi nad svim građanima Srbije. Srbiju je to upropastilo, što u političkoj eliti, i kada je bilo jedinstva, to je bilo jedinstvo u pogrešnom smeru.

Miša Brkić: A onda je došla sabornost, takođe pogrešna.

Dimitrije Boarov: Tu je bio niz promašaja teških, gotovo – kad bih bio patetičan, rekao bih istorijskih. Sećam se kad je jednom profesor Ljuba Madžar, kad je zabranjena Naša Borba pre 20 godina, rekao ‘ta zabrana, eto, zbog toga je Srbija siromašna zemlja’. Ja sam mislio, kakve sad veze ima to što su Šešelj i Vučić zabranili Našu Borbu sa siromaštvom Srbije? Međutim, i te kako ima veze. U tom smislu je strašno opasno zatiranje kritičke javnosti, bedan položaj medija u svemu tome, onda to demonizovanje opozicije, zaoštravanje odnosa. Sve to nisu potezi koji su adekvatni težini situacije u kojoj se Srbija danas nalazi.

Svetlana Lukić: Bio je ovo poslednji Peščanik u 2014. godini. Govorili su Dimitrije Boarov, Mijat Lakićević i Miša Brkić, a vas pozdravljaju i sve najbolje vam žele Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 28.12.2014.